Nina i Vladimir Bryl sa kćerkom Annom pobegli su iz rodnog Harkova četiri dana po početku rata u Ukrajini. Uprkos upozorenjima da je napuštanje skloništa rizik, pošli su na put do Uzgoroda, a zatim preko Budimpešte stigli u Niš, gde stanuju u kući Anninog prijatelja.
Zabrinuti za živote ostalih članova porodice, rođaka i prijatelja koji su ostali u Ukrajini, nadaju se da će se rat što pre završiti i da će se svi vratiti svojim, makar i razrušenim, kućama. Ekipa Anadolu Agency (AA) posetila je njihov privremeni dom u Nišu.
Rat koji tamo niko nije očekivao prekinuo je porodičnu proslavu.
„Živeli smo sasvim običan život kada je 24. februara počeo rat. Bio je to šok za sve nas! Trebalo je da starijoj kćerki Marini proslavimo rođendan. Kupili smo tortu i trebalo je da budemo svi zajedno, cela porodica. Desila se neverovatna slučajnost – baš tog dana, u četiri ujutru, proletele su prve rakete. Zatim se čuo jak prasak, pukla su stakla na prozorima“, govori Vladimir Bryl.
– Život uz sirene za uzbunu i detonacije –
Bilo im je teško da prihvate stvarnost, ali su nakon nekoliko dana života uz sirene i pod bombama, supruga i on shvatili da se napad neće brzo završiti i da treba da odu dok je još moguće,pre svega, da bi zaštitili ćerku Annu.
“Druga ćerka je ostala u Ukrajini, sa porodicom i decom, dečakom od dvanaest i devojčicom od tri godine. Oni su iz Harkova otišli u Poltavu, tamo je malo mirnije, ali ne znamo kako će se situacija dalje odvijati i kuda će dalje ići”, priča Nina Bryl.
U Harkovu je ostala njena osamdesetpetogodišnja majka, dok joj brat sa porodicom živi u Zaporožju, gradu pod opsadom, bez struje i vode, pa ni mogućnosti da komuniciraju.
“Ne znam kada ćemo se videti. Veoma brinem”, kaže Nina.
Život njene porodice za tren se promenio iz korena. Svesni činjenice da im je budućnost potpuno neizvesna, čitavog dana slušaju vesti u nadi da će čuti i jednu o primirju.
Anna svaki dan u izbeglištvu počinje time što proverava kako su baka, sestra, rođaci i prijatelji – doskora svi zajedno, a danas u različitim krajevima Ukrajine ili Evrope.
"Svakog jutra se budim sa strepnjom, zovem ih, pišem poruke. Pitam – kako si, jeste li živi, imate li hranu, probleme… Ako bude nekih problema, pokušavamo da ih rešimo, da pomognemo, nađemo prenoćište, smeštaj…", govori ova devojka.
O dešavanjima u Ukrajini informiše se na televiziji, ali i grupama na Viberu i Telegramu gde se fotografije i snimci razmenjuju u gotovo realnom vremenu. Na jednom od njih je i škola u koju je išla, oštećena od bombi.
– Šok, strah, panika –
"Moj grad, Kijev, Mariupolj… Tamo se trenutno odvijaju najžešće aktivnosti, tamo je najopasnije. Molimo se da ovo prestane jer umiru civili, žene, deca. Užasno je! Vidimo srušene kuće, zgrade, bolnice. Još mi je teško da poverujem da je danas, u savremenom svetu, tako nešto moguće", priča Ana.
Četiri dana rata opisuje kratko – šok, strah i panika.
"Sve vreme smo čuli detonacije. Krili smo se u podrumima, skloništima, podzemnoj železnici. Deca, stari, osobe sa invaliditetom, životinje – svi u ogromnoj panici. Zastoji u saobraćaju, gužve… Nismo mogli ni da kupimo namirnice, nikom nije bilo jasno šta se dešava", govori ona.
Odluka da se odatle mora otići bila je jasna, ali nije bilo lako naći način.
"Svi su nam govorili – ostanite u kući, nije bezbedno izlaziti, ali mi smo želeli na bezbednije mesto. Uzeli smo male kofere, poneli samo dokumenta, toplu odeću i nešto hrane i jedva našli nekog da pristane da nas preveze do železničke stanice", govori Anna.
Tamo su čekali satima jer je mnogo ljudi, većinom stranaca, želelo prevoz. Eksplozija u blizini stvorila je dodatnu tenziju, pa su putnici panično punili voz.
"Putovalo je po osam ljudi u kupeu, mnogi su sedeli i ležali na podu, velika gužva. Posle 28 sati stigli smo u Uzgorod. Tamo i na granici sa Mađarskom sačekali su nas volonteri, davali nam hranu i vodu, nudili prenoćište. Hvala im na tome, veoma nam znači što nas ljudi iz različitih država podržavaju”, kaže Anna.
U Budimpešti ih je sačekao prijatelj Aleksandar Jovanović, koji desetak dana sa njima deli svoj dom.
– U Srbiju preko Mađarske –
“Bilo mi je jako teško. Znao sam da su u ratnoj zoni i nisam znao šta da očekujem. Sećam se kako je bilo kod nas pre 23 godine. Bili su pod velikim rizikom, ali su hrabri i pametni ljudi, našli su način da dođu. Čuli smo se svaki dan dok je to trajalo, nismo znali da li ćemo da se ikad vidimo ponovo u životu. Ne znam kako da opišem – znam otprilike kroz šta prolaze, a ja tamo nisam. Na kraju, dobro je da su ovde”, govori Aleksandar.
Anna, Nina i Vladimir su među više od dva miliona ljudi koji su od vojnog napada Rusije na Ukrajinu napustili tu zemlju, a procene su da bi ih moglo biti i do deset miliona.
Prema informacijama predstavnika Komesarijata za izbeglice i migracije Republike Srbije, veći broj izbeglih iz Ukrajine samo je prošao kroz Srbiju, ali ima i onih koji su tu ostali, uglavnom kod prijatelja i rođaka. Iz Komesarijata poručuju da oni koji imaju smeštaj treba da se o dostupnim vrstama pomoći informišu kod lokalnih poverenika za izbeglice i migracije u opštini u kojoj borave.
Za one kojima je smeštaj potreban namenjeni su centri isključivo za ukrajinske državljane. Tamo će dobiti hranu, zdravstvenu zaštitu, odeću, obuću i biće im organizovane edukativne aktivnosti.
Iz Komesarijata obaveštavaju da izbeglicama iz Ukrajine obezbeđuju i pomoć pri uključivanju dece u redovan sistem obrazovanja, psihološku podršku, ali i druga prava i usluge o kojima se mogu informisati telefonom na broj 064/8283171 ili mailom na adresu [email protected].