Gledao sam filmova, čitao knjiga – ne baš nekih. Bilo mi je teško što nemam svojih fotografija, nemam s čim raditi. Onda su me Francuska ambasada i Evropska unija prevezle nekim džudžabusom. Putovao sam 38 sati do Pariza, istina nije to ni jeftino bilo. A kad sam ušao u stan, sa svojom muzikom i svojim fotografijama…Onda je krenuo rad. Napravio sam dosta serija i tiraža, istražio arhivu i bio sam malo kreativan. Teško mi je bilo što ne viđam prijatelje baš koliko bih trebao, ali nije to tako samo meni. Cijela Evropa je blokirana a ne samo ja…Ali, nisam baš sekirli. Imaš televiziju, i crnog vinčeka noću, a preko dana arhiv, fotografije, pa retuširanje, posla koliko hoćeš.
Pandemija, evociranje na rat ili?
Pa ne baš. Imaš struju, vodu, imaš šta piti i niko te neće maltretirati. Kad znaš da je glava živa i da te neće kreten maltretirati. Ali, ružna je situacija to neviđanje s ljudima.
I intimne veze?
Kakve intimne veze, pusti to..ko te pita u životu… plivaj..
Dobro, onda „Louvre noću“…
Pa serija je nastala tad kad je Louvre produžio radno vrijeme do 22 sata. Išao sam u Louvre ranije, kad bi došao neko od raje ili s nekim. Tad sam fotografisao kabaree, zanimao me teatar, pa mi je dobro sjelo ovo oživljavanje skulptura. Mada išao sam i sam. Eh, kad je Louvre produžio radno vrijeme u noćnim časovima, do deset naveče, dobio sam narudžbu za propagandi materijal. Ne znam je li najveći i najbolji, ali dobiješ oficijelnu narudžbu i radiš propagandi materijal a ti imaš specifičan pogled, vrlo je neopisivo ovim našim riječima. Išao sam noću, a imao sam potpunu slobodu da radim i kreiram kako ja hoću, a to je veliko. Pogotovo kad se ispostavilo da je sve to prošlo, a onda kad su se pojavili svi naši panoi, po cijelom gradu, u metrou, pa ti vidiš svoju fotografiju na panou od tri ili četiri metra. Cijela serija ima preko 500 fotografija. Trajalo je više od godinu dana, jer sam dvaput sedmično – svako veče do deset fotografisao. Činjenica je da sam bio plaćen za to, a činjenica je i da sam potrošio dvaput toliko dok sam ja uradio šta sam htio– priča Strašni, sat vremena prije stručnog vođenja kroz izložbu „Louvre Autrement“ u Muzeju književnosti u Sarajevu.
Kad uzmeš u obzir šta si fotografisao, šta te kupilo bez fotoaparata i nisi uspio da zabilježiš?
Što se mene tiče, ja nisam pao. Deset puta sam cjelokupan Louvre obišao i nisam propustio ništa što je bilo interesantno. Jedan pokret jednom ima jednu vrijednost, a drugi put drugu. Išao sam po segmentima. Noću. Bez platna. Išao sam zbog skulptura, reljefa i uz svjetlo postavke – druga dimenzija, vizija, svaka skulptura odjednom dobija nešto novo. Nisi u transu, ali nisi ni daleko. Tu nema puno filozofiranja. Tražio sam nešto što će se uklapati u cijelu priču.
Odnos Francuske prema kulturnoj baštini?
Ljudi drže do tog jer je business, a i imidž. Kako već možemo nazvati ljude koji su napravili postavke po segmentima – recimo, scenografi. Radio sam s tim svjetlom i razmišljao kako da u tom ja oživim neku skulpturu.
Nešto te posebno kupilo, osim te slobode?
Egipat je sjajan iako to nije francuska nacionalna kultura, ali to nije jedino što se može vidjeti od svjetske civilizacije. Onda evo, ovo ovdje – govori Strašni, prikazujući, kamerom kompjutera, neke fotografije skulptura iz Louvrea u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu. Izabrao sam sedamdeset fotografija u formatu 40×50, nešto većem formatu nego što sam radio za sebe. A i to je bio posao, šta prikazati od 500 fotografija ovdje, u ovom svjetlu, koje opet ima svoju notu.
Kako ta selekcija, i cijela serija, djeluje tebi, ako uzmeš u obzir pogled bez fotoaparata?
Ne idem nigdje bez fotoaparata, pa ni u Louvre.
„Louvre Aautrement“, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine. 22-30.3.2022. godine.