Imali smo mnogo rodbine.
Zato danas imam sjećanja.
Na praznike posebno. I na slave.
I danas imam mnogo rodbine.
Po cijelom svijetu.
A zapravo ih nemam.
Januar je u našoj familiji bio najduži mjesec u godini.
Nakon dočeka Nove godine pripremao se Božić, koji je u mojoj glavi trajao trista tri dana, pa sedam dana nakon toga tzv. pravoslavna Nova godina (ili Mali Božić), pa sveti Jovan, slava tatine familije, pa sveti Sava, slava mamine familije.
Isprva su nas za slave prebacivali od jednih do drugih, da ne smetamo, a ja sam u glavi stvarala najčudnije predstave o tome šta li može biti ta “Slava”?! Sve dok je jednom nismo sočno opsovale i pitale roditelje šta je pobogu više ta slava?!
Onda su nas vodili.
I slava je od tada bila pun špajz kolača, naročito čupavaca koje sam krišom krala i jela, i oblandi filovanih karamelizovanim šećerom i mlijekom koje grizu grlo od slatkoće, (ono kada se kuvaju do nivoa dok ne postanu boje karamele, a ne kao ove moderne današnje), i puna kuća nervoznih i užurbanih žena koje se ukidaju s nogu praveći pite, sarme, krečeći kuće, perući svo moguće i nemoguće posuđe sa polica i iz kredenaca, ćuškajući nas djecu da ne smetamo i ćućoreći do kasno u noć i od rane zore, onako kako to samo žene znaju, kaobajagi da se ne čuje (što je mnogo gore nego da normalno govore). Voljela sam da prisluškujem o čemu pričaju, praveći se da spavam.
Za nas djecu pretprazničko i prazničko vrijeme je značilo najveće moguće odsustvo kontrole odraslih nad nama pa smo se najljepše igrali i vriskali a da nas niko ne sekira.
Sva sjećanja imaju nešto zajedničko: dobro naloženu pećicu, na kojoj isparava nešto iz lonca, babino “nalet te nije bilo” umjesto psovke, toplu kuću i snijeg napolju, sobe ledene kao led i teško ćebe koje bace preko nas djece pa se umrtvimo do jutra i ne možemo mrdnuti, mučninu u stomaku od prejedanja i gomilu ljudi koji se obuku u najljepše što imaju i tri dana tutnje kroz kuću a nikog ne znam, ali donose bombonjere (koje nam ne daju nego ih nose dalje na naredne slave), Galeb čokoladu, ili Sayonara rižnjaču, ili u najgorem slučaju omraženu mi napolitanku.
Kao dijete sam imala utisak da se vrijeme računa od slave do slave.
Voljela sam i Božić. Ne znam zašto. Veze nisam imala ko se rodio, gdje se rodio i što se rodio ali sam voljela slavlja i okupljanja i atmosferu važnog.
Voljela sam ja i Deda Mraza i bilo mi krivo kad su mi rekli da ne postoji pa sam se dugo tjerala da ipak vjerujem u njega.
I dan danas od jednog do drugog Božića volim da poranim ujutro i dok nema nikoga da buljim u glupe praznične filmove sa lakom radnjom i srećnim krajem.
Sjećanja na Badnji dan i veče su mi posebna.
Nedostaje mi ta vrsta iščekivanja i nade da će od sledećeg dana da bude nešto važno, veliko i drugačije i sve bolje, jer kakav si na Božić takav si cijele godine. I nije me sekiralo što je ama baš svake godine i svih tih dana sve bilo isto. Ja sam se nadala. I to je bilo dovoljno.
I čekala sam, kao da nikad ništa u životu nisam jela, da prođe više taj post pa da navalim na kolače.
Jedne godine sam čak, na Badnje veče, dok mama nije gledala, ukrala urmašicu i pojela je u slast i to je bila najljepša urmašica u životu. Omrsila se, što bi rekli. Poslije me je grizla savjest. Ali ne zadugo. Do prvih čupavaca.
Tih dana sam voljela snijeg.
Tih dana sam voljela miris vazduha. Mirisao je na pečenje. I dešavanja.
Tih dana sam bila najvažnija na svijetu ako me puste da poneki put okrenem ražanj, obrate mi se kao odrasloj, ponude i gutljaj piva.
Ipak sam više voljela male staklenke koka kole koje sam pila umjesto vode dok mi soda ne izađe na nos.
Poseban gušt mi je bio da u staklenku ubacim kocku šećera i svu naviruću pjenu natrpam u želudac. Fora je da ništa ne iscuri.
Odavno ne pijem koka kolu. Nije “naša” iz Hadžića. A nije ni zdrava. Nekad nam nisu branili jer je valjda u to vrijeme bila zdrava.
Badnje veče je mirisalo i na Česnicu, masnu pogaču koju su smoždene majke mijesile usred noći da bi bila spremna i topla ujutro, u nju se stavljao novčić i svi smo ga htjeli, kao da vrijedi milion dolara. Po tri dana se prepričavalo ko je u kojoj kući našao novčić.
Jedino što nisam voljela kod Božića bilo je suludo ustajanje u ranu zoru, gdje bismo svi krmeljivi i napola budni, (i ja napola smrznuta od pospanosti), stajali i molili se bogu (a ja znala dvije molitve pa ih vrtjela ukrug, na preskoke, kontajući da neće valjda bog zamjeriti, nema kad da nas sve uprati), a onda bismo posjedali za trpezu i tako rano, kad nisi ni za čašu vode, jeli sarme i pečenja.
I cijeli dan bili kunjavi i pospani, ali radosni jer je praznik i valja se ovako i onako.
Nije bilo mobilnih telefona pa smo lično obilazili familiju. Mamine. Tatine. Mama je imala šestoro braće i sestara. Njih sedmoro ukupno. A kod tate bilo njih četvoro. Voljela sam gužvu. I da slušam šta pričaju.
Slavili smo isto svake godine. Slavili smo i one godine kad smo svi ćutali, sjedili u kuhinji i tražili boga, a imali osjećaj da je bog iz ljudi otišao, i noga me je jako boljela. I duša me je boljela za Gogom koga više nije bilo na spratu iznad i bilo me je sramota od teta Mile jer nisam plakala naglas nego u sebi, i stidjela sam se i bojala da joj nešto kažem.
Dali su mi pola čaše vina. Umjesto čokolade.
I Božići mi više nikad nisu bili isti.
Nosila sam grumen u grudima i vječito ostala u raskoraku između svog unutrašnjeg i ovog spoljašnjeg svijeta.
Međutim, zabranjeno je naglas izgovarati istine i kako se ko stvarno osjeća.
Kao što sam čuvala Deda Mraza tako sam se grčevito držala i za sjećanja.
Odrasla sam.
Promjenila kuću. I Božić se promjenio.
Isprva je bilo naporno prilagoditi se na sve novo. Čini mi se da je lakše kada se udate za Afrikanca, što se tiče običaja, nego kada promjenite kuću na Balkanu.
Morala sam po vascijeli dan objašnjavati rodbini da se u novoj kući Božić ne slavi u zoru nego imamo Božićni ručak kada i inače imamo ručak i ispočetka sam osjećala stid što ne ustajemo rano kao cijeli bosanski pravoslavni svijet (teško se otresti stida koje ti vaspitanje i običaji usade, a to je pogrešno, zapravo).
“Ne, u novoj kući ne natičemo ništa na ražanj, peku ćurku, ne od ove godine nećemo ćurku, po našem običaju to je nazadno, pečemo jagnjetinu u rerni, jeste, na Božić, znam da je po običaju pečenica određena da se peče na Badnji dan ali u ovoj kući je baka (ne baba nego baka, i nije pita nego gibanica) pekla na Božić da bude toplo, ne vole hladno pečenje…ne, nisu nam isti običaji i kao što vi ne date da vam neko sa strane nameće svoje tako ni ja ne dajem sebi za pravo da njima mijenjam… jeste, nek’ smo živi i zdravi!”
I eto nas na glavnom!
U svoj toj ujdurmi oko praznika sav fokus je na slijepom praćenju običaja (i vjerovanju da izgubiš sebe ako izgubiš običaje?!) i fokus je na hrani, da se jede, ljudi vuku tone hrane kao da dan nakon Božića ne postoji i istroše se i grcaju do početka februara, i u svemu se pretjeruje, jako je važno izobilje i da ima svega, da su stomaci puni… “De uzmi malo sode bikarbone da ti to provri!”… “Oš kisele da ti želudac “prokuva”?”
Zdravlje i da nas bog čuva se rijetko pominje.
I dalje su svi umorni i pospani. Žene u sebi gunđaju. Ja progunđam i naglas, i nerijetko lanem. Volim da opsujem.
I svake godine mi bude “pun klinac gužvi po radnjama, pun mi klinac praznika, slaviću kad niko ne slavi!”
U novoj kući nema rodbine. “Kako nemaju?” “Eto tako, nemaju!”
Ni moje rodbine više nema. Ima mama i sestra, i sestrini pačići. Ima ujko i Žica (ujnin nadimak). Učine djeci radost. Pokažu običaj. Ljubav. Ugrade zrno sjećanja u njih. Atmosferu praznika. Uživo. I hvala im.
Jer praznici danas znače milion i trista hiljada poruka na društvenim mrežama u vidu stikera i gifova i sličica sa otrcanim rimama. Praznici su danas telefonski pozivi i video chat.
Praznici nisu što su nekad bili.
A ni mi nismo što smo nekad bili.
Trudim se ja. Nije da se ne trudim.
Ali se redovno u vrijeme praznika uzjogunimo, pokoškamo, prepiremo, pokažemo jedni drugima sve što ne treba. Za ručkom starije mladunče, vječiti bundžija i borac za pravednost, pokreće teme poput: “A zar ne bi bilo ispravno da djeca kad porastu biraju vjeru?”
Da ne bi izbila diskusija biblijskih razmjera smrknem se i dreknem da zaveže, “neće ona meni na Božić da tabiri šta će ko, bićeš ono što ti se reklo a ti poslije budi šta ‘oćeš i sad nas pusti da ovaj Božić odradimo onako kako smo i do sad!” ?
Svi smo pomalo nervozni i nadrk. Potpuno “hrišćanski”, kako lijepo primjeti moja bundžija. ?
U djecu upali šećer, u odrasle nervoza od pospanosti i umora ali bi svi da izgledaju zen, ali smo uklincu zen i u sebi jedva čekam da se dan završi jer mi “mozak pulsira” i “jebenu glavu imam samo da me boli ni za šta mi drugo ne služi” i gunđam kako je “svima praznik samo meni nije, vazda ja moram postavljat’ i sklanjat’, za domaćice nema ni praznika ni vikenda!”, i govorim za djecu “vidjeli bi oni da je Obro živ, malo sutra bi skičali, kad bi im on drekn’o bili bi k’o bube!”, a onda progunđam i na vrijeme, “kakav je ovo Božić, možeš u kratke rukave, nekad je snijeg bio do guzica!”, a zapravo ne podnosim ni snijeg ni zimu… Ali navika je čudo!
Onda uđem na mreže i vidim divne porodične fotografije gdje je sve savršeno i lijepo i praznično, kao na razglednicama. I pite, sarme i pečenje kao pod konac. I dobri su vjernici, revnosni i ispravni. A ne ‘vako k’o mi! Banda raspuštena!
Mi se zajedno nismo fotografisali još od Soluna a i tad nam je sisata žena upala u kadar!
A na stolu nam oval jagnjetine, nije s ražnja i pod konac, i kompot od višanja za salatu. Nemamo ni pite ni sarme!
Na kraju dana kao kornjača sa Galapagosa odgegam do dvosjeda i sve me suknja steže i iskidala bih i nju i brushalter i opružim se kao balvan i jedva čekam sutra da k’o ljudi uživamo u prazničnoj atmosferi i miru ?
I zaista, dan poslije krupne pahulje snijega podsjete da je tamo negdje bio dom…
I mir je.
I mirni smo…
I imamo sjećanja.
JK, Stihoklepka
stihoklepka.blogspot.com