Mlada bosanskohercegovačka novinarka Helena Javor-Ibrahimbegović aktivni je medijski radnik već deset godina. Karijeru radijskog voditelja i novinara započela je na radiju Castra sa sedamnaest godina u rodnoj Banjaluci. Njena prva autorska emisija zvala se "Music inspires life" i emitovana je skoro dvije godine. Nakon završetka srednje škole, seli se u Dansku, gdje se bavila PR-om i radila za tamošnju Socijaldemokratsku stranku. Nakon Danske, živi u Sarajevu, gdje je skoro dvije godine radila u NVO sektoru. Bila je angažovana i u PR službi Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. U tom periodu provela je tri mjeseca u Atini, gdje je radila za UN sa srednjoškolcima. Nakon skoro četiri godine vraća se svojoj prvoj ljubavi novinarstvu i radiju. Na RSG radiju Helena je provela dvije i po godine, gdje je radila kao voditelj jutarnjeg i noćnog programa. U isto vrijeme bila je urednik i producent nekoliko muzičkih emisija. Nakon RSG-a prelazi na Radio M, gdje je nekoliko mjeseci vodila jutarnji program. Nakon toga prelazi na Federalnu televiziju, a nedugo potom u "Dnevni avaz". Glavne oblasti kojima se bavi su unutrašnja i vanjska politika. Helena je urednica Avazovog portala na engleskom jeziku, te urednica i voditeljica političke emisije "Crvena olovka", koja se emituje jednom sedmično na Avaz TV-u. Sa Helenom smo razgovarali o novinarstvu i političkoj situaciji u zemlji.
Kao novinarka obrađuješ političke teme i neminovno je da si u svakodnevnom susretu sa političkim akterima Bosne i Hercegovine. Kakvo je tvoje mišljenje ovdašnjim političarima?
Generalno, ja sam protiv klasifikacije da su svi političari isti. Naravno, uvijek ću reći da su vodeće političke strukture iste, u oba entiteta i Brčko distriktu. Moje lično mišljenje je da su u suštini Bakir Izetbegović, Milorad Dodik i Željko Komšić, kao hrvatski član predsjedništva BiH, isti, iz konteksta da isključivo gledaju vlastite interese i da ih ne zanimaju interesi građana. Vidim to sada i iz primjera sankcija SAD-a prema Miloradu Dodiku, kompanijama bliskim njemu i pojedincima, a ta lista će se najvjerovatnije proširiti i pridodati i neka lica iz Federacije BiH. Trenutna situacija u BiH jeste teška i to ne možemo da ne vidimo, ali mislim da se pretjerano spominje riječ rat i riječ sukob. Po mom mišljenju, do toga neće doći. Ja trenutno vidim pomaka, što se tiče opozicije, u oba entiteta. Ima ljudi koji mogu da vode ovu državu i koje zanimaju stvari poput ekonomije, zdravstva, obrazovanja. Nisu fokusirani samo na svoje lične interese, nego vide i interese građana. Na kraju trebamo se podsjetiti da mi biramo vlast i da trebamo doći do toga da se naše vlade plaše naroda, a ne narod svoje vlade.
Šta je sa poslovicom koja kaže da su vlastodršci onakvi kakav je narod?
Iskreno da kažem, ja više ne znam ni koliko naroda zapravo i ima u BiH. Ali mene brine što naroda u BiH uskoro neće ni biti, jer imamo veliki broj ljudi koji odlaze iz zemlje. Prije neko vrijeme imali smo slučaj da su odlazili pojedinci iz naše zemlje, ali sada se situacija promijenila i imamo slučaj da iz BiH odlaze cijele porodice: otac, majka, braća, sestre, svi. Iz nekih statistika koje sam uspjela da pročitam u posljednjih nekoliko dana, samo zbog iseljavanja i pandemije korona virusa, izgubili smo jedan ili dva manja grada.
Ali to možda međunarodnoj zajednici i paše, jer na taj način Zapadna Evropa dobija radnu snagu koja je neophodna za održavanje njihove ekonomije i standarda? A s druge stane, odgovara im više da dolaze ljudi sa Zapadnog Balkana negoli sa Dalekog istoka i iz arapskih zemalja.
Generalno, postoji teorija da to međunarodnoj zajednici odgovara, jer se Balkan, pa tako i Bosna i Hercegovina, strateški nalazi na jako dobrom položaju što se tiče i ekonomije, i trgovine, i prometa. Tako da je roviti Balkan i loša situacija negativna za sve zemlje koje pripadaju ovom regionu, a to onda utiče dobro ili loše i na Evropsku uniju.
Šta je sa medijima i novinarima koji stoje na strani tih vladajućih struktura i na neki način su krivci za održavanje decenijski lošeg postojećeg stanja?
Uvijek je važilo da su novinari i mediji sedma sila. Bilo bi suludo reći da ne postoje mediji u BiH koji su plaćeni od strane političara i koji su zapravo njihovi privatni mediji. Imamo primjer, koji sam već spomenula, kada je Alternativna televizija sankcionisana od strane SAD-a zbog bliskosti Miloradu Dodiku. Tu već pričamo takođe i o nezavisnosti medija. Naravno, manji je broj medija koji su pri političkim partijama nego onih nezavisnih, ali novinari definitivno kroje političku situaciju u BiH. Na nama je, a ovdje govorim prvenstveno kao urednik i voditelj jedne emisije, kome ćemo dati medijski prostor.
Čini se da nama nedostaje debate u emisijama i javnih rasprava suprotstavljenih stavova i mišljenja?
Debata, to jest televizijsko sučeljavanje političkih oponenata, definitivno je sjajan format. Međutim, tu dolazimo do ključnog problema da ti ljudi, pojedinci, političari, medijske ličnosti ne žele to da rade. Jednostavno, ne žele da se suoče. Ne žele da sjede za istim stolom u istoj emisiji sa svojim oponentom. Imala sam situaciju kada sam željela da dovedem na sučeljavanje pojedine političare, ali su oni to odbili. S druge strane, na rimjer, gospodin Dodik ne želi da govori ni za jedan medij koji se nalazi u Federaciji BiH, jer Sarajevo naziva političkim Sarajevom. Tako da tu ima dosta njihovog straha i njihovog odbijanja. Poprilično sam sigurna da je to i zbog toga jer se pozicija u oba entiteta počela plašiti opozicije. Plaše se njihove snage i želje da promijene nešto u ovoj zemlji.
Dakle, političari su na neki način naučeni i naviknuti da budu urednici emisija, jer oni odlučuju ko smije, a ko ne smije gostovati u njima?
Nažalost, novinari u pojedinim medijima to sebi jesu dozvolili. Danas, kao što svako sebe naziva medicinski radnikom, dosta ljudi sebe nazivaju i novinarima. Naravno, ne želim da degradiram kolege novinare i profesiju. Ipak, postoje brojni takvi novinari, a njihova imena i prezimena su svima poznata. Tu su čak i medijske kuće, kao što je slučaj s Alternativnom televizijom. Za njih se tačno zna ko ih kontroliše i ko stoji iza njih. Oni su jednostavno na to pristali. Ja se definitivno sa tim konceptom ne slažem iz prostog razloga što je u našoj zemlji moguće raditi u nezavisnim medijskim kućama, raditi za platu i ugovoru o radu, biti nezavisni novinar i voditi se osnovnim postulatima novinarstva. A to i jeste nezavisno novinarstvo i nepristrano prenošenje informacija.
Postoje i brojni mediji u BiH koji šire nacionalizam. Kako njih tumačiš?
Nažalost, mi u našoj zemlji nacionalizam nekako generacijama miješamo u sve, i gdje treba i gdje ne treba. Ja se svakako slažem da svaki novinar i svaki pojedinac ima pravo na svoj politički stav, stranku koju preferira, da ima svoj vjerski stav i sve te slobode koje su nam zagarantovane ljudskim pravom i Ustavom. Ali takođe, s druge strane, nikada ne smijemo dozvoliti, bar što se tiče novinarstva, da naše subjektivno mišljenje, naši osjećaji i stavovi, utiču na informaciju koju ćemo prenijeti.
Koliko čovjek treba da bude hrabar da bi se bavio novinarstvom u ovoj zemlji?
Vjerujem da u BiH ima dosta hrabrih ljudi. Nažalost, mi i nakon trideset godina još uvijek govorimo o ratu i svemu što se desilo u našoj zemlji. Definitivno gledano iz svih perspektiva vrijeme je da krenemo naprijed i da pričamo o nečem korisnijem za naše društvo. Imamo mi novinara koju su hrabri i koji su razotkrili brojne afere. Na primjer, tu su nedavno raskrinkane afere ”Respiratori” u Sarajevu i afera ”Kiseonik” u Banjaluci. To su sve novinari razotkrili. Suočavamo se predugo sa posljedicama rata i ja se nadam da će u doglednom periodu sve žrtve rata naći svoj mir, da ćemo nekako staviti tačku na to sve.
Da li je moguće smijeniti vlast dok su na uredničkim mjestima, pogotovo pojedinim državnim medijima, ljudi koji su u sprezi sa vladajućim partijama?
Da bi novinarstvo postalo sto posto nezavisno potrebno je da se u pojedinim medijskim kućama pomijeni uređivačka politika. I to u cijeloj Bosni i Hercegovini, ne samo Republici Srpskoj i Banjaluci. Do toga može doći jedino kada dođe do promjene vlasti. U suštini, mi imamo tu sreću da je broj režimskih medija manji u odnosu na broj nezavisnih medija.
Ali režimski mediji su zapravo državni mediji, a oni su dostupniji, gledaniji i slušaniji?
Tu dolazimo do problema medijske neinformisanosti građana BiH. Pandemija je to najbolje pokazala koliko, nažalost, ljudi vjeruju nebuloznim informacijama. Kritičko mišljenje se kod nas definitivno treba razvijati kao i u zapadnim zemljama. Ono se mora učiti kroz osnovnu i srednju školu da bi ljudi mogli da prosude koja informacija je tačna, a koja nije. Ipak, ja vjerujem da može doći do promjene, jer ima nas dovoljno koji se ne bojimo i koji vjerujemo da naš glas ima težinu i da ljudi u nas imaju povjerenja. I opet kažem, sa promjenom vlasti doći će i do promjene medija.
Cijeli razgovor poslušajte u audio podcastu