Na početku školovanja smo polagali pionirsku zakletvu. Bila je sročena tako da je dijete može razumjeti. Dali smo časnu riječ u vremenu kada je data riječ značila više od potpisa pred sudom. Iako smo bili djeca znali smo što znači dati riječ.
A kada su odrasli mnogi su zaboravili što je dato obećanje i zakletva. I izdali sve u što su se zaklinjali.
Bili smo drugovi i drugarice i zaklinjali se u drugarstvo. A onda sebe nazvali gospodom i za sitan interes izdali najbliže.
Bili smo svi jednaki i vjerovali da svako ima pravo na dostojansven život. Međutim, većina su postali sebični pojedinci ravnodušni prema tuđim problemima i nemaštini.
''Bratstvo – jedinstvo'' – uzvikivali smo mašući zastavicama i zaklinjali se se da ćemo ga čuvati kao zjenicu oka. Onda se podijelili u nacionalne tabore i postali nacionalisti. I napali na braću.
Bili smo zakleti antifašisti. Onda su neki od zakletih antifašista postali fašisti. Pojedini su čak organizovali koncentracione logore i masovna strijeljanja.
Zaklinjali smo se u vjernost i ljubav svojoj zemlji. Ali je većina tu zemlju izdala, opljačkala i uništila. Takvi ne znaju što je rodoljublje, što znači zakleti se svojoj zemlji.
Oni su po svom karakteru izdajnici i izdati će svaku državu u kojoj budu živjeli. Izdati će i ono u što se sada zaklinju. I lagati će da se nisu zaklinjali, da su samo otvarali usta, da kao djeca nisu znali što govore…
Očigledno nisu svi bili sposobni održati zadanu riječ. Ali sada to nije važno. Danas data riječ ne znači ništa i malo ko zna što znači zakleti se i držati riječ. Nacionalizam i fašizam su ponovo u modi. Zbog toga će im samo rijetki zamjeriti izdaju, nacionalizam, fašizam….