Danas je Međunarodni dan djece. Odzvanjaju mi riječi moje majke na moju agresivnu političku borbu u kojoj sam sebi obezbjedio mnogo političkih neprijatelja i zbog koje sam ostao bez posla i sa vrlo malom dozom nade da će nam biti bolje. Živim u sredini u kojoj ne možete zamisliti koliko se nepravde provodi, koliko se malodobna djeca zlostavljaju, koliko se radnici ugnjetavaju, neistomišljenici šikaniraju.
U mom Tešnju općinske službe znaju za podvođenje i prostituiranje malodobne djece, znaju da se u kolektivnom izbjegličkom naselju Vila u određenim barakama mogu dobiti seksualne usluge sa malodobnim djevojčicama i dječacima, znaju za neselje u Medakovu u blizini škole gdje se djeca rađaju sa hendikepima, invaliditetima.
U mom Tešnju šleper narkotika nestane za sedam dana. U mom Tešnju djeca bogatih se druže sa djecom bogatih i tome ih roditelji uče. U mom Tešnju, roditelji djecu uče da pametniji popušta, pa danas imamo situaciju kakvu imamo.
U mom Tešnju se jasno vidi da siromaštvo nije glad samo, već da je to i stanje duha. Siromaštvo je nedostatak kina i bioskopa, kazališta, domova kulture i dešavanja u istim, nedostatak mogućnosti korištenja usluge biblioteke ako nemaš 15 KM. Siromaštvo je kada ne razumiješ da stranački znak iznad ulaza u biblioteku predatavlja kršenje UN povelje o zaštiti prava djece. Siromaštvo je kada skupljaš PET ambalažu da liječimo malu Lejlu, kada ne razumiješ da su ti azbestna krovišta i fasadne obloge od azbesta gore i opasnije od bilo kojeg rata. Siromaštvo je kada ti privrednik i poslodavac imaju toliku moć da oni opremaju represivne snage policije, kada su iznad države koja jedina smije imati monopol nad nasiljem, jer bi zakoni morali vrijediti za sve isto. Siromaštvo je kada političare moramo zvati da nam supruge porađaju, djecu liječe i u škole upisuju. Siromaštvo je nerazumjevanje da zastava naopako istaknuta na Gradini znači kapitulaciju države. Siromaštvo je dozvoliti rušenje odžaka u Jelahu i deset godina nakon rušenja nije započeto ispunjavanje ugovora o privatizaciji, siromaštvo je zatrpati Rimski most iz desetog stoljeća i šprdati se sa tim. Siromaštvo je neznanje gdje se nalazi spomen ploča narodnom heroju Husi Hodžiću koju građani Tešnja u čast njemu podigoše na zgradi Partizan, i zašto je to osjetljivo pitanje koje inicira formiranje specijalne komisije za općinske vlasti. Siromaštvo je sve ovo vidjeti, pročitati, znati i nastaviti šutjeti.
Svi mi sve znamo, i u Tešnju se mom sve zna i ko je ko i ko je šta. Zna se ko je imao piljare, ko je konjima u guzicu gledao, zna se koga su majke odgajale, a koga su vukovi odhranili.
Zna se da znanje, ljubav i poštovanje dijeljenjem umnožavaju. Zna se i da je prva generacija Gimnazije u ratnim danima ’90tih godina u okruženju našeg Tešnja uspostavila namjensku industriju i sačuvala grad i Pousorje. Danas se zna da smo izgubili FAD, Pobjedu, Enker i Prečistače, cijeli automotiv tehnološke procese i najvažnije KNOW HOW (znati kako), gubimo Gimnaziju i pripremamo Medresu. I ne bi bio problem po meni nikakav da nas Medresa planira učiti otporu prema ovima što dozvoliše da izgubimo svoja znanja i dostojanstva, tačnije da pokažemo gdje je mjesto ovima što konju u guzicu gledaše i sva pobrojana siromaštva instaliraše u našoj općini, historijskom velikanu i najboljem u Bošnjaka, jer smo imali sreću da nam majke odgajaju privrednike i političke elite. Ne zaboravimo da je bogatstvo to što je prije 150 godina odigrana prva predstava pozorišna u Tešnju, da smo imali Nisima Albaharija, Husu Hodžića i da smo na svu sreću znali gdje je mjesto Ademagi Mešiću. Donedavno su ga držali u stalnoj muzejskoj postavci koja je krasila našu divnu tvrđavu zajedno sa naopako okrenutom zastavom.
Što se mene tiče, pametniji ne popušta, dragi naši roditelji zajebali ste stvar i dozvolili da nemoral, iskrivljena religija, naopaka socijaldemokratija unište svaku mogućnost korigovanja mirnim putem.
Trenutno, pred Parlamentom FBIH se građani mirno okupljaju i sve zbog vlasti kojima slučaj Pazarić nije tema za Dnevni red sjednice. Svaka općina ima svoj Dom i slučaj Pazarić, jer nije slučajno da 56% sugrađana je napustilo ovu poganu Državu i najljepšu zemlju na svijetu.
Smrt fašizmu!
▪️tekst objavljen 20.11.2019. godine
Autor: Nermin Deljkić, demokratski socijalist – SDP BiH, vijećnik u OV Tešanj, zviždač, sindikalista iz Tešnja