Gdje duboko i iskreno čovjekoljublje izgleda radikalno i uzbuđujuće – svi, naravno, o sebi mislimo da smo duboko humani, ali, u biti, sitna smo i siromašna, egoistična bića, pravedna samo kad nama odgovara da smo pravedni i kad će drugi uočiti našu pravednost, bez publike sve to prestaje biti važno – gdje su odnosi, zbog emotivnih i psihičkih grčeva kojih smo svi prepuni, postali bolna i samopovređujuća iskustva, prepuni nepovjerenja i stalni izvor sukoba i nezadovoljstva.
Afektivno se potpuno briše i skrajnjuje nauštrb razumskog. Sve se mora svesti na 2+2=4, do te mjere da bi molitva današnjice mogla da se preinači u „2+2=4 i nemoj imati drugih bogova“. Sve se mora racionalizirati, sve se mora sabiti u kalupe logike, ako ne drugačije onda vređanjem, silom, novcem – sve uz gordi prizvuk napretka, nauke, zdravog razuma i sl. Sve se mora objasniti i instrumentalno savladati, objektivizirati i izračunati. Ako se to ne uraditi, onda se ne može iskoristiti. A šta će nam nešto od čega nemamo korist.
Grabež je u svemu. U emotivnim odnosima, grabež za resursima – što nije resurs to ne postoji i/ili je nepotrebno. Ljubav je resurs za prodaju poklona za Valentinovo, Osmi mart ili kad treba topovskog mesa koji će hraniti ljubav prema otadžbini. „Više ne živimo u svijetu, sa stvarima i bićima svijeta. Živimo u prepariranom doživljaju, u digitalnoj slici svijeta“, kaže Torre u svojoj sjajnoj knjizi „Ima li života prije smrti“. Ovdje će mnogi sigurno sjetiti Bodrijara. (Torre nije bodrijarovac.) Opet, rani Bodrijar i “Ogledalo proizvodnje” sigurno je poteklo iz “Društva spektakla” Gi Debora. Debor je napravio „kopernikanski obrat“ u pristupu kapitalizmu i svijetu, uopšte. Nije problem u višku potrošnje, na šta nas se peca psihološkim trikovima kroz reklame i nadzor, problem je višku proizvodnje. Višak proizvodnje dovodi do viška potrošnje, a ne obratno. Čovjek je preokupiran produktivnošću, veli Zerzan. U jednoj sceni u Matriksu, glumac drži Bodrijarovu knjigu “Simulacije i simulakrumi”. O plesu Maye, boginje iluzije, davno su pisali mudraci Indije. Maya znači „ono što nije“. Stvarnost nije ono što nam se posreduje posredstvom čula, to je samo ples iluzije. Prava stvarnost je iznad ili iza čula, iza pojavnog.
I stvarnost je resurs, posebno u doba klikbejta. Baš ovih dana iznova možemo se uvjeriti u perverzno i perfidno iskorištavanje tog resursa. Perverzni cinizam slab je termin da opiše brzinu kojom su portali u Hrvatskoj zaglavlja u kojima su do prije jedne minuta brojani umrli i zaraženi kovidom, zamijenili zaglavlja u „Rat u Ukrajini UŽIVO“ i „Rat iz minute u minutu“. Ratna stvarnost kao spektakl za bijeg iz sopstvene praznine. Iz topline svog doma, zavaljeni u fotelju, uz šolju toplog čaja, uz malo tjeskobe i straha, pratite utakmicu između Rusije i Ukrajine i navijajte. Mi znamo da se bojite (čitali smo “Strah na Zapadu” od Delimoa) i naplatićemo vam naše znanje, a vaš strah i dosadu.
Gledajte „uživo“ direktan prenos kada raketa odvali pola solitera, gledajte uživo razvaljivanje ljudskih sudbina i ljudskih života, gledajte uživo svu iracionalnost ljudskog roda, gledajte uživo pet dana agoniju djeteta iz Afrike koje je palo u bunar dubok trideset metara i njegovu zadnju minutu. Ako vam postane teško i pretužno, izađite do lokalnog kafića na kaficu ili vince i vratite se, osigurali smo smrt „uživo“. „Pogledajte dramatičnu snimku iz Kijeva: Uhvaćen trenutak udara rakete u stambenu zgradu.”; “LIVE NOW: Russia Ukraine war news live: Ukraine still in control of Kyiv, Russia's attack plan 'derailed'”; “DRAMATIČAN POROĐAJ U KIJEVSKOM METROU: Devojčica došla na svet dok iznad nje besni rat! (FOTO)”; “Djed se prijavio za odbranu i ide u rat protiv Rusa: "Ovo radim za svoje unuke" Nosio je sa sobom malu torbu s dvije majice, par dodatnih hlača, četkicu za zube i nekoliko sendviča za ručak – napisala je Juščenko na društvenoj mreži Twitter””; “Potresno: Teniserka pobegla iz Ukrajine kao migrant, plakala u zagrljaju tate”; “Ukrajina objavila sajt na kome objavljuje koliko je Rusam poginulo ili osakaćeno” – na stranu demonski cinizam i naslada koji se žele prodati kao zadatak da se objektivno informiše, ovo su emotivna i psihička sakaćenja koja nam se naplaćuju, ovo je i beskrajno tužna spoznaja među kakvim ljudima i u kakvom svijetu živimo. Ko su, za boga miloga, ljudi koji pišu naslove/ambalažu za ove proizvode. Ne daj da ti je život prazan i dosadan.
Mediji u BIH i Srbiji nisu se odmah snašli, kao da ne razumiju diktat kapitala, pa su tek nakon dva-tri dana naslovnim vijestima dodavali “Blog uživo” ili jednostavno „uživo“
Hajdeger nikad nije pisao o Bogu, niti se direktno bavio fenomenom božanskog. U jednom intervjuu, koji je objavljen poslije njegove smrti, rekao je: “Samo nam Bog može pomoći.” Ili “Bože, oprosti nam, pruži ruke i pomiluj nas …”