Mala djeca ne razumiju sarkazam – ali kada postanu tinejdžeri, to može biti njihovo uobičajeno raspoloženje. Evo šta nam nauka kaže o mentalnim akrobacijama u pozadini njihovih ciničnih komentara, piše BBC.
Roditeljima i nastavnicima je teško povjerovati da je ovaj lingvistički izričaj znak fleksibilnog i inventivnog uma, ali sarkazam je zapravo jedan od najmoćnijih lingvističkih alata.
Upravo je to ono što tvrde psiholozi i neuroznanstvenici. Oni su otkrili da sarkazam zahtijeva od mozga da izvede brojne akrobacije kako bi stigao do ispravne interpretacije, što zahtijeva veću moždanu snagu od doslovnih izjava. I iako se to često odbacuje kao mladalačka zajedljivost, sarkazam je zapravo dokaz zrelosti – jer su za dječiji mozak u razvoju potrebne godine da ga u potpunosti razumiju i njime ovladaju.
Sarkazam nam omogućava da svoju komunikaciju sa ljudima obojimo finim nijansama i ublažimo oštricu svojih uvreda ilii dodamo trunku zadirkivanja u kompliment. Postoje dokazi i da nas sarkazam može podstaći da budemo kreativniji, te da nam može pomoći da izbacimo negatiivne emocije kada smo loše raspoloženi.
Naučnici su toliko uvjereni u značaj sarkazma da su počeli osmišljavati i programe obuke kako bi pomogli onima kod kojih osjećaj za ironiju nije dovoljno razvijen.
Djeca do pete godine nisu sposobna da uoče sarkazam u izjavama i većinom sve shvataju bukvalno. Čak i kada počnu uviđati da riječi imaju neko skriveno značenje, teško im je da razumiju nijanse. Mogu jednostavno pomisliti da neko laže.
Razumijevanje i upotreba sarkazma u humoru dolaze mnogo kasnijie. Ta sposobnost razvjia se tek oko devete ili desete godine.
To ide ruku pod ruku sa razvojem sposobnosti djeteta da razumije namjere drugih.
Drugi faktori koji utiču na razumijevanje i upotrebu sarkazma su svakako rječnik i gramatika, te sposobnost djeteta da prepozna suptilne signale koji ukazuju na sarkastično značenje. Takođe, potrebno je razumjeti kontekst u kojeme se sarkazam može očekivati. Za to je potrebno široko iskustvo kada su u pitanju društvene situacije.
Okruženje u kojem dijiete odrasta takođe može snažno uticati na razvoj ovih sposobnosti kod djeteta.
Ako roditelji koriste sarkazam, veća je vjerovatnoća da će i djeca razviti tu sposobnost.
Sarkazam je kompleksan jer dijete mora razumjeti istovremeno i dva značenja, doslovno značenje riječi i njihovo indirektno značenje, a djeca do sedme godine teško mogu istovremeno imati dvije potencijalno suprotne ideje na umu.
Do tinejdžerskog uzrasta, mnoga djeca savladaju ove komplekse vještine i možda ne treba da nas iznenađuje što uživaju da eksperimentišu sa njima i da testiraju efekte sarkazma na drugima.
Ono što je važno jeste da sarkazam takođe podstiče veću aktivnost u semantičkim dijelovima mozga kao i regijama mozga koje su odgovorne za humor. Veliki je izazov razumjeti šta je osoba zaista mislila, zašto su nešto rekli i da li su to rekli u šali ili kao uvredu.
Ova mentalna gimnastika može donijeti iznenađujuće benefite. Dokazano je da upotreba, razumijevanje ili čak samo prisjećanje na sarkastične komentare može podstaći kreativno razmišljanje.
Kao vrsta humora, sarkazam nam takođe može pomoći da se nosimo sa fustracijom ili stresom. To može biti načini i da se "izduvamo". Jedna studija je čak otkrila češću upotrebu sarkazma tokom pandemjie Covid-19, što se može objasniti upravo time da se on koristi kao odbrambeni mehanizam.
Primarna upotreba sarkazma je lingvistička – da začinite poruku koju želite da pošaljete. Morate skinuti površinski sloj značenja kako biste otkrili druge slojeve. To može biti blago zadirkivanje druge osobe, ili ako nekoga inidirektno kritikujete, na taj načiin ćete smanjiti rizik od sukoba.
Ove studije su provedene na odraslim osobama, ali velika je vjerovatnoća da tinejdžeri imaju slično iskustvo kada koriste sarkazam.
Kao i odrasli ljudi, i tinejdžeri mogu koristiti sarkazam kako bi se lakše nosili sa negativnim osjećanjmia ili teškim situacijama.
Roditelji mogu ispočetka biti šokirani kada primijete da njihovo dijete koristi sarkazam – jer smatraju da je cinizam odlika odraslih ljudi, što odudara od slike koju oni imaju o svojoj djeci kao neiskvarenim mladim bićima.
Naročito se mogu osjećati bespomoćno kada imaju tinejdžera ili tinejdžerku u kući koji u svakoj interakciji sa roditeljima koriste sarkazam i čini se kao da imaju problem da izraze iskrene emocije.
Ali možda ih ne bi trebalo kriviti što koriste ovu jezičku alatku koja ukazuje na njihovu kognitivnu sposobnost. To je vještina kojom oni žele ovladati jer veliki dio jezika koji koristimo u svakodnevnom životu nije bukvalan.
Obzirom na lošu reputaciju koja prati sarkazam, možda bi svi trebalo malo više da cijenimo njegovu kompleksnost i sofisticiranost. Bez imalo ironije, možemo reći da je to jedan od najvećih darova jezika.