Pitanje je da li predizborna kampanja ikad staje u Republici Srpskoj, ja vjerujem da ne staje, samo se njen intenzitet smanjuje i povećava u zavisnosti od trenutne situacije. Kampanja sama po sebi ima dva cilja zavisno od strane koja je vodi. Jedan cilj je korist za tu interesnu grupu, a drugi cilj je održavanje društva u stanju koje podržava opstanak takvog političkog sistema. Da se mi razumijemo, bez ovog političkog sistema nema ni vlasti ni opozicije. Prema tome obije strane se striktno pridržavaju priče i „alata“ u ovom nadmetanju, da nekim slučajem ne naruše uslove koji ih održavaju tu gdje jesu.
Društvo u Republici Srpskoj je jako politizirano, iz razloga što normalan život počiva na političkoj pripadnosti i „vajdici“ koja se iz toga izvlači. Iz tog nivoa politiziranosti, potiče i osnova moći jedne stranke. Broj radnih mjesta koja neka stranka kontroliše srazmjerno je proporcionalan broju glasova koje osvaja. Prema tome nije čudno što je Dodik odlučio da izbaci DNS iz ŽRS, a sa druge strane SPS iz Šume RS-a. Sad i kupovanje čitavih glasačkih struktura SDS-a prije opštinskih izbora, ima smisao. Ono što je Dodik slutio, da njegova pozicija nije betonirana kao ranije, obistinilo se u Banjaluci. Ovaj put se ništa ne smije prepustiti slučaju, Dodik je posle poraza u Banjaluci odlučio da sve što može mora da preuzme u svoje ruke.
Sa druge strane opozicija, umjesto da dojučerašnje kolaboracioniste sa toliko kritikovanim i omrzlim režimom SNSD-a pusti da skapaju bez „budžetske sise“, odlučila je da iste inkorporira u svoj blok. U pitanju je matematika glasova, jer „grehota“ je ostaviti DNS i SPS glasačke spiskove bez jasnog opredeljenja, ovako su oni inkorporirani u opozicioni blok, a u slučaju pobjede opet će biti instalirani u javna preduzeća gdje će nastaviti sa radom, koji ih je krasio za vrijeme kolaboracije sa SNSD-om. U prevodu džabe ćemo da krečimo drugovi moji. Ali, ovaj put opozcija nije više opozicija nego vlast, i to je najmanje što može da učini za svoju novu kolaboraciju.
Na kraju kada se potroše sve druge priče i afere, hvatamo se teške artiljerije u vidu trauma iz prošlosti (spominjanje rata) jer prosječan Srbin mora da se održi u stanju straha, jer je onda poslušan i glasa tamo kako mu se kaže, a što je još bitnije ne razmišlja out of the box. Jer se može zapitati kako to da na zasjednju NSRS-a nikada nema priče o sistemskim problemima u našem društvu? Kako je to samo povreda poslovnika najbitnija tema? Kako to da niko ne nudi rešenja a hoće vlast?
Mene ne možete prevariti, dovoljno sam pametan da znam da se samo sa promjenim vlasti neće promjeniti ništa osim raspodjele moći u institucijama i novca iz javnih preduzeća. Ja hoću rješenja! A vi mi ih ne nudite. U šta onda da vam povjerujem? Dok sam mlad, imam izbora i ne moram da vam vjerujem. Umišljate sebi da ste veliki, a ljudi prosto nemaju izbora osim da vam vjeruju, jer je to jedina nada onima koji ostaju. Vrijeme ističi, a vi ste budale ako mislite da imam čitav zivot na trošenje dok neko pokušava da me ubijedi da nas od Diznilenda djele jedni izbori. Budale ste ako mislite da ću ovdje da ostarim, dok više ne budem imao izbora osim da vam vjerujem.