Bosna i Hercegovina je potpisala mnoge međunarodne ugovore i sporazume kojima se obavezala da će odustati od korištenja mrkog uglja, lignita, mazuta… i to najkasnije za 29 godina.
Nesumnjivo su potpisnici bili svjesni da će ovo biti težak i bolan proces za zemlju koja gotovo 70 posto električne energije dobija sagorjevanjem uglja, koja je jedina izvoznica električne energije u regionu i gdje ovaj sektor direktno zapošljava više od 17.000 radnika.
Ali prosto je nevjerovatno da je vlast u našoj zemlji propustila rokove za realizaciju većine obaveza, da nema strategiju i da ne poduzima nikakve korake za što bezbolniju tranziciju koja bi uključivala prekvalifikaciju, obrazovanje, razvoj obnovljivih izvora energije i energetsku efikasnost, već i dalje insistira na izgradnji termoelektrana i ulaže u ugalj i fosilna goriva.
Svjesno ignorisanje pitanja energetske tranzicije može dovesti samo do najgoreg mogućeg scenarija- da najveću cijenu plate građani, privreda i zaposleni u termoenergetskom sektoru.
Probleme sa kojima se suočava Bosna i Hercegovina, ali i moguća rješenja, na jednostavan i razumljiv način objasnila je Amela Jusufović u svojoj političkoj analizi DEKARBONIZACIJA ENERGETSKOG SEKTORA U EVROPI: Zapadni Balkan, sa fokusom na Bosnu i Hercegovinu – proizvođač crne energije.
Kako na samom početku navodi, BiH je trenutno jedina zemlja u regiji koja ima pozitivan elektroenergetski bilans. Procjenjuje se da se trenutno koristi samo oko jedne trećine hidropotencijala za proizvodnju električne energije, a ono što se čini značajnim jesu neiskorišteni potencijali za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora (vjetar, solarna energija, energija iz biomase).
IMA LI BOSNA I HERCEGOVINA KAPACITETA ZA OBNOVLJIVE IZVORE ENERGIJE?
Prema najnovijem izvještaju iz 2017. godine, „Cost – competitive renewable power generation: Potential across South East Europe”, od IRENA-e (engl. International renewable energy agency), u Bosni i Hercegovini postoji značajan tehnički potencijal obnovljivih izvora energije: na primjer, solarni potencijal je 2.963,7 MW, potencijal vjetra 13.141,1 MW i hidropotencijal od 6.110 MW itd. Osim za hidroelektrane, čiji troškovno-konkurentan potencijal iznosi 2.510 MW, Bosna i Hercegovina ima i veliki troškovno-konkurentan solarni i vjetropotencijal. U 2016. godini navedeni potencijal za vjetar se kretao u rangu od 2.556,2 MW do 5.861,3 MW, dok je solarni iznosio 993,5 MW.
Stoga će, navodi Jusufović, daljnja eksploatacija obnovljivih izvora energije u budućnosti uvelike zavisiti od pada cijena pojedinih tehnologija, poticajnim mehanizmima, administrativnim preprekama tokom dobivanja dozvola i slično. “Iako Bosna i Hercegovina ima dobru poziciju iz perspektive samih prirodnih resursa, podaci o količinama iskopanog uglja i količine koje sagorijevaju svakodnevno u termoelektranama govore da energija iz OIE-a za bosanskohercegovačku vlast nije prioritet”, zaključuje autorica.
Ujedno podsjeća da je Bosna i Hercegovina usvojila Akcijski plan za korištenje obnovljivih izvora energije, te se njime obavezala do 2020. godine postići udio od 40% u ukupnoj finalnoj potrošnji, a da se do 2028. godine obavezala smanjiti emisije SO2 za 95%, NOx za 60% i čvrstih čestica za 90% u odnosu na 2014. godinu. U terminima smanjenja emisija CO2, cilj je donesen na nivou Bosne i Hercegovine
KAKVA JE „PRLJAVA” BUDUĆNOST BOSNE I HERCEGOVINE?
Ukoliko Bosna i Hercegovina uđe u sistem trgovine, prvi problem sa kojim će se suočiti je CO2 taksa koju će morati plaćati pri izvozu svih proizveda koji su dobijeni prljavom energijom, s tim da će se vremenom smanjivati granica dopuštenih količina emisija CO2, a očekivano rasti cijene opterećenja.
“Potrebno je uzeti u obzir i pitanje održivosti poslovanja rudnika i cjenovnih intervencija koje zaustavljaju puno prelijevanje proizvodnih cijena uglja na finalnu cijenu električne energije. Dodatno, ukoliko se u obzir uzmu negativne eksternalije ili „skriveni” troškovi proizvodnje električne energije iz termoelektrana poput lokalnih emisija štetnih plinova i čestica, koji utiču na zdravlje ljudi, došlo bi do povećanja cijene energije iz konvencionalnih izvora”, navodi autorka.
Napominje i da skoro svi rudnici posluju uz velike teškoće, što se ogleda kroz kontinuirano poslovanje sa gubitkom i problem likvidnosti, veliki iznos akumuliranog gubitka i značajan gubitak u odnosu na osnovni kapital te velike obaveze (prema državi, dobavljačima i kreditorima). Kao uzroke takvog stanja navodi: nisku produktivnost, nepovoljnu struktura zaposlenih, nedostatak finansija za investiranje I tehnološko zaostajanje u procesu eksploatacije uglja.
“Ako na ukupan postojeći dug Elektroprivrede BiH, dodamo izvjesnu mogućnost plaćanja CO2 takse, koja je neminovna od kada je BiH pristupila Energetskoj zajednici, dolazimo do činjenice da je ovakav energetski sektor neodrživ, da se urušava i pritom truje svoje građane koji su lideri po incidenci plućnih oboljenja i karcinoma u Evropi, navodi autorka.
NEODGOVORNA VLAST I TROVANJE GRAĐANA
BiH značajno kasni u ispunjavanju obaveza preuzetih potpisivanjem međunarodnih ugovora i sporazuma, a u analizi se navodi da je zabrinjavajuće što bosanskohercegovačke vlasti, a ni odgovorni iz elektroenergetskih preduzeća dekarbonizaciju ne vide kao prioritet, uprkos činjenici da je u BiH moguća zamjena proizvodnje električne energije iz uglja proizvodnjom iz obnovljivih izvora energije, posebno iz energije vjetra i sunca, kojom BiH itekako raspolaže.
“Iako je Evropska unija preko „Zelene agende” i Bosnu i Hercegovinu uvrstila u jedan veliki plan transformacije energetskog sistema na evropskom tlu, gdje je za zemlje zapadnog Balkana planirano 9 milijardi eura donacije i garancije za 20 milijardi eura investicije, otpor čelnika elektroenergetskog sektora u BiH i politike koja stoji iza ovog sektora govori o neozbiljnosti i neodgovornosti Bosne i Hercegovine u ovim procesima”, navodi se u analizi, ali i ističe da su krupne promjene hitne i poželjne iz razloga što direktno štete zdravlju građana na evropskom tlu, a u prilog tome govori i analiza Embera iz maja 2021. godine, u kojoj su navedeni najveći zagađivači zagađujućim materijama SO2 , PM10 i NOx među kojima prednjače Turska, Ukrajina, Poljska i zemlje zapadnog Balkana, među njima i Bosna i Hercegovina, bez obzira na svoju malu geografsku veličinu.
Po tri elektrane iz Turske i Srbije, dvije iz Bosne i Hercegovine i po jedna iz Ukrajine i Sjeverne Makedonije odgovorne su za 44% emisija SO2 u Evropi. Prisustvo ovih materija je uzrokovalo 417.000 preuranjenih smrtnih ishoda širom Evrope, prema Evropskoj agenciji za okoliš (EEA).
“Da bi se proces dekarbonizacije u BiH pokrenuo, potrebna je želja, struka i novac – u trenutnoj situaciji, nijedna od ovih stavki nije ispunjena. Dekarbonizacijom Evropa jača svoju ekonomiju, te stvara pretpostavke za globalno tržište energetski efikasnih proizvoda i usluga, a Bosni i Hercegovini , u slučaju političke i društvene volje, ova vrata su širom otvorena”, zaključak je studije.