Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik, pokrenuo je peticiju koja glasi „Potpisom ove peticije odbacujem dopune krivičnog zakona BiH o negiranju genocida koje je nametnuo visoki predstavnik i potvrđujem stav da na prostoru Srebrenice nije počinjen genocid“.
Zašto da ja ne potpišem peticiju?
Zato što sam kontraš? Ne.
Mrzim predsjednika? Ne mrzim. Ali, da je raspeticio da li da se ustupi helikopter Oružanih snaga za gašenje požara, vjerovatno bih imala odgovor. No, predsjednik je izabran i on donosi odluke u ime naroda legitimno i legalno i ne može on svako malo da se interesuje da li je njegova volja jednaka volji naroda. Niti je on u obavezi da to čini. To bi bilo neprofitno. Međutim, tu je narod, za neka pitanja kada se treba počešati po glavi koju ima, vidimo je. I po mošnicama, koje ne vidimo.
Zato što nisam patriota? Ne.
Plašim se da ću za potpisivanje iste odgovarati pred sudom? Meni bi bila čast nepravedno stradati. Kakvo iskupljenje bi mi to donijelo, vijenac za vječnost. Ali, nisam ja te sreće.
Zato što mi nije stalo do srpskog naroda? Stalo mi je, jako. I baš zato što mi je stalo, baš zato moj potpis nećete naći na peticiji koja meni, sa svim mojim ograničenim kapacitetima, nije jasna, niti mi je prihvatljiva. Nije mi čak ni nebitna da o njoj ne moram misliti ili još gore pisati. Jer, neko će ovo pročitati i razapeće me oni što znaju od mene bolje i više. Misle da znaju ili stvarno imaju čime da se podiče pred narodom. Imaju uticaj ili novac. Imaju ugled koji su stekli ni sami ne znaju kako. Imaju diplome fakulteta koji se više ne sjećaju da su ti isti ikada ušli u salu i da su ikada odgovarali i dobijali pozitivne ocjene. Mene se moj fakultet sjeća. Ja sam se pojavila, pa se nisam pojavila 3 godine, sjetili su se. Kazali su:,,Mnogo ste inteligentni, ali ste malo lijeni, a bolje i to nego da ste glupi.“ Dodali su:,,Nisam nikada upoznao sadržajniju osobu.“ Rekli su:,,Vama mozak obrađuje natprosječno informacija u trenutku, vi ništa ne vidite usko.“ Hvalili su me i kudili kada treba, tu i tamo, ali gotovo niko me nije ispitivao, a da me nije zapamtio. Nisam bila student sa najkraćim stažom studiranja, niti sa najvišim prosjekom. Ja sam bila student koji učeći prava nikada nije uspio naučiti da ne misli svojom glavom, da nešto tu i tamo izbifla i sutra zaboravi. Nikada nisam prestala da se pitam i da pitam druge. I neću. A to da li znam, k'o iz topa, rokove zastare, žalbe, nasljedne redove, izgled odluke, rimski ili arapski broj, broj protokola, ma zaboli me za broj protokola i za slova prosuta na papiru forme radi.
Međunarodno krivično pravo sam položila ocjenom 8, to je bio drugi put za vrijeme studija da smo učili o genocidu. Znači, nisam dobila 10, nisam imala najbrilijantniju predstavu o svim pitanjima na koja sam tog dana odgovarala. Ali, zapamtila sam radnje genocida, genocidnu namjeru, nezastarjevanje, primjere iz dosadašnje istorije nečovječanstva i nečovječnosti. I kako ću danas ja, koja tada kada sam o genocidu znala i više nego danas jer sam, zasigurno, bolje znala na dan ispita nego 3 godine poslije, da kažem da li je bio genocid ili nije?!
Kako ću ja, koja sve i da u glavi imam idealno znanje o biću genocida, da kažem da li je bilo genocida ili nije kad je to sama teorija? Ja nisam ispitivala svjedoke, ja nisam saslušavala okrivljenog, ja nisam gledala materijalne dokaze, ja sam samo možda nekada usputno, prilikom prenosa suđenja, čula jednu ili drugu stranu i nije mi držalo pažnju. Ja nisam bila postupajući sudija! Ni postupajuće sudije uvijek ne znaju ni pravo ni činjenice, pa se desi da vrhovni sud odluči drukčije nego sve sudije koje su u predmetu postupale prije, pred osnovnim i okružnim sudom. I?
I treba, je li, da ja koja sam iole pravnik, pripravnik, bez dovoljno znanja i bez uvida u dokaze, bez sudijskog iskustva, vođena ne znam kakvim idealima, da kažem:,,Nije bilo genocida.“ Da ja u trenutku odlučim o procesu koji je trajao gotovo 10 godina? Ja to neću uraditi. Zato što sam samo čovjek, ništa ni više ni manje.
Čovjek koji je, kao i vi, povrijeđen ratom, protjeran iz Sarajeva, koji je došao tu, gdje nikada do kraja i nije prihvaćen, koji još uvijek govori drugim naglaskom. Ali.
Ali, to što je i meni neko stradao ne znači da nije bio genocid.
To što za zločine nad Srbima nisu odgovarali ne znači da nije bio genocid.
To što mi je kuća porušena do temelja ne znači da nije bio genocid.
To što je bilo Jasenovca ne znači da nije bilo genocida.
To što je neko nečovjek ne daje meni za pravo da budem i ja.
Ja ne mogu, niti želim, suditi nekome tek tako. Gospode, pa to su takve osjetljive stvari. U meni nema hrabrosti da se osmjelim osuditi ono što čujem, iz mog mjesta. U meni nema, u stvari, slabosti. Ja stojim, uspravno, sa mojim sudom, kakav god on bio – on je moj. I daleko imam veće pravo nego većina koja nikada nije pročitala definiciju genocida i nikada nije pročitala ni donešene odredbe, a i da jeste ne bi ih umjela staviti na vagu, a ne odvagati. Nego, eto. Da ne odudaram. I udara mi nešto u grudima i pitam se kakav smo narod i jesmo li svjesni da ćemo sa našim sudovima, iskrivljenim i pogrešnim, izaći pred Tvorca i odgovarati. I nećemo moći reći mi nismo znali ili pogrešno smo znali. Neko nas je naučio i ubijedio. Ne. Birao si. Imao si mogućnost da kažeš da ili ne ili da odstupiš, potpisivanje peticije nije zakonska obaveza, a i da jeste opet je ne bih potpisala kao takvu. Pa, neka odgovaram.
Zašto u peticiji nije postavljeno pitanje da li odbacujemo odredbe zakona o negiranju genocida nego je pridodato i to da potvrđujemo svoj stav da u Srebrenici nije bilo genocida?
Zašto je u peticiju uvršeno samo pitanje genocida kada se u zakonu pominje i ratni zločin i zločin protiv čovječnosti? Ali, vi ne znate ni da to postoji, ni da je i za to neko osuđen, pravedno i nepravedno, zato što ne poznajete materiju. I još hiljadu zato i zašto koje nikako ne mogu da opovrgnu moje mišljenje da sam postupila najpravednije moguće i najviše moguće hrišćanski. A meni je stalo da živim po pravu i po hrišćanstvu dotle dokle se to dvoje ne ukrste. No, kada se ukrste, nadam se da ću biti dovoljno čvrsta da znam da je samo jedan put pravi.
Moje stav o tome da li je u Srebrenici bilo genocida je sljedeći:,,Ja ne znam da li je u Srebrenici bilo genocida, jer ja nisam bila u mogućnosti ni u obavezi da sudim.“
Moja želja o pitanju Srebrenice je sljedeća:,,Ja, da ikako mogu da izmolim, izmolila bih da u Srebrenici nije bio genocid, ne zbog imena mog naroda, ne zbog Republike Srpske, nego zbog ljudi. Zbog bola. Voljela bih da genocida nije bilo, voljela bih da civil nikada nije stradao.“
Voljela bih, tako mi života, da vojnik, koji nije ništa drugo do civil, muž, otac, brat, maskiran u stroj nikada više ne postoji na ovom svijetu.
Voljela bih i ne sramim se, nije me stid što mi ideal nije nikakav ratni komandant niti lokalni uspješni izvršilac operacija na neprijatelja, ne. Ja sam žena, žena u godinama koje su nježne i mile. Ja sam biće koje se divi prirodi i poeziji. Koje živi da voli i ljubi bližnjeg svog i sebe samu. Ja sam nevina u ovoj priči. Moje ruke nisu okrvavljene niti je moje srce ogrubjelo. Moj um je čist i teče kao potok i na njemu redam vodenice koje melju ono čemu nije mjesto da tuda protiče. I ja od tog samljevenog pravim riječi koje izgovaram pognute glave tražeći oprost. Jer, u ovom svijetu, meni ama baš ni do čega nije stalo. Osim do toga da ostanem čovjek. Da ostanem žena.