Prije 25 godina, tačnije 15. decembra 1995. godine, petnaest šefova država i vlada tadašnje Europske Unije na sastanku vijeća u Madridu, odlučuju da zajedničku buduću valutu nazovu „euro“ i započnu proces uvođenja te valute u novčane tokove EU već od 1. januara 1999. godine. Prvi korak prelaska sa nacionalnih valuta zemalja članica na „euro“ je podrazumjevao uknjižavanje postojećih valuta u novu valutu (euro) po utvrđenom fiksnom deviznom kursu, dok je zamjena gotovine započeta 2002. godine. Ipak, neke od članica Europske Unije poput, Danske, Velike Britanije i Švedske su zadržale svoje nacionalne valute do danas. Nakon pridruživanja uniji 2004. godine, Poljska, Češka i Mađarska su se tvrdoglavo opirale ukidanju svojih valuta (zlota, krune i forinte) i njihovom zamjenom u euro.
Od samog uspostavljanja jedinstvene valute EU, postojala su dva suprotna mišljenja o tome kakve karakteristike bi „fiat“ valuta Europske Centralne Banke (ECB) trebala imati.
Euro je prodan njemačkoj skeptičnoj javnosti kao jednostavna zamjena za njemačke marke.
Zajednička valuta se nije trebala koristiti za direktno finansiranje državnih budžeta. Ipak, skeptični Njemci su se i tada bojali da će oni morati plaćati javne dugove južnih zemalja unije.
Upravo iz tog razloga je ECB-u ugovorno zabranjeno direktno preuzimanje državnog duga zemalja članica, ali je ugovor dopustio prihvatanje javnih dugova kao kolaterala za kredite od ove banke. Povrh svega, sporazum iz Maastricht-a potpisan 1992. godine, predviđao je da države korisnice eura nisu odgovorne za dugove drugih zemalja članica, klauzulom o zabrani spašavanja (no – bailout clause) u članu 125. Sporazuma o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Tadašnji njemački ministar finansija Theo Waigel (CSU) je obećao da će euro biti jak kao i njemačka marka.
Međutim, danas samo daleko od tog „njemačkog“ koncepta eura, jer je suprotno mišljenje o ulozi eura prevladalo.
Francusko – Italijanski ili mediteranski pogled, monetarnu politiku u osnovi vidi kao instrument za ostvarenje svojih fiskalnih snova.
Centralne banke tih država su podređene njihovim ministarstvima finansija. Ovakva suprotna uvjerenja su svakako morala dovesti do raznih tenzija i sukoba. Zapravo možemo reći da zlatni standard potiče međunarodnu saradnju i mir, dok je zajednička „fiat“ valuta neprestan izvor sukoba. Rezultirajući kompromisi su učinili da euro sve više bude „mediteranski“.
Neminovan pad je počeo 2010. godine direktnim „spašavanjem“ prezadužene Grčke, kada je zanemarena klauzula o zabrani spašavanja. Nakon toga, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy uspjeva progurati privremeni Europski instrument finansijske stabilnosti (EFSF) uz njemački otpor. ECB počinje kupovati državne obveznice euro – država na sekundarnom tržištu, još uvijek selektivno i privremeno. Međutim, danas je ECB uključen u masivan program kvantitativnog olakšavanja i popuštanja, kroz sistemsku i kontinuiranu kupovinu državnih dugova. Nedavno je ECB povećala i proširila svoj program otkupa obveznica za dodatnih 500 milijardi eura.
Njemačka se inicijalno protivila i sljedećem koraku, transformaciji privremenog EFSF-a u neograničen fond za spašavanje eura, Europski stabilizacijski mehanizam (ESM). Ovaj fond sada može posuđivati euro – državama sume koje te države nisu u stanju otplaćivati na tržištima kapitala. Uz jak i tvrdoglav otpor prezaduženih južnih euro – država, Njemačka je nastavila insistirati da se krediti ESM-a vežu za reforme koje korisnice fonda trebaju provesti.
Zatim, da bi podržala ESM, Njemačka je tražila usvajanje Europskog fiskalnog sporazuma koji će dodatno pooštriti uvjete Pakta za stabilnost i rast. U njemu se euro – države obavezuju na strukturno uravnotežen budžet. U fazama gospodarskog rasta, nastali budžetski suficit bi trebao kompenzirati budžetske deficite u vremenu recesije u maksimalnom iznosu do 3% ukupnog budžeta. Zatim, u uslovima kada visina državnog duga premaši 60% bruto domaćeg proizvoda (BDP), država mora kontinuirano snižavati nastali dug kroz budžetski suficit.
Ideja Europskog fiskalnog sporazuma je bila ta da se sve države članice EU „natjeraju“ da svoje javne finansije dovedu u red, kako ne bi bilo potrebe za korištenjem ESM-a. Čak štaviše, Njemačka je bila spremna staviti na raspolaganje novac svojih poreskih obveznika putem ESM – a državama članicama u hitnim slučajevima, ako se mediteranske države EU obavežu na zaustavljanje njihovog prekomjernog trošenja i prezaduženosti. Naivnost ovakvog pristupa je danas očita. ESM je usvojen, ali južne države EU ne poštuju pravila dogovorena Europskim fiskalnim sporazumom.
Postojanje Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM) otvorilo je i novu raspravu. Njemačka i druge fiskalno odgovorne države ne žele ovaj mehanizam da koriste, dok mediteranske države pokušavaju da ESM koriste za svoje potrebe. Upravo u ovom svjetlu treba shvatiti posljednju reformu ovog mehanizma. Ova reforma omogućava ESM-u odobravanje kreditnih linija iz predostrožnosti, što nikako nije povezano sa uvjetima kojim bi trebale težiti ekonomski zdrave države, pa se postavlja očito pitanje zašto bi ekonomski jakoj državi ikad trebala neka kreditna linija od ESM-a. Uz to, ESM se sada može koristiti i kao posljednja zaštita Jedinstvenog sanacijskog fonda (SRM) kojem se Njemačka opirala iz razloga što se novac njemačkih poreskih obveznika sada može koristiti za spašavanje (bail-out) stranih banaka.
Sljedeći primjer će nam poslužiti za ilustraciju mogućnosti korištenja Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM) za dokapitalizaciju nesolventnih banaka.
Pretpostavimo da je Grčka banka kupila obveznice izdate od vlastite vlade, na taj način finansirajući izdašne beneficije grčkog socijalnog sistema ili skupe projekte naoružavanja. Sada pretpostavimo da Grčka vlada više ne može podnijeti nagomilane dugove i odlučuje da otpiše dio javnog duga. Usljed pretrpljenih gubitaka, grčka banka ide u stečaj i dokapitalizira se putem SRM-a. Kao krajnje sredstvo zaštite, kreditne linije od ESM–a se sada mogu koristiti u istu svrhu. U ovom slučaju, poreski obveznici eurozone koji finansiraju ESM, indirektno otplaćuju grčki dug. Kao rezultat posljednje reforme ESM–a, njihov novac se može koristiti za restruktuiranje južnog bankarskog sektora koji je izdašno finansirao svoje države.
Dakle, ova reforma je još jedna mala pobjeda južnih zemalja. Sa njom se, 25 godina nakon nastanka, euro sve više udaljava od izvornog njemačkog koncepta. Euro se i dalje „mediteranizira“.
Autor: Philipp Bagus
Preveo i prilagodio: Arslan Kurtović