Ludilo!
Ne samo da taj tekst i
njegov povod, u časopisu namijenjenom studentima i donekle akademskoj zajednici
u njenom najsirovijem obliku, strše u svakom smislu riječi iz okvira
akademskog, naučnog, obrazovnog, već nakaze i sam prostor religijskog i
duhovnog.
Uvođenjem vjeronauka u
škole otpočeo je proces brisanja granica i razlika između duhovnog i
sekularnog, između nauke i vjere, između činjenice i ubjeđenja. Taj proces
relativiziranja nas je već skupo koštao, jer sve je više onih koji „vjeruju“ u
„Ravnu Zemlju“, duhove, magiju, demone, džine, zapise. Sve je više onih, koji
radije idu hodžama i svećenicima nego ljekarima, čak i kada se radi o organskoj
bolesti i tegobi, a kamoli o duševnoj patnji. Sve je manja vrijednost učitelja,
a sve veća svećenog lica. Te hodže i crkvenjaci su postali autoriteti za sva
moguća pitanja, petljaju se u politiku, namjensku industriju, ekonomiju, nauku,
obrazovanje, razvojnu strategiju, međunarodne odnose, pravosudne odluke,
procese i presude. Oni znaju čak i da li je neko kriv, kad ga pravosudne
isntitucije osude, a da ne govorim šta su sve mimo toga znali.
Tako su oni, koje povijest
pamti kao prosvjetitelje postali marginalci, obezvrijeđeni sloj društva, kojeg
šikaniraju i ocjenjuju roditelji i učenici, držeći im nerijetko predavanja i
prosipajući prijetnje i silu, dok su oni koje prošlost bilježi kao mračnjake
postali društvena i intelektualna elita. Prosvjetitelji su obasjavali mrak,
tminu oko čovječanstva, umanjujući strah, neizvjesnost i nesigurnost, pružajući
priliku za bolji život, za promjenu, za napredak. Crkvenjaci pak oduvijek
gledaju kako da uvećaju strah i nesigurnost, svodeći svaki potencijalni izvor
nade ka Bogu, čiji su oni ekskluzivni zastupnici. Stoga je jaz i sukob
vjekovima između svjetla i tame, ali ne mitološki, apstrakni, već zbiljski,
konkretni, koji se vodi između znanja i sujevjerja, razumijevanja kauzaliteta i
skrušenosti pred mističnim silama animizma. Rat je to između djelatnih ljudi,
koji su od Prometeja uzeli vatru, kako bi oblikovali svoj svijet i svoju
sudbinu i onih što vuku u ponore religijskog fatalizma u kojima je djelovanje
grijeh, vrhunsko bogohuljenje.
Preispituje se pri tome,
kako to da učitelj radi 4 sata, a ima platu od hiljadu maraka, a ne propituje
se to što on radi za maleni, nerazvijeni um. ono što samo on može u procesu
jačanja, rasta i zrenja, dok niko ne pita na osnovu čega crkvenjaci dobijaju i
duplo više novaca za nekih par puta po 15 minuta posla, koji je njihova svakako
vjerska obaveza ukoliko istinski u Boga vjeruju, a pri čemu ta njihova djelatnost
nije nikakva ekskluziva, već je predviđeno da molitve može voditi bilo koji
vjernik. Ne zaboravimo da se sve ostale usluge poput sahrana i dženaza plaćaju.
Mrak je pojeo svjetlost ne samo u našem društvu već i u našim glavama.
Nakon što su ušli ti
vjeronauci, a koji nemaju veze sa naukom, jer nauka sumnja i propituje a vjera
ne dozvoljava sumnju, niti bilo šta propituje, u područje osnovnog i
srednješkolskog obrazovanja, prodrli su i u visoko obrazovanje, preuzimajući u
sve većoj mjeri ovlasti i privilegije, pozicionirajući se kao ravnopravne
istinski naučnim disciplinama, a sa očitom tendencijom, da im postanu
nadređene.
Taj prodor u
obrazovanje međutim nije bio dovoljan, već je otišao puno dalje, pri čemu su
mračnjaci otpočeli duboke procese podređivanja obrazovanja, stavljanje istoga
pod svoju „šapu“ a o čemu sam već djelomično pisao na primjeru odlazaka dekana
u pohode muftiji, mitropolitima i slično, da im poljube prsten, ali i na druge
načine poput ovoga koji se zorno ogleda u primjeru Pravnog Fakulteta, koji ima
krsnu slavu, kao što je imaju i sve osnovne i srednje škole u RS-u. Tim krsnim
slavama jasno se daje do znanja ko je kome podređen, koja je paradigma
dominantna, odnosno da li je naš svijet svjetlom obasjani perivoj ili mračni
tunel na čijem pročelju crkvenjak nosi svijeću.
Pored svih apsurda koje
smo šaptom dozvolili, na istom primjeru jasno se definira i onaj koji dokida
bilo kakvu duhovnu pozadinu svih tih procesa, jer kako to može institucija,
zgrada, firma, dakle mrtva, bezduhovna struktura imati krsnu slavu, ne
uzimajući u obzir dodatni fakt, da se ista po tradiciji nasljeđuje.
Dozvolili smo, da nam
ugase svjetlo, kako bi ga sveli na primitivnu baklju, da stave znak pitanja na
sve dokazane istine, kako bi ih odmjenili bajkama. Prepustili smo im da
odlučuju šta je ono što možemo, trebamo i smijemo, namjesto slobode koju smo imali.
Nije tu najveći problem što polupismenost nazvamo velikim znanjem, već što smo
ogromnu moć upravljanja svojim životima ugasili, prepuštajući se vjetrometini
neartikuliranog postojanja.