Ne možeš staviti kokardu na kapu, slovo U na rever ili SS na rame i očekivati da se ti i ja susretnemo u prostoru dodira. Među nama se može samo cijepati sve veći ponor buke i nesuglasja! Ne možeš očekivati da prihvatim tvoje simbole, kao dio tvoga identiteta, ako su oni simbol moga stradanja, pa vjerovati, kako se u takvoj vrsti prihvatanja možemo susresti!
Mi se uvijek definira kroz razliku spram Drugog odnosno spram Ne-Mi. Taj prostor kolektivnog identiteta određen je učešćem svakog člana u sustavu vrijednosti, vjerovanja, značenja i tumačenja, poznavanja i prihvatanja javnih i tajnih simbola, prisjećanja na stvarna ili izmaštana dešavanja i pripovjedanja o njima! Taj prostor Mi protkan je emocijama koje dijelimo sa drugim članovima i koje nas snažo povezuju u konačni osjećaj pripadanja!
Pokušaj da Mi i Ne-Mi komuniciraju iz pozicije svojih razlika povlači nemogućnost razumijevanja, distanciranost, pogrešno tumačenje i još pogrešnije pridruživanje pozadinskog smisla, odnosno suštinske i skrivene nakane Drugog.
Nema razmjene bez povjerenja, a nema povjerenja bez prihvatanja, pa tvoje Mi čiji temelj je fašizam nije prihvatljivo, jer svaka tolerancija svoj paradoks doživljava u netoleranciji na netoleranciju! Ne mogu ti tolerisati identitet koji je fašistički, koljački, zločinački, krvnički! Mogu tolerisati, da je to dio tvog identiteta, kojeg si se odrekao i kojeg se stidiš, pa si ga spržio u sebi i na njegovom pepelu gradiš novog čovjeka, čovjeka koji se kaje i u tom kajanju raste, vrijedan uvažavanja! To mogu! Ne mogu prihvatiti, da mi kažeš, kako si ti ponosan na svoje zločinačko jučer, pa da ja to trebam prihvatiti, kako bi razgovarali! To bi bilo ravno mome saučesništvu u tvome zločinu nada mnom!
Svako Mi ima, kako to King kaže tačku dodira, sa Ne-Mi, na kojoj možemo razviti komunikaciju povjerenja i zajedništva, koja vodi ka prihvatanju, razumijevanju i uvažavanju. Ta tačke je zajednička vrijednost, zajednički simbol, nešto što naša dva svijeta ne djeli već spaja! Imamo ti i ja tu tačku u partizanskom pokretu narodnog antifašističkog pokreta otpora okupatoru u II Svjetskom, ali je se ti odričeš, oduzimaš joj težinu, omalovažavaš je i prezireš, nijekajući da je ikada bila dio tvoga identiteta. Njoj si usmjerio svoju mržnju i prema njoj je tvoj otpor čak veći nego prema meni!
Zato ne laži, kako želiš komunicirati, zaboraviti sukob i izgladiti stvari! Ti se želiš dalje siliti i iživljavati zahtjevajući od žrtve da zagrli monstruma i sve mu oprosti, dok taj isti monstrum svoje zloćine slavi i veliča, kao najsvetiju misiju kolektiviteta kojem pripada!
Ne pravi se lud tvrdeći, kako odgovornosti nisu kolektivne već individualne, jer su zločine činili pojedinci a ne nacije. Takva teza je tačna kad se nacija odrekne tih pojedinaca, njihovih simbola, ideja, vrijednosti i plodova njihovih djelovanja!
Možemo mi imati tačku dodira i u tome da se složiš sa mnom da je žrtva žrtva a zločin zločin i da je monstrum užasna poluljudska kreatura, koju treba izbrisati iz povjesti, čije ime treba zatrati a spominjanje zabraniti, kako bi nestalo iz sječanja! To znači da mu ne možeš pjevati pjesme, slikati murale ili njegovim imenom nazivati ulice, trgove, škole i parkove. To znači, da mu ne možeš mijenjati biografiju ili relativizirati veličinu njegova zločina, ili mu pripisivati bilo kakvu zaslugu za budućnost dolazećih generacija sem zasluga za nezibrisivu mrlju srama na prošlosti tvoje nacije.
Možemo imati tačku dodira ako svoj identitet izgradiš bez tih simbola i bez tih uzora, koji su među nama ispisali neizbrisivu krvavu crtu razdvajanja!
Kako misliš da na tvome licu ne iščitavam mržnju prema meni, kad se ti trudiš da na moga koljača ličiš! Još ću ti nešto važno reći za kraj, da ne dođe do zabune: «Nisam ti ja druže ni Srbin, ni Hrvat, ni Bošnjak već žrtva, što bježi od susretanja sa monstrumom, što ga tvoje kolektivno sjećanje, ko heroja slavi!».