Kada su crkveni sveci pisali priču o Mojsiju, mogli su se služiti papirusom i kvalitetnijim materijalnom za pisanje od onoga na kojima je Hamurabi dao pisati svoj zakonik. Hamurabi, božiji poslanik, prorok boga sunca, donio je zakon u cilju suzbijanja nasilja. Tako se i potpisao "u cilju suzbijanja tiranije jačih nad slabijim, u cilju omogućavanja pravde ucviljenim i udovim"
Mi smo iz povijesti učili o njegovom zakoniku, ali ga nikada nismo doživljavali kao božijeg proroka, iako je postojao – nešto kao i Muhammed – ali smo Mojsija, koji nije postojao, tretirali kao nekom povijesnom ličnošću čiji je životopos iskrivljen usljed godina prepisivanja i prevođenja.
Hamurabijev zakon je čak i blaži od onoga koji zovemo Mojsijevim, jer Hamurabi ne piše u ime boga ponaosob koju mušku djecu treba pobiti, kako kazniti silovanu djevicu, a kako silovanu prethodno razdjevičenu ženu. Muhamedovo ubijanje konvertita/dezertera, sječa šake lopovu, bičevanje "bludnika", Isusov rasizam i nacionalizam, podrška robovlasničkom sistemu (Muhamed je barem u početku nastojao osloboditi robove) teško da su neki svjetliji primjeri od Hamurabijevog. Hamurabijeve ciljeve možemo pretpostaviti, ne znamo ih, kao što ne znamo ni Pavlove, niti proročke, a i Muhamed je možebiti zaista vidio neku nepravdu napijaci pa se posvetio prepadanju prevaranata u svojoj knjizi.
Autori mita o Mojsiju su se okoristili više nego navodni Mojsije (ma teško da je navodni čovjek koji je raspolutio more, dakle, izmišljeni, a ne navodni, navodni je bio neki momak od Aleksandra velikog, navodni bi mogao biti eventualno Isus iz Jeruzalema, a izmišljeni je recimo, bogorođeni isus iz Nazareta), uglavnom spomenuti Mojsije, od priče o mojsijevom poznanstvu s bogom.
Pavle se više okoristio pričom o Isusu nego što su spisatelji evanđelja, no ne baš više nego i prvi prenosioci vijesti o isusu, Marko, Matej i Luka. Ivan je također još jedan biograf koji se naknadno okoristio svojim naracijskim sposobnostima. Najviše svakako proroci i spisatelji poslanica 200 godina poslije tih događaja o kojima se govori.
Bilo kakav povijesni trag o postojanju mitoloških bića bi automatski ta mitološka bića svrstao u povijesna, pa bismo onda sastavljali priču i teorije o tome kako su ta mitološka bića iz povijesti prešla u mitologiju.
Mi smo općenito dozvolili da se ovi iz "abrahamskih" religija predstave kao neki nosioci stvarnih naracija, za razliku od bilo kojih politeističkih religija. U Indiji je politeizam sasvim smislena ideja, nema nelogičnosti i privlači veliki broj ljudi zbog svoje humanosti, čak i danas. Kad kažem humanost, mislim to svakako ironično. Humanost osjete jedino svećenici, baš kao i u ostatku svijeta, bez izuzetka. Čak i isposnici se materijalno okorišćuju svojim isposništvom. U smislu da "imaju koliko im treba", no i nije neka tajna, jer i sami kažu kako su oni "bogati duhovno" – misle pritom sretni, ali je izvijesno da nisu gladni.
U našim školama učimo kako su osnivači religija jedni, a Hamurabi je samo car. Pa i on je od boga dobio svoje ploče, kasnije pripisane izmišljneom liku.
Kaže Dino Merlin u jednoj pjesmi "ljubav se ne piše tako, oko za oko, zub za zub". Slažem se, Dino. Ali bog se ne slaže. Ni Hamurabijev, ni Mojsijev, ni Muhamedov.
Ako ćemo uraditi drukčije od onog što nam naš bog govori, koga onda branimo? Zašto branimo tog boga s kojim se ne slažemo?
Kako može biti bitnije braniti boga od susjeda, a sa susjedom dijelimo sve, s bogom ništa?