Poslednja decenija prošlog milenijuma je vjerovatno bila vrhunac istorije zapadnog imperijalizma. U deceniji između pada Berlinskog zida i prvog otvorenog rata Nato pakta – bombardovanja SR Jugoslavije 1999. – „Vašingtonski konsenzus" je obuhvatao sve narode svijeta sa izuzetkom Kine koja je u tom periodu bila usamljena i povučena. Izgledalo je, u toj deceniji mađioničarskog trijumfa, da svi ljudi i sve ljudske aktivnosti skladno streme istom cilju. A onda su kulise globalnog poretka počele da se ruše…
Ovako počinje dokumentarni film Citizenfour o Edvardu Snoudenu:
– Predstavite se.
– Ime mi je Edvard Snouden, zovu me Ed.
Po ovome kako odmah navodi nadimak vidi se koliko je još dijete. Nije se navikao da ga zovu po imenu. Htjeo bi da se svi prema njemu odnose kao društvo iz škole. Onaj mali što sjedi u prvom redu, slabo vidi, nosi naočare.
Upravo je iz temelja zatresao svjetski poredak; zbog njega su u panici svi centri svjetske moci; progone ga sve tajne policije ovoga svijeta; bukvalno nigdje u svijetu se ne može sakriti. „Zovite me Ed." Ćao, Ed.
Nešto je ušlo u njega
Snouden je radio za najperspektivniju firmu na svijetu, NSA. Zarađivao je godišnje 200.000 dolara; živio je na Havajima; imao je 28 godina. Za deset godina bi zarađivao trostruko, bio u dodiru sa najuticajnijim ljudima na svijetu, imao bi vilu na moru, svakog dana bi išao da surfuje, djeca bi mu pohađala najbolje škole. Bile su mu otvorene sve mogućnosti o kojima ljudi sanjaju.
I baš kad se sve otvorilo, odlučio je da sve odbaci. Ne može da živi u laži. Prekida veze sa porodicom, prijateljima, djevojkom, da ih ne bi izlagao riziku. Ne može nikome da kaže šta planira, jer zbog mjesta na kome radi, u NSA, zna da se nijedna tajna ne može sakriti.
Kako se to dešava? Odjednom čovjek koji je sve do tada živio običnim životom među drugim ljudima, sa istim ambicijama i željama, više ne može tako da živi; probudila se u njemu savjest koja ga primorava da sve odbaci i rizikuje život u ime istine. Zna se da postoje takvi skokovi u ljudskoj psihi, javljaju se kroz cijelu istoriju. Ali se o njima ne zna ništa više danas nego na početku istorije.
U nedostatku boljeg objašnjenja, govori se o „moralnoj pobuni". U narodu se kaže: „Nešto je ušlo u njega". Nagađalo se i o nekom „glasu" koji su ti ljudi čuli, obično u snu. Kao, Bog im naređuje da promijene život i krenu drugim putem. Govorilo se svašta, jer se o toj pojavi ništa ne zna. Osim da dolazi u obliku moralnog imperativa kome se ne može odoljeti. Tolstoja su hvatala ovakva raspoloženja, zagorčavala mu život, vjerovatno su bila štetna za njegovu umjetnost. Zapisivao bi tada, iznuren, kao posle velikih unutrašnjih borbi: „Ovako se više ne može živjeti."
Tajna, međutim, ostaje netaknuta: ako se do juče moglo ovako živjeti, i ako niko oko tebe očito nema problema sa ovakvim životom, šta je tebe baš sad uhvatilo?
I bolje je što je tako. Jer je ta famozna savjest, ta moralna energija, neka divlja sila koja sve poruši kad prodre u čovjekovu psihu, kao što iz temelja zaljulja društvo u kome se pojave pobunjenici koji nastupaju u njeno ime. Protiv nje se mobilišu sve sile „reda i mira", sve što je naviklo da živi tako kako živi, naročito oni koji najviše profitiraju od postojećeg poretka. Kad bi se moglo otkriti odakle dolazi taj poriv, gdje je leglo iz koga izlazi zvijer ranjene savjesti, davno bi se sve vlasti ovoga svijeta složile da začepe tu rupu, zacementiraju je na vjeki vjekova, pa da konačno živimo poslušni i zahvalni kome treba.
Zar ne bi tako bilo bolje? Šta ljudi dobijaju od moralne pobune? I ovo – kao sve drugo oko „glasa savjesti" – velika je tajna. Jer, zaista, ništa se ne dobija od takvih pobuna. Tj, ništa opipljivo. A često se gubi mnogo. I sam pobunjenik gubi status u društvu ili život, gubi još više društvo. Moralna pobuna dovede čovjeka u sukob sa svima, čak i ako čudom preživi po pravilu mu upropasti život. U društvu, ako se proširi, može da dovede do sukoba, haosa, ekstremizma, fanatizma, a po pravilu se društvo vrati u stanje u kome je bilo, sa svim najgorim osobinama koje je imalo i ranije.
Ako je tako, zašto onda svi ljudi i narodi, bez izuzetka, instinktivno znaju da su baš ove moralne pobune ono najvažnije i najljepše što se događa u vremenu njihovog života? Čak i kad znaju da će sa moralnom pobunom doći nevolje, ipak ne zaboravljaju da je to ono zbog čega je bilo vrijedno živjeti.
Rečnikom našeg vremena – da ne uvodimo Boga i mistiku – moglo bi se reći da je korist koju moralna pobuna donosi svome pobunjeniku i društvu osjećanje smisla života i podmlađivanje njegovih oblika. Osjećanje smisla objašnjava zašto se ovi pobunjenici ponašaju kao da su dobili neku misiju, kao da su izabrani; oni znaju zašto žive. Moralna energija podmlađuje sve što dotakne: od uređenja društva do jezika kojim ljudi govore, čak se osvježavaju i osjećanja koja diktiraju odnose među ljudima.
Pobunjenici u ime savjesti su kao ljudi kojima su se odjednom vratile mladalačke iluzije. Vrijedi živjeti. Vjeruju da život može biti lijep, da su prijateljstva vječna, da su ljudi lafovi, i da ljubav čeka iza ćoška. Posle svi gube te iluzije i počnu da vjeruju da se život svodi na izgubljene iluzije. Nevolja je što su ljudi koji su izgubili iluzije uvijek žrtve najveće iluzije: da život nema smisla i da ništa u njemu ne vrijedi truda. Onda se pojavi neko ko kaže: „Ovako se više ne može živjeti."
Mladalačke iluzije se vrate, ali jače nego ranije, kao nepobitne istine za koje jedino ima smisla živjeti. Moralni pobunjenik je kao stari čovjek koji se zaljubljuje. Zarumeni mu se ona mlohava koža na obrazima. Izgubiće u toj ljubavi sve što ima, ali osjetiće, koliko god bio smiješan, još jednom dah mladosti. I ništa na ovome svijetu ga neće ubijediti da za ovo nije vrijedilo živjeti. Ovo važi i za moralnu pobunu koja i jeste, u krajnjoj analizi, dokaz čovjekove vjernosti čistome srcu. Bez razloga, bez interesa, najčešće bez nade, nudi se život kao žrtva. I baš tada život dobija najveću vrijednost.
Sjećanje na ono što si mogao biti
Ali Edvard Snouden je derle!
I to je neko znamenje. Evo kako.
Jedna od misterija moralne pobune koja se s vremena na vrijeme javlja u pojedincima i zahvata i veće grupe ljudi je u tome kako ova pobuna mijenja način na koji ljudi vide realnost u kojoj žive. To počne kao najobičnija neposlušnost. Moralni pobunjenici, čak i ako su stari, ponašanjem liče na tinejdžere. Okolina ih tako i vidi. Svi im daju savjete u smislu: „vrijeme je da odrasteš, svijet je takav kakav je…", „u tvojim godinama ljudi vode računa o porodici i poslu…" Ovako su govorili i ostarelom Sokratu, koji je najveći poznati primjer neposlušne svijesti.
Tinejdžerske pobune su takođe uvijek moralne, iako ne moraju biti tako izražene. Mladost se otima prije nego je natjeraju da uđe u kalupe poslušnosti koji su neophodni za funkcionisanje svakog društva. Kako se vidi kod mladih, ta psihološka muka u odricanju od slobode i iluzija ima organsku osnovu, praćena je fizičkim promjenama. I kasnije, kad se javi prava moralna pobuna, to je neka vrsta sjećanja na ono što je čovjek mogao da bude da je imao snage da slijedi svoj unutrašnji glas. Kao da se taj unutrašnji glas, koji se već bio utišao u kompromisima i navikama preživljavanja, odjednom ponovo javi. I obasja cijelu realnost novom svjetlošću.
To se zove „buđenje savjesti". Kao da se u jednom dijelu mozga, u kome se odavno ništa nije dešavalo, odjednom zapalila grupa neurona. Sve što svijest sadrži osvijetljeno je takvom svjetlošću da cio taj sadržaj izgleda kao gomila besmislenih laži. Isto važi i za spoljnje okolnosti u kojima čovjek živi. Kako se ta vatra rasplamsava, tako jača osjećaj da je čovjek zarobljen u mreži laži, da mu je neko podvalio, da je prokockao život. Sve dok ne prizna sam sebi: „Ovako se više ne može živjeti". I počne da otkazuje poslušnost, na svoju štetu i na zgražanje okoline. I u tome probuđena savjest liči na „bezrazložne" pobune tinejdžera. Pobuna je ista, samo više nije bezrazložna. Tinejdžer je upoznao život koji su mu hvalili i u koji su ga utjerali i sad vidi da su mu podvalili.
Svaka moralna pobuna tako osvijetli život samog pobunjenika i cijelog društva. Više nikad neće biti isti. U najvećim primjerima osvijetli i cijelu istoriju (kao u slučaju Sokrata, ili Isusa Hrista).
Tako je Snouden osvijetlio društvo u kome živi. Može se reći da se sve to znalo i bez njega, ali je bilo iskidano, bez jasnog smisla, i prolazilo je u svijesti savremenika po inerciji – nešto se zapazi, čovjek se na čas uznemiri, pa se sve slegne i prođe. Jer je nedostajala ta jedna probuđena savjest koja sve dovodi u vezu, daje zbivanjima smisao i – naročito – unosi užarenost moralnog suda. „Ovako se više ne može živjeti".
Naučena bespomoćnost
Snouden je prvi pravi moralni pobunjenik u društvu kakvo je nastajalo posle kraja Hladnog rata: prvi pobunjenik globalizovanog svijeta. Govorilo se o kraju istorije. Kraj naravno nije bio u smislu u kome su to vidjeli sociolozi ili političari – kao konačan trijumf liberalnog društva – ali je taj termin tačno prenosio osjećanje da se ovome društvu više niko i ništa ne može suprotstaviti.
Smisao je u stvari bio: kraj pobune. Više neće biti ideja pobune, osim kod ludaka; više neće biti moralnog impulsa usmjerenog protiv društva, jer su ljudi dovoljno sazreli da se bave samo svojim interesima; više niko ne može imati sredstva neophodna za pobunu, jer su sva sredstva pod kontrolom. U jednom trenutku, polovinom devedesetih godina, bilo je sociologa koji su govorili o potrebi da se izmisle moralne pobune, neprijatelji društva, ali kao glumci, jer život postaje suvise monoton i dosadan. Moralna pobuna je trebalo da postane biznis kao svaki drugi. Govorilo se da je poslednja velika avantura koju mogu da dozive oni najhrabriji, najdinamičniji među nama – igra na Berzi. Sociolozi su počeli da pišu knjige pod naslovima „Doba poslušnosti", „Doba bespomoćnosti", „Doba beznačajnosti": nema i ne može se više roditi u ljudima impuls ka promjeni života i traženju ljepšeg smisla.
Možda su ključ cijele epohe – onaj čarobni ključ koji objašnjava sve zagonetke našeg ponašanja i sva naša raspoloženja – pronašli američki psiholozi: „naučena bespomoćnost". Cio pravac poznat kao „Pozitivna psihologija" usavršava efikasnost ovoga programa: kako se u ljudima stvara osjećanje bespomoćnosti, a zatim kako im se daje osjećanje da je bespomoćnost, kad je jednom prihvate kao ideal, put do uspjeha u društvu.
Ovi psiholozi su razradili sistem mučenja u Gvantanamu i tamo u praksi usavršavaju svoja naučna otkrića. Kažu da mogu za nedjelju dana prevaspitavanja da postignu ne samo savršenu poslušnost, nego da razviju u „objektu" spontanu želju za saradnjom. Kao psi koji jedva čekaju gospodarevu naredbu. Shvatili su vezu između poslušnosti i obilnog ručka.
Novi klinci
Sve se ovo znalo, ili moglo znati i prije pojave Snoudena. Znalo se i da NSA, američka agencija za bezbjednost, prisluškuje ljude širom svijeta. Znalo se i da kompjuteri i mobilni telefoni skupljaju sve informacije o ljudima i da ih tajne službe mogu koristiti, ili davati multinacionalnim kompanijama da bi ove tačno znale ko šta želi, i kome šta treba prodati širom svijeta. Sve se znalo, ali to je kao da se ne zna ništa ukoliko probuđena savjest ne usmjeri svoj užareni reflektor na tu realnost i počne da ponavlja danju i noću u svijesti svoje žrtve ili svoga izabranika: „Ovako se više ne može živjeti".
U ovome smislu je Snoudenova mladolikost važan znamen. Svijet je bio počeo da izgleda sklerotično i mrtvo. Zar nije lijepo što prvi veliki pobunjenik u tome svijetu izgleda kao da mu nije ni osamnaest godina? Tek mu raste prva bradica. Takvi su mu i drugari: Džulijan Asanž, Čelzi Mening. Ova poslednja još ne može da se odluči da li je dječak ili djevojčica, a već hoće da ruši Pentagon.
Kad im se niko više nije nadao stigoše neki novi klinci. Bar u jednom smislu ovi klinci su najveći pobunjenici u istoriji: ovo je prvi put da se ljudi bune u ime cijelog čovječanstva. Do sada su se ljudi obraćali jednom društvu, jednoj civilizaciji, sad prvi put govore u ime cijele planete.
Jer ono što je objelodanio Ed Snouden nije ništa drugo nego zavjera protiv ljudskog roda. Postoji Agencija koja prisluškuje sve ljude na zemlji, sa ciljem da uspostavi totalnu kontrolu nad njima. Niko više nema privatni život, ništa više nije tajno ni skriveno. Kako je rekao Snouden okupljenim novinarima na svojoj prvoj konferenciji za štampu: do prije mjesec dana ja sam radio na takvom mjestu koje mi je omogućavalo da znam više o svakom od vas u ovoj sali nego vi sami. Pritisne na dugme i izvuče čiji hoće dosije. Tu sve piše: šta radite, šta i s kim govorite, gdje idete, čak i šta želite i o čemu fantazirate.
Nikad od postanka čovjek nije bio manje slobodan. I to svaki svuda: u džungli, u pustinji, na Himalajima. Nema zaklona. Ono što je Snouden objavio je da smo na pragu ukidanja same ideje ljudske slobode. Usavršava se mašina koja će u mozgu otkriti prvi drhtaj neposlušne savjesti i ugasiti ga još prije nego stigne do čovjekove voljne svijesti. Svi će biti savršeno poslušni i srećni što su takvi. Jer su tako programirani. Ovo više nije naučna fantazija. Već se desilo.
Uzgred budi rečeno – jer ne znam šta da radim sa tom informacijom, a htio bih da je se oslobodim – snovi zatvorenika u Gvantanamu su klasirani kao „državna tajna".
Kad pomislim da je jedan od glavnih dokaza o totalitarnoj prirodi komunističkih režima bio u tome što prisluškuju političke protivnike! Zamislite: ljudi nijesu slobodni ni u privatnom životu! Zamislite: režim ih kontroliše i u spavaćim sobama! Zvučalo je strašno. Savjest je urlala: ovako se više ne može živjeti.
Sad je mnogo teže. Ova kontrola je bezbroj puta jača. Osjećanje bespomoćnosti je toliko jako da savjest ne može ni da se pomakne.
Kad je Snouden objavio ove podatke o prisluškivanju, grupa američkih građana je podnijela tužbu protiv svoje vlade. Branitelj koji je zastupao vladu je iznio sledeći argument: ovi ljudi (i to je u filmu o Snoudenu) nemaju pravo da se žale jer niko njih ne prisluškuje kao zasebne ličnosti, nego su svi ljudi prisluškivani. Začuđeni sudija pita: kako, vaš argument je da nemaju pravo da se žale zato što vlast ne prisluškuje samo njih, nego svakoga? Upravo tako, kaže branilac. Ako je Apokalipsa, onda ništa.
I u pravu je. Ono što on hoće da kaže je: ovo je sad norma, nema tu ništa lično protiv bilo koga, ovo važi za cijelo čovječanstvo, prema tome niko ne može da se žali, osim, možda, cijelo čovječanstvo. A ono neka se žali Bogu.
Možda bi mogao da se žali samo onaj čovjek koji bi otkrio da njega ne prisluškuju. To bi bilo lično, uvredljivo i ponižavajuće.
Jutro u Hong Kongu
Snouden izranja iz planetarnog ropstva. Iako se to doba tek najavljuje, ovo je već pobuna protiv robota. Tehnologija još nije potpuno ovladala ljudskom sviješću, ali je već uklanja sa istorijske scene. Već se pišu naučni radovi o tome da čovjek, onakav kakvog smo ga znali do sada, polako nestaje.
Istorijska scena zahtijeva izuzetnost: iskrcava se u Hong Kongu, izranja iz dubina okeana kao preistorijsko čudovište. Niko na njega više nije računao. Još nije ni vodu sa sebe otresao a bukvalno su sve oči stanovnika globalnog sela uprte u njega. Pojava golobradog pobunjenika izaziva senzaciju. Zovite me Ed.
Sudbina voli nepredvidive izrode, smjesta se za njih zakači, najobičniji detalj vezan za njih izgleda „sudbinski": pošto je istorija postala svjetska, gdje drugo se Snouden mogao prvi put ukazati ako ne u Hong Kongu? Simbol modernosti, grad u kome se ukrštaju civilizacije, u kome je sve pretjerano, u domenu fantastike, više kao da je djelo mašte nego realnosti. Najveći disident globalne istorije bježi iz Amerike i objavljuje svijetu istinu o do sada nezamislivim oblicima ropstva koji se neprimjetno uvijaju oko čovječanstva. Koji bi se artista – pod uslovom da smije da izmisli ovakvog disidenta – sjetio da ga prvi put otkrije svijetu u Hong Kongu? A opet: kad se već desilo, svakome se čini da je taj izbor bio toliko očigledan.
Ova pojava odmah izaziva paniku.
Gdje je izvor panike? Šta je važnije: državne tajne koje Snouden nosi u kompjuteru i otkriva ih svijetu, ili razlozi zbog kojih se on ponaša tako kako se ponaša?
Jedan mladi čovjek otkazuje poslušnost Svjetskom poretku iz moralnih razloga. Kako?! Nije do juče pokazivao nijedan znak neuračunjivosti.
Je li ovo greška u Sistemu? Kako to može da se dozvoli? Ne mogu mase ljudi, kroz više generacija, da grade društveni poredak koji u jednom trenu dovodi u pitanje jedno neuračunjivo derle koje tvrdi da iz moralnih razloga više ne može da podnosi laž. Strašna je ta misterija istorije koja čini da jedan usamljeni glas tako odjekuje u mozgovima ljudi da ga ne mogu ućutkati svi navijači svijeta, svi mediji, pojačani svim zvučnicima, jer onaj glas, kad je jednom prodro u kolektivnu svijest, iz nekog razloga postaje jedini stvaran.
Do tada nijedan čovjek nije bio svjestan šta se oko njega dešava, a onda odjednom svak zna: ovo je istina, ovo što kaže taj glas, a svi drugi glasovi su laž. I koliko god se ljudi svjesno trudili da izbrišu to novo saznanje koje im remeti uhodani život i ugrožava Poredak, sve je uzalud: jednom otkrivena moralna istina se ne može protjerati iz svijesti.
Šta ima u kompjuterima
Čim se pojavio u Hong Kongu, Snoudena je okružio planetarni strah. Nije trebalo ni da pokažu bijes iz Vašingtona, a sve zemlje svijeta, sve vlade, svi važni novinari, sve što na bilo koji način zavisi od Svjetskog poretka, znalo je da ne smije pokazati ni najmanji znak simpatije za njega.
Nije zbog tajni koje se spremao da objavi. To da NSA prisluškuje cio svijet i prati pokrete svih ljudi na zemlji znalo se i ranije, samo se o tome nije glasno govorilo. Neoprostivo je što je opet proradio mehanizam koji ruši najveće sile istorije: bezrazložni a neumoljivi moralni pokret u duši jednog čovjeka, i to „našeg", savršeno obrađenog i uslovljenog agenta. Ako ova iskra uhvati plamen, ako se požar raširi, ako drugi neuračunjivi ljudi počnu da rade slične stvari… Nije bilo potrebe da se kaže, svi su odmah znali da neće biti milosti za one koji na bilo koji način podrže Snoudena.
Toliki napori, tolike finansije, takva tehnologija, nema šta nije uloženo u proces „učenja bespomoćnosti", da bi nam se onda otelo naše dijete u koje smo se zaklinjali! Kako ćemo kontrolisati druge, ako nijesmo mogli Eda!
Ni Kina, velika nova sila, ne smije da primi golobradog disidenta. Može da vodi geostratešku i ekonomsku borbu sa Amerikom na svim tačkama svijeta, ali ne smije da ponudi sklonište bjeguncu koji u rukama nosi, kao živu vatru, zabranjenu istinu. Nijedna država u svijetu ne smije bjeguncu da otvori vrata.
Niko neće da zna šta ima u kompjuterima. Kao što niko ne želi da zna šta radi mafija. To znanje može skupo da košta. Ako čovjek ne zna, ako začepi oči i uši, ako se napije i navije muziku do daske – možda će ga mafija poštedjeti. Možda je sve samo ružan san.
Kada se vrijeme zaustavi
Tačka na kojoj se u svijesti otkriva, u datom istorijskom trenutku, da se ovako više ne može živjeti postaje centar svijeta. Odatle se moralno sudi svijetu. Tu se začinje novi svijet. Ovaj događaj liči na otkrovenje. Prati ga osjećanje svjetlosti koja dolazi iznutra. Ova svjetlost je živa, uz nju idu moćna osjećanja kojima se skoro nemoguće oduprijeti. Zajedno nastupaju strah i nada. Ovo stvara iluziju o duhovnoj dimenziji života, nešto kao „dubina" iskustva: iznutra, što će reći otpozadi u odnosu na površinu zbivanja, stiže moralna svjetlost koja pokazuje istinu zbivanja. Uobičajeni oblici svijesti – navike, planovi, ambicije, želje, rad inteligencije, čak i strasti i sama ljubav – počinju da se grče, kao na vatri; svaka tačka na kojoj se do tada živjelo boli. Taj bol je najpouzdaniji znak probuđene savjesti. Ako ne boli, nije ona.
„Ovako se više ne može živjeti". Ko to kaže? Otkud mu pravo? Naređena je opšta mobilizacija. Pozvani su spavajući agenti sirom svijeta. Ućutkaj ga, zatvori ga, ubij ga, ali uvijek i prije svega: moralno ga kompromituj.
Što baš ti?! Ko si ti da tako pričaš?! Jesmo li svi mi drugi budale i pokvareni?
Ovako o Snoudenu govori bivši šef NSA: „On jedini misli da zna šta je dobro, a hiljade drugih zaposlenih ne znaju ništa! Kao da drugi ljudi, kvalifikovaniji od njega, nijesu o svemu tome razmišljali. Kao da nema odgovarajuće mjesto na kome o tome može da se razgovara. Mogao je da uloži žalbu. Mogao je da piše predsjedniku. U demokratiji su predviđene procedure. A ne ovako, nepatriotski, u korist naših neprijatelja. Objektivno je saveznik terorista."
Vjerovatno je i Snouden bio iznenađen posle prvih dana provedenih u Hong Kongu kad je shvatio da nijedna država ne smije da ga primi. Nadao se u neke južnoameričke države, tamo ne vole Jenkije, tamo su ljudi inače prilično van kontrole, a živi se lijepo pa bi mogao i on. Nadao se i u neke evropske države, to su stare demokratije, imaju tradiciju primanja političkih izbjeglica, vole da pričaju o moralu i pravima ljudi. Obožavali su, zar ne, disidente komunizma. Vjerovatno je mislio da će moći da bira gdje će se skrasiti. Sigurno mu nije palo na pamet, ma šta mislio o američkoj moći u svijetu, da će Amerika reagovati tako žestoko, bukvalno kao da joj je objavio rat.
Niko se nije usuđivao. Vrijeme se zaustavilo u Hong Kongu.
Svaka napetost u životu, kao u knjizi, u nekom trenutku mora da se razriješi. Neka jeza obuzme čovjeka dok čeka da vidi kuda će istorija krenuti posle ovako neočekivanog obrta.
Bog ima smisla za humor. Šta se ovdje može smisliti?
Snouden čeka u Hong Kongu. Objavio je da američka Nacionalna agencija za bezbjednost prisluškuje cio svijet. Niko ni da se glasne.
Priča se da je nestao iz Hong Konga. Kinezi mu nijesu mogli garantovati bezbjednost. Skriva li se? Da nije sišao u ilegalu? Gdje se može sakriti od svevidećih aparata NSA?
Priča se da je u Moskvi. Nije moguće. Na moskovskom aerodromu. Čeka vizu neke južnoameričke ili evropske države. Nedjeljama.
Znači, poslednje pribježište za disidenta je Moskva.
Ako je i od Boga, mnogo je.
Našlo se mjesto za Snoudena. Još nije kraj istorije. Ima jedan čovjek koji se usuđuje da ga primi.
Mora da je ili lud, ili je najhrabriji od svih ljudi na zemlji. Neće valjda biti da je „Kagebejac", u koga Slobodni svijet upire prstom kao u najgoreg tiranina, jedini čovjek koji pruža utočište usamljenom pobunjeniku u ime slobodne savjesti? Šta to znači, u okviru cijele istorije dvadesetog vijeka, na fonu blebetanja o slobodi i ropstvu, demokratiji i totalitarizmu, čistkama i Gulagu, šta znači ta jedna jedina slika posle svega: Putin pruža utočište Snoudenu? To zvuči otprilike kao kad bi saznali da je „Služba" jedina crkva u koju Boga nije sramota da se skloni.
Utočište kod Kagebejca
Primiće ga Putin u Rusiji. I to pošto je Snouden prvo svakome postavio pitanje: hoćeš li ti da me primiš? Da ne bi posle bilo: što nisi prvo mene pitao? Nego ovako: svi su pitani, niko nije smio, a onda, tek kad baš niko nije smio, pitali su Putina. I Putin je smio.
Jer niko neće u Staljinovu postojbinu, kod Kagebejca, ako se može igdje drugo. Ali eto, ne može se nigdje drugo. Tako moralna pobuna osvjetljava svijet: otpadaju laži i otkriva se ko je ko. I uvijek je istina nepodnošljiva, uvijek pobunjenik pita nebo: bi li mogla neka lakša varijanta? Nepodnošljiva je zato što nosi višak istine. I nekako je prostački saspe čovjeku u lice, kao nevaspitano derle, iznenada i bez ostatka. A ti se sad doćeruj.
Tek pošto su se svi izređali i svi našli izgovor zašto su trenutno zauzeti, a inače bi, nema govora, da je neki drugi put, ali baš sad, eto, ne mogu, izvini, žurim, vidimo se Ed, znaš da sam s tobom… Tek tada, bez uslova i bez pregovora, bez traženja da ga pohvali, ne mora čak ni da se slika s njim, Putin mu je otvorio vrata. Jedan čovjek bježi, za njim juri razjarena gomila – ko će mu otvoriti vrata? Znam da je svijet pun hrabrih, poštenih, slobodnih ljudi, naročito u velikim državama i još većim kulturama, sve sami velikani, ali sad i ovdje: ko će bjeguncu otvoriti vrata?
Znači KGB, Rusija, Putin. Trenutak ranije, nemam ni najmanju ideju ko bi mogao Snoudena primiti, a trenutak kasnije sve je tako očigledno. Kako nijesam odmah znao?! Ko bi drugi danas u svijetu mogao da primi Snoudena osim Putina? I gdje drugo osim u Rusiji?! A iznad svega, treba da se umiješa KGB, bez KGB bi sve bilo banalno. Morao je biti KGB! Inače istorija ljudi ne bi bila kosmička tajna, nego holivudska sapunica.
Decenijama se utrkuju disidenti, pisci, umjetnici, moralisti, među njima i ja trčim i urlam što mi snaga daje – da osude totalitarizam i proslave Demokratiju i Slobodni svijet, a onda se pojavi najveći među modernim pobunjenicima u ime poniženog ljudskog bića i ko mu vrata otvara? Gdje mu je bilo jedino utočište?
Hodaš po oblacima, a budiš se u blatu. Kakav je osjećaj?
Morales u Beču
Bila je još jedna varijanta priče o Snoudenu, skoro isto tako lijepa kao ova sa Putinom. Ima se utisak da je istorija oklijevala. Moglo se desiti da Snoudenu otvori vrata jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, Bolivija, i da mu ruke raširi Evo Morales, prvi predsjednik indijanskog porijekla u Južnoj Americi.
Naslednik ostataka ljudske rase koja je satrta u osvajačkom pohodu evropske civilizacije. Moralni pobunjenik, koga ta civilizacija progoni jer se usudio da otkrije jednu od njenih najmračnijih tajni, tako bi našao utočište kod najsiromašnijih, najprezrenijih od svih ljudi na zemlji. Oni bi se usudili da urade ono što ne bi smio niko od moćnih, bogatih, slavnih… Bio bi to događaj skoro teoloških razmjera.
Ovu dilemu, Putin ili Evo Morales, Veliki Majstor je riješio na sledeći način. Putin je dozvolio Snoudenu da sleti na aerodrom u Moskvi, jer mu je glava u Hong Kongu bila u torbi, ali i sam Putin je oklijevao. Znalo se da Amerikanci neće oprostiti nikome ko pomogne izdajniku, i zaista, po pisanju mnogih poznavalaca vlasti u Vašingtonu, to je jedan od Putinovih smrtnih grehova.
Putin se nadao da će se za Snoudena naći neko rješenje i samo mu je omogućio da ostane na aerodromu u Moskvi dok dobije bolju kućnu adresu. U tom periodu su počele da kolaju glasine da bi neka južnoamerička država mogla da primi Snoudena. Desilo se da je tih dana u posjetu Moskvi došao bolivijski predsjednik Evo Morales. Novinari i agenti su napravili vezu i zaključili da će Morales dati azil Snoudenu.
Možda su i ruske tajne službe – u tim sredinama ljudi imaju više smisla za humor nego što se to obično pretpostavlja – pustile da procuri povjerljiva informacija. Tek, ogromni mehanizam koji nadgleda planetu i zove se „pet očiju" – pet anglosaksonskih država koje bdiju nad očuvanjem svoga svjetskog poretka – stavljen je u pokret. Morales se vraćao iz Moskve po noći – i to je potvrđivalo sumnju. Na zemlji su čekale na znak vlade svih država od kojih se očekuje da pokažu odanost gospodaru ako budu prozvane. Tu nema oklijevanja, treba reagovati na mig.
Rušenje aviona nije bila najracionalnija odluka, jer nije bilo sigurno da je Snouden u avionu. Ostalo je da se avion presretne i primora na spuštanje. Nije zgodno, jer se protivi međunarodnim zakonima i običajima, predsjednički avioni slobodno lete; nije zgodno, jer će svi ljudi moći da vide koliko vrijedi nezavisnost malih država i dostojanstvo njihovih predstavnika kad nekome u centru svijeta dune u glavu da bi mogao sa njima malo da se poigra. Ali kad je u pitanju viši interes, onda veliki državnici ne oklijevaju. To sociolozi zovu „etika odgovornosti". U životu običnih ljudi to je „etika mafije", ono kad mafijaši ubiju čovjeka i kažu: „Ništa lično, ovo je samo posao." U tome se i razlikuju od običnih smrtnika – oni se usude gdje drugi ne bi smjeli.
Morales se vraćao u Boliviju preko Francuske. Zgodno je za ovaj posao što Francuska ne spada u prvi krug američkih vazala, ima čak i neku degolovsku reputaciju samostalnosti – to prikriva pravu prirodu operacije.
Tako su te noći bez mjeseca, iznad francuske teritorije, po naredbi francuskih vlasti, nečiji avioni presreli avion predsjednika Bolivije i natjerali ga da se spusti – u Beč.
Predsjednik i posada su morali da izađu iz aviona, a pripadnici tajne službe nepoznatog porijekla su ušli u avion da ga pretraže. Na pustom aerodromu, u sitne sate, operacija je trajala oko dva sata. Kažu da je snuždeni Evo Morales rekao nekoliko puta, kao da razgovara sam sa sobom: „Pa, valjda sam je neki predsjednik države". Kad su utvrdili da se ni u prtljagu ne skriva Snouden, dozvolili su bolivijskom predsjedniku da nastavi let.
Tako se to radi u Slobodnom svijetu.
I tako moralna pobuna osvjetljava sve što sa njom dođe u dodir – naročito moralnu hipokriziju.
Zato sad ko hoće najkraću istinu o francuskoj državi i Evropskoj uniji neka je potraži u ovoj noći kad su nevidljive sile imperije presrele avion bolivijskog predsjednika u nadi da će uhvatiti Snoudena. Tu je jezgro istine. Uhvaćena na spavanju, na slici je Evropa gola. Što je najgore, nije neka velika sramota – to je za bolje – nego sprdnja. Nije tragedija – o, da je tragedija! – nego farsa. U avionu nema nikoga.
Prišunjali se. Po mraku. S leđa. Ni ko čuo ni ko vidio. Bez rizika. Čist posao. Sjutradan, kao smrznuta od stida, cijela Francuska je zaćutala. Nećemo da znamo. Ovo nijesmo mi.
Sezona lova
Zašto francuska država lovi Snoudena? Gdje je njegov grijeh? Čiji je on neprijatelj? Da vidimo još jednom njegovo djelo. On je objavio svijetu da NSA, američka špijunska agencija, nadgleda cijelu zemljinu kuglu. Do Snoudenovog otkrića održavala se u samoj Americi i u prvom krugu njenih zapadnih saveznika iluzija da sredstva kontrole ne važe za višu rasu, nego samo za spoljni, varvarski i haotični svijet kojim je viša rasa pozvana da upravlja. „To" se ne radi američkim građanima i građanima Evropske unije. To su „naši". Sad se ispostavilo da vladajuća elita ne vjeruje „svojim" podanicima ništa više nego robovima.
Tako su evropske države otkrile da NSA prisluškuje i političku i finansijsku elitu moćnih evropskih država, kao što su Njemačka i Francuska. (Poslije se otkrilo i brzo zataškalo da u tome pomažu i njemačka i francuska tajna služba.)
Trebalo bi, čini se, da ta elita i narodi ovih država budu vječno zahvalni Snoudenu što im je otkrio realnost u kojoj nijesu znali da žive. Zvanično, predstavnici ovih država su i reagovali tako: ah, ovo je ozbiljno, ovo uopšte nije dobro, razgovaraćemo o ovome sa našim američkim prijateljima. Zahvaljivali su se Snoudenu, baš je lijepo što još ima ovako savjesnih ljudi. Tako su ljudi u nižim slojevima, koji su u početku mogli biti ljuti kad su čuli da su svi prisluškivani, bili smireni: sad će njima naše vlade pokazati. Javili su se neki idealisti, koji su predložili da se Snoudenu dâ politički azil, čak da mu se oda posebna počast za usluge koje je ovako napravio svijetu i Evropi.
Pa zašto je onda francuska država pokušala tajno da uhvati Snoudena, znajući šta ga čeka u američkim zatvorima ako do njih živ stigne?
Šta to znači? To znači nešto što se ne smije izgovoriti, na šta se ne smije ni pomisliti. Istina o nama, pred koju nas ovaj prokleti Snouden stavlja, je nepodnošljiva. Zar Francuska nije velika država, sa ogromnom ulogom u svjetskoj istoriji u poslednjih petsto godina?
Zar to nije zemlja ljudskih prava?
Zar se, onda, za ovu zemlju može reći da je zemlja kukavičluka, izdaje, hipokrizije, u kojoj ljudi sami od sebe skrivaju ponižavajuću realnost i ulaguju se gospodarima? Jer zašto bi Francuskoj bilo toliko važno da ućutka Snoudena ako ne iz ovoga razloga: da prestane da otkriva kontrolu koju NSA ima u Francuskoj i u Evropi? Život robova može biti manje ili više ugodan, zavisi kakve im poslove gazda daje, ali je uvijek pun poniženja.
A najniži stupanj poniženja je sledeći: kad rob mora pred drugima da skriva loše navike gospodara, kad mora da pravda što ga gospodar bije, jer mu se čini da, ipak, čuva još mrvu dostojanstva ako niko ne zna šta mu gazda radi. A ako mora da pokaže rane i modrice posle svakog susreta s njim, onda više ni pred drugima ni pred sobom, ni na dnu svoje izranjavljene svijesti ne može da nađe opravdanje što trpi takvo poniženje.
Kako je to izgledalo čudno u medijima i razgovorima sa ljudima kad je osvanulo prvo jutro posle neuspjele operacije hvatanja Snoudena! Možda nikad društvena hipokrizija nije izgledala tako jadno. Neka pohabana maska koja ne zavarava više nikoga. Jedino što je preostalo ljudima i novinarima bilo je da se pretvaraju da se ništa nije desilo. „U pitanju je nesporazum, francuska vlada je vrlo brzo odobrila prelijetanje avionu (kad je završeno pretresanje aviona u Beču), bolivijski predsjednik je zakasnio samo par sati."
Doduše, u Južnoj Americi je skandal bio ogroman, ali to u Evropi nikako nijeste mogli saznati ako nemate posebne veze sa Južnom Amerikom. Ovdje, osjećao se samo onaj strašni stid, nešto što svrbi i ujeda, nešto što se mora sakriti i prećutati. Iz francuske vlade su saopštili da se zapravo ne zna ko je donio odluku o zabrani prelijetanja bolivijskog aviona. Kažu da su svi bili odsutni ili zauzeti, predsjednik, premijer, ministri. Desi se to ponekad.
Telefon Angele Merkel
S obzirom na ulogu Njemačke u velikim dramama dvadesetog vijeka, moralne dileme moderne epohe nigdje nijesu tako zanimljive kao u ovoj državi. Njemci, kako se smatra, unose poseban napor da budu korektniji, pravedniji i pošteniji u svjetskoj politici nego druga društva, upravo zato što su prekršili granice morala na dramatičniji način nego drugi.
Evo kako to izgleda kad Snouden zakuca na vrata.
U javnosti Njemačke je zaista bilo više ogorčenja nego igdje u Evropi. Izgledalo je da su mnogi Njemci iskreno pogođeni i da žele da pokažu da neće da žive u društvu pod takvom policijskom kontrolom. Kad se pokazalo da je bio prisluškivan i mobilni telefon Angele Merkel, činilo se da je to prevršilo mjeru. Sama Merkel je izjavljivala da je to neprihvatljivo. Otišla je u Vašington da se objasni sa Obamom. Objasnili su se. Amerikanci su saopštili da nemaju namjeru da mijenjaju bilo šta u svojim špijunskim aktivnostima zbog Snoudenovih otkrića – i svršena priča.
Pod pritiskom javnog mnjenja, neki njemački poslanici su tražili da se bar uputi poziv Snoudenu da dođe u Berlin i svjedoči o prisluškivanjima pred Parlamentom. Njemačka vlada bi trebalo samo da mu garantuje bezbjednost dok je u Njemačkoj. Što tako moćnoj državi koja predvodi Evropsku uniju, koja je, opet, tako privržena odbrani slobode i ljudskih prava, ne bi trebalo da bude teško. Vlada je bila protiv. Riječ je o višim interesima. Ali pošto Njemačka nije banana država, institucije nijesu korumpirane, Njemci ne vole da lažu i podvaljuju, zakoni moraju da se poštuju, pošto je sve to tako, vlada je zatražila da se o posjeti Snoudena izjasni Vrhovni sud.
Zašto bi se o posjeti jednog političkog disidenta jednoj demokratskoj državi izjašnjavao vrhovni sud? Snouden ne ugrožava nikoga. Samo je objavio svijetu da postoji špijunska agencija koja svakoga prisluškuje, jer mu se učinilo da je to njegova moralna obaveza. Vrhovni sud je odlučio da vlada ima pravo da zabrani dolazak Snoudena u Njemačku. Rizici su preveliki. Mogao bi da šteti reputaciji „slobodnog svijeta", i to baš u godinama kad se ovaj svijet bori za slobodu svih naroda širom svijeta. Tek sad su se počele otkrivati prave dimenzije Putinove odluke da mu otvori vrata Rusije. Osveta „slobodnog svijeta" će biti žestoka.
Onda je počelo ono isto, mučno i tužno, srozavanje kao u Francuskoj: kako ovo prikriti, kako se postaviti kao da se ništa nije desilo i pretvarati se da smo i dalje isti, najbolji, najjači, najslobodniji. Naravno, mi smo mnogo slobodnija država nego Rusija, i kao ljudi smo mnogo moralniji nego oni primitivci, tamo je na vlasti Kagebejac, a ovdje žena iz Istočne Njemačke koja je vrlo osjetljiva na zloupotrebe tajne policije, posebno na prisluškivanje, sve to valjda svi znaju, samo, eto, ne damo Snoudenu ni da se primakne Njemačkoj, jer on je… šta?
Moramo li da sjedimo mirno, diveći se „slobodnom svijetu", stalno se grizući za jezik, ili možemo nekad, kad je poriv neodoljiv, da prsnemo u smijeh? I u mračnom srednjem vijeku ljudi su imali pravo na karneval.
Nigdje, ni na jednu tačku evropskog kontinenta izvan Rusije Snouden nije smio da stavi nogu. Nikad nijedan disident nije bio ovako totalno bojkotovan. Bivalo je da ih njihova država drži u zatvoru ili kućnom pritvoru, ali ih je tada cio svijet slavio i željno iščekivao, nudio im azile, odavao im počasti. Snoudenu nigdje niko. Ali Snouden je baš to i otkrio: niko više ne može da se sakrije.
Prisluškivani
Prisluškivanje je uvijek igralo važnu ulogu u istoriji, ali nikad kao u ovoj epohi. Imaće sve veću ulogu: uskoro će ljudi jedva šaputati, sve što kažu biće rizično po njihov život, a biće nemoguće išta sakriti. Riječi će gubiti smisao, jer će u njima biti sve manje izvještaja o onome šta se u duši dešava; ostaće samo govor o tehničkim potrebama koji će se svoditi na efikasne skraćenice. Stara literatura će dobiti status magijskih formula.
Za upozorenja koja upućuju jedni drugima ljudi će koristiti samo poglede. Dok nauka o mozgu ne otkrije i tajnu pogleda.
U komunizmu je prisluškivan mali broj stanova. U tim stanovima je vladala posebna atmosfera, neka vrsta svečanog opreza, kao u kućama mrtvaca. Ali cilj prisluškivanja nikad nije bio da se nešto važno sazna. Disidenti, na njihovu veliku žalost, nijesu imali tajni, smisao njihovog života je bio u javnom saopštavanju onoga što svak zna ali ne smije da kaže.
Pa čemu prisluškivanje? Vjerovatno da vlastima i policiji dâ osjećanje svemoći jer mogu kad god hoće da se uključe u intimni život ljudi: sve je pod kontrolom. Svijest o prisluškivanju koja se raširi u društvu – između ostaloga i tako što razni ljudi bliski policiji ali pod maskom kritičara sistema svuda pričaju kako su prisluškivani – zaista uveća samouvjerenje policije i osjećanje bespomoćnosti u cijelom društvu.
Značaj prisluškivanja je dalje rastao zahvaljujući zapadnoj propagandi. Neprekidno su razni pametni i vrli ljudi govorili i pisali o „užasnom", „totalitarnom" sistemu koji prisluškuje ljude. Zamislite: ljudi „tamo" više nemaju privatnost, policija sve zna. Kad bi se u razgovorima sa braniocima sistema konačno potegao argument „prisluškivanja" i najvjerniji komunisti su ostajali bez riječi: ako je to istina, onda stvarno sistemu nema odbrane.
Uz komplimente koji su dolazili sa Zapada, svijest pobunjenika je dosezala mitske razmjere, disident se nije borio samo protiv zloupotreba jedne vlasti, nego je vodio vječnu bitku na zemlji protiv metafizičkog zla. Ovdje ga policija prisluškuje na svakom koraku, a u svijetu ga slave kao heroja! To je bila velika iluzija koja će se posle pada komunizma pretvoriti u isto tako veliko razočarenje.
Kakva nostalgija sad obavija istoriju komunističkih prisluškivanja! Kao neka dječija igra. Sve što je bilo tako strašno, totalitarizam, tajna policija, laži i propaganda, sad je serija manje ili više uspjelih šala. I oni socijalistički stanovi sa krčećim radio aparatima iz kojih daleki glasovi govore o slobodnom svijetu; umorna lica doušnika sa izvještačenim osmjesima ili sa nesvjesnim osjećanjem simpatije i stida; umilni pogledi žena koje osjećaju obavezu da se smiluju svakome sa reputacijom otpadnika; odgovornost za prijatelja ili slučajnog saputnika koji može da plati što je ljubazno razgovarao sa opozicionarom; dosada beznađa i veličina sujete izabranih pravednika; puste ulice, zadimljene kafane, tople kuhinje, lažljive novine i televizije, sve i svuda podrhtava kao sjećanja oko djetinjastih iluzija.
Iz bungalova u Kaliforniji
Kako su uspjeli da ozvuče zemljinu kuglu?
Kako su uspjeli da snimaju pokrete svih ljudi na zemlji iz bungalova u Kaliforniji? Kad im je neko sumnjiv pritisnu na dugme i ubije ga bomba na drugom kraju svijeta, nastrada još dvadesetak ljudi kao kolateralna šteta.
Pa šta? Pa ništa, nego me zanima ovo: kad i gdje smo svi naučili bespomoćnost? Je li taj proces dugo trajao, ili se desio u trenutku? Je li upotrijebljena sila, ili je sve bilo po dogovoru?
Zašto u mozgu vlada tišina?
Možda se mozak sam gasi kad osjeti da ga neka spoljna sila nadgleda?
Prisluškivan stalno i svuda, mozak odustaje. Gdje su bijes, ljutnja, ili bar radoznalost za ono što se dešava? Skriva se u mozgu zrnce pobune, skuplja snagu, procjenjuje protivnika.
Ne dešava se ništa. A svijet je izgubljen na svim tačkama. Kontrola je totalna, ne pomaže lukavstvo uma, ne može se povući ovdje, zaobići ondje, pritajiti se ovdje, šmugnuti tamo, i zasnovati život ponovo, na primjer, sa novom ženom, ili sa starom knjigom, u dubokoj šumi, ili na pustom ostrvu: nema ni nove žene, ni stare knjige, ni duboke šume, ni pustog ostrva gdje se ne prisluškuje svaka riječ i ne osmatra svaki gest. Svak je u zatvoru i svak samoga sebe nadgleda. Na dobrovoljnoj osnovi.
Zašto mozak ne otkaže poslušnost smjesta?
Šta god je preostalo od ljudske istorije, više u njoj nema ništa na šta ću biti ljut i ogorčen; ništa nezamjenjivo; ništa voljeno; ništa što zaslužuje moju pažnju.
Naučena bespomoćnost. I taman kad je čovjek dirnuo dno i počeo da se navikava na život iz perspektive kokroca, u najdaljoj odaji mozga neko upali svijetlo. Ako je ludilo, volim te, ludilo.
Jer onda se, isto tako neobjašnjivo, bez upozorenja, sve promijeni. Dođe mi da se izvinim sopstvenom mozgu: tako je glupo biti pesimista u tvome prisustvu.
Čak iz Hong Konga stiže vijest da je Snouden čuo glas: „Ovako se više ne može živjeti"? Svijet više nije isti.
Nikad više neću sumnjati.
Zanos disidenata
Između komunista i disidenata je bila bliska veza koju je bilo teško uočiti dok je među njima trajala borba.
I jedni i drugi ilustruju drame koje čekaju ljude, uvijek i svuda, ako pođu putem moralne pobune. I jedni i drugi ilustruju sramotu koja čeka ljude koji iznevjere sebe i prodaju svoje ideale. Zato je posle komunističkih revolucija i disidentskih pobuna nad njihovim karikaturama sa toliko slasti zaigrala finansijska i medijska svjetska elita. Ona je sve znala od početka. Ona uživa da gleda zanose moralnih pobunjenika, velika osjećanja i velike žrtve, i nijedna kupovina joj toliko ne prija kao kad dođe trenutak da ove moralne gromade kupi za šaku dolara i ponudi im mjesto reklamnih agenata ili zabavljača. Nije to samo zbog pobjede nad protivnicima, nego prije svega zato što su dobili potvrdu da su oduvijek bili u pravu u pogledu ljudske duše i morala: ona je trula, a moral je iluzija.
Cijeli tekst pročitajte na RTS