Jedan od argumenata pobornika religije je da religija uči ljubavi. Nastranu što religija također uči ratu i de facto mržnji, čak i to učenje o ljubavi je naopako. Isključivanje drugih iz posebnosti religioznih teško da je nešto lijepo. Ne govorim ovdje o dodvoravanju božanstvu kroz rituale i ono što se zove "bogougodno djelo". Nego govorim ovdje o učenju đaka – evo u nekom ljepšem primjeru – kako su sve religije lijepe, ali baš moja religija uči da volim i druge. Koje druge? Šta je u tom kontekstu religija neke individue do puko vjerovanje, naravno uokvireno u postulate i metaforer neke religije, ili čak kombinacije nekoliko njih. Dakle, ako religija nešto uči, onda ne uči samo mene kao jedinku, nego uči i nas kao sljedbenike te religije. Ako "nas" religija uči da volimo jedni druge, to je ok, ali je humanistički loše. Nije ništa bolje od urođene privrženosti svome plemenu, ali zar se prirodna urođenost empatije ne treba odnositi ionako na sve ljude i živa bića, bez da nas religija o tome uči. Ono čime je takvo učenje gore jeste ideja da sam ja koji volim sve bolji od tih koje volim, jer njih njihova ideologija možda i ne uči apsolutnoj ljubavi i poštivanju. Humanizam, za razliku od religije, svake ponaosob, ne uči ljubavi, nego je naprosto takav, urođeno nam je da ne želimo uraditi drugima ono što ne želimo sebi. Dobar dio zlobe koju ispoljavaju negativci i rađa se usljed očekivanja da će žrtva okrenuti drugi obraz, ili naprosto da u žrtvi nije usađen agresorski nagon. Religijom pravdamo i loša djela, humanizmom ne. Humanističko sanckioniranje negativaca i njihovih djela podrazumijeva odobravanje širokog spektra ljudi, za razliku od klerom utvrđenih pravila (koja sam kler prvi ne poštuje), koja se pozivaju na nekog boga, posredstvom tumača božijeg jezika, koji ionako nitko ne čuje. Dakle, kler prevodi nešto što nitko nije ionako izgovorio, postavlja se u službu posredovanja. A o čemu se radi? Kler je zapravo spona između moćnika i podanika. Religijom se podanicima olakšava trpljenje i žrtvovanje moćnicima. Poludjeli bi da prosto i puko silovanje koje trpe od moćnika nema višeslojno značenje (a nema, nego – dakle – lažno vjeruju da ima). Dublji slojevi su, naravno, bog i izmišljeni život poslije smrti.
Djecu se u vjeronaukama indoktrinira dok su mali da vjeruju u nešto što nazivaju dušom, nešto u suštini kao Kasper koji živi u našem tijelu. Koliko god je Kasper banalan, vjerujem da svako putovanje kroz dublje promišljanje dovede do iste slike te duše, makar u onom momentu kada odlučimo reći "pa dobri, iako je 'duša' apstraktna, ipak moram je zamisliti za potrebu ovog eksperimenta, reći ćemo da je to neki dim koji obitava u nama i koji umjesto moždanih ćelija obavlja posao razmišljanja."
Naravo da sve ono što se pripisuje duši zapravo funkcionira u našem mozgu, i to kemijskim rekacijama u nervnom sistemu, dakle, duša funkcionalno mijenja sivu masu i tekućine koje okružuje naša lobanja.
Odrasli se pripoje državnim organima, povode ratove protiv drugih odraslih, a sve ne bi li se dogovorili koji bog je pravi bog, odnosno kako tačno pravog boga u kojeg vjerujem treba dozivati, treba li ikako, što mu prinositi kao žrtvu, da li neko meso ili neko naše djelo, koje djelo, kada, kako, do kada, što taj bog radi i zašto je nama bitno to spoznati, je li bitno, šta kad spoznamo… mnogo pitanja oko kojih se odrasli mogu složiti samo slaganjem trupala mrtvih vojnika (ako su ratovi fer i korektni, a ako nisu, onda i civila). Kako je onda moguće, a to sam rekao teti u vrtiću kad sam objašnjavao zašto moj sin ne ide na vjeronauk, da se tako samouvjereno postavimo kada želimo djeci objasniti kako je bog stvorio drvo, a čovjek stvorio automobil, te koja je uopće svrha boga u svemu tome, a duše da i ne govorim. Evo spomenuo sam ponovno dušu, pa postoji li neka definicija za nju? Za mozak, svi se slažu, znaju kako funkcionira, koje se operacije u njemu odvijaju i šta su efekti rada mozga. Za dušu se to ne može ni izbliza reći, a ponajviše što duša svakako ne postoji – no čak i u krugovima onih koji vjeruju da postoji – pa eto neka kažu, što se točno dešava s dušom, a što s mozgom, gdje jedno završava a drugo počinje, kako se isprepliću i što točno mozak ne može učiniti pa prepušta duši? Naravno da mozak vodi sve naprema nula.
Jedina korist religije (kolektivnog skupa opisa vjerovanja individualaca) jeste indoktrinacija djece u nacionalnu skupinu. Sami pojedinci unutar i najužeg kruga neke frakcije religije se ne slažu oko pitanja (a budimo realni nijedno pitanje koje se tiče religije ne polučuje istovjetne odgovore, jer se sve svodi opet na mišljenje svake 'duše', recimo slažu se svi pripadnici neke sekte koja se okuplja tjedno u bogomolji, godinama slušaju istog propovjednika, ali opet, pitaj ih osnovna pitanja, odgovori su različiti. Što je bog, što je duša i zašto bog od nas traži da se okupljamo, što će se dogoditi ako se ne okupljamo? Dobit ćemo različite odgovore. Pri tom ne mislim na eventualno vađenje "propovjednik kaže", jer to i ja znam, nego što je točno tvoje mišljenje o tome što propovjednik kaže, mora biti nešto u tvojoj glavi u konačnici.
"Naš kler definira to ovako"… OK! Ali kako ti to objašnjavaš, kako to tumačiš, kako to razumiješ?
Što se tiče, recimo, anatomije (tijela), svi se slažu oko istih 'pitanja', svi znaju točno iste stvari, i samo tako ih se i može tumačiti. Po pitanju nerava, mozga, moždanih ćelija, kompletna svjetska nauka dolazi do jednakih zaključaka, svaka znanstvena studija točno opijsuje metodu puta ka dolasku do određenog odgovora, i to svi mogu provjeriti. S religijom to nije tako. Religija je doslovno skup pravila, i tu se možda i slažu, npr, jednom tjedno se okupljamo u to i to vrijeme, čitamo taj i taj tekst, recitiramo to i to, skakućemo tako i tako, oblačimo te boje kapice, cipele. No, suštinu vjerovanja prepuštamo ratovima.