,,Kažite im da se ne uzdaju ni u svoju malu pamet ni u svoje plitko lukavstvo, jer im ovog puta neće pomoći. I neka mi ne prilaze sa svojim mitom, kao što su navikli da čine, jer šta će meni njihov mito kad, po ovlašćenjima koja imam, mogu da im uzmem glavu i sa glavom sve što imaju, pokretno i nepokretno…..I još nešto: neka se niko ne zaklanja za svoju vjeru, jer ja nisam došao ni da turčim, ni da kaurim koga, nego da ovu zemlju uredim tako da u njoj svak živi mirno u svojoj vjeri i da se pokorava carskom redu i zakonu….Ništa mi ne mogu njihove pogrde, kao ni njihovo oružje, ako do boja dođe… (ja) ću tu vašu Bosnu, ako bude trebalo, svu prosijati na sitna sita, tako da se neće znati ni ko je beg ni ko je aga, i da ni u snu nećete pomišljati na vašu samovolju i neposlušnost.“ – tako je govorio Andrićev (bosanski) Omer paša-Latas kada je došao u Bosnu davne 1850. godine sa ciljem da uguši pobunu. Nema više ni paša ni vezira ni carskih izaslanika, nema ni bosanskih begova ni dahija. Ostala je samo Bosna taj ,,kazan u kome se stalno nešto kuva'', bogate kabadahije i ostala je siromašna raja koja se uvijek nekome povija. U biti, nije se puno toga promijenilo. Ponekad neko (ne)svjesno podjari, naloži ispod kazana, varnice sijevaju na sve strane i kazan proključa i oprži nepokorivu bosansku raju. U stalnom strahu od novog ključana kazana, ljudi odlaze iz Bosne u mirnije i hladnije krajeve gdje svako svoju vatru loži i kazan kuva.
Ovdje, u ovom bosanskom vilajetu, uvijek su drugi ložili – od Turaka, preko Švaba pa do zapadnih sila – i kalili tvrde Bosance. Možda smo zato tako poželjna radna snaga u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Francuskoj… Njihovi (visoki) predstavnici su dolazili i još dolaze u Sarajevo, kao nekad Omer-paša Latas, zaklinjući se onome ko ih je poslao da će zavesti red i mir u neposlušnoj Bosni i da će ukrotiti nemirnu bosansku prirodu. Sjetimo se samo Ešdauna, Lajčaka, Incka i sjetimo se Poplašena, Šarovića, današnjih nacionalnih predstavnika… nisu letjele glave, ali jesu fotelje, funkije. A to nekome dođe na isto.
Nekada se uvodio red u ovoj nemirnoj zemlji pod okriljem turskog fermana, a danas pod zaštitom Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Svejedno je ko aminuje, Osmansko carstvo ili Ujedinjene nacije, važno je da se još glave pokorno i poslušno pognu pred onima koji tumače svetu knjigu, tj. Carske zapovijesti ili Dejtonski mirovni sporazum, a bogme su poginjali, i bosanska gospoda i narod. Istina, roptali su, mrgudili se, busali se u junačke (poslaničke) grudi, spominjali čak i oružje, ali su uvijek sprovođene namjere onih kojima je odvajkada bio cilj očuvati stabilnost u Bosni i Hercegovini. Ali Bosna se i dalje ljuljuška kao nestašno dijete na stolici kojem maćiha, pardon, majka, stalno prijeti i upozorava za njegovo dobro. I mogli bismo one riječi sa početka teksta Omer-paše Latasa staviti kao plan i program svakog viskog predstavnika. Doduše, bilo je i onih koje narod nije po zlu pamtio (kao i u tursko vrijeme), ali bilo je i onih zloglasnih, omraženih u narodu koji su sa radošću ispraćeni.
Svi su mogli da konstatuju ono što je i Andrićev Omer-paša Latas zaključio da je ovo ,,zemlja koja se povija, ali se ne mijenja''. A narod k'o narod, ispraćao je i paše i vezire i konzule i visoke predstavnike, ali je ostajao na svome jer ,,svaki drugi koji dođe, na tuđem je i nema mu duga stanka'' znajući da ,,ničija nije do zore gorila pa neće ni toga…toga.''
Piše: Milica Simić