Foto: Nenad Veličković
Nije li to neobično, čak čudno: neko sjedi tri-četiri
godine, sluša nekakva predavanja, radi nešto na nekim vježbama, nešto
pročita, nešto napiše, i dobije diplomu, i od toga živi narednih 30, 40
godina… A neko tri-četiri sjedi u rovu, padaju po njemu granate, živi na
riži i pasulju bez struje i vode, trči ispred snajpera, i narednih 30,
40 godina umire od toga, sretan što je ostao živ.
Neobično je,
zaista, i čudno, da preživiš četiri godine rata i za to ne dobiješ
nikakvu diplomu, kao da sto silabusa znanja, vještina i kompetencija
koje si preživjevši stekao nikome ne trebaju osim istraživačima
piti-espija. Istina, ako si književnik, pa nešto od tog iskustva
spakuješ u knjige, neke fajde od četiri godine suživota s prolivom na
kraju ipak bude. Na tom talasu ratnog profiterstva može se dugo surfati,
pa čak i srećno, ako se dijareja uzdigne na nivo poetike svjedočenja.
Tako,
kao književnik i svjedok, s vremena na vrijeme, od obljetnice do
obljetnice, dobiješ ipak priliku da održiš predavanje iz tog
neakademskog predmeta koji lošiji pisci zovu vreme smrti a bolji vrijeme sranja.
Predavanje,
naravno, treba prilagoditi slušaocima. Ne mogu se iste stvari govoriti
onima koji su sve to i sami proživjeli i onima koji su rođeni kasnije.
Valja izbjegavati udovoljavanje banalnoj radoznalosti. Kako se uopšte
može odgovoriti na pitanje kad je rat u tvojoj domovini počeo? Petog
aprila 1992, kad sjedio si na balkonu stana u Prijepoljčevoj ulici i
gledao puškaranje na Vracama?
Još uvijek je bilo proljeće, i
sunčan dan, ali rat ne počinje u sunčan dan. U sunčan dan se samo silazi
s uma, kako bi rekao Pandurović, na užas ratnog izveštača Jovana
Skerlića. Rat ipak više počinje kao jesen. Samo jednu noć opadne staklo s
prozora i ujutru zapuše jeza kroz kosti i namještaj.
Stvari dobiju drugu vrijednost. UNIS-ov Montbike vrijedi više od Pretisovog Golfa,
brezina metla više od Iskrinog usisivača, zavoj prvi individualni više
od fakultetske diplome, lijeha zemlje više od garaže. Rat je implicitna
potvrda teorije evolucije. Ako se za nekoliko mjeseci čovjek vrati na
stadij neandertalca, šta bi mu bilo teško suprotan put prevaliti za par
stotina hiljada godina?
I odnos prema ekranu se promijeni. U ratu
ga zamijeni puškarnica bunkera. Krajem proljeća slika bude puna trave i
cvijeća koju gledaš odozdo, kao da si već mrtav i slušaš Predosećanje budućnosti Brane Petrovića. Proleće
je opet! / Kiša poljubaca! / Ljubeći me ljubiš budućeg mrtvaca. // O
reci mi reci da li si u stanju / da zamisliš moju glavu ko lobanju? / U
pustome polju, prazno i duboko / i mrava što živi gde je bilo oko… / I
poljskoga miša što potajno želi / da istera mrava pa da se useli… / I
pčelu, što sleti kada vetar duva! / Na cvet što je niko iz bivšega uva!…
/ Budućnosti strašna! / Sudbo nevesela! / Kad bih bar mogao da budem ta
pčela!
U tome je, mislim, sva tajna rata. Kad počne, umreš
prvog dana, svaki naredni je čist dobitak. Treba gledati na njega kao na
samoubistvo na kredit. Prva žrtva rata u Prijepoljčevoj bio je komšija
Asaf. Imao je sto kila i kad se objesio o kvaku vrata kupatila s
unutrašnje strane trebalo nam je sat da uđemo unutra. Ne sjećam se je li
mu glavu držala kravata ili kaiš, sjećam se da je odahnuo kad sam ga
odvezao. Živ je, rekao sam njegovom ocu, ali on je već bio preživo jedan
rat i znao je da zadnji izdisaj nema veze sa trenutkom smrti.
Pogrešno
je rat povezati s umiranjem. To smrti daje smisao, što je naravno
besmisleno. Rat je zabavnije povezati s profitom. Kad si bespomoćan,
barem je neka utjeha znati da nisi glup. Što automatski znači da jesi,
jer sjediš u rovu i gledaš cvijeće odozdo, umjesto da putuješ naokolo
kupujući naftu, oružje i municiju gradeći buduću tajkunsku karijeru.
Pamet
je u ratu, ako se pod njom ne misli na lukavost, uopšte precijenjena. A
pošto je mir samo nastavak rata jebanjem puka u mozak, očito je
precijenjena i u miru. Što prije shvatiš da si glup, više ćeš vremena
imati da izgubljeno dostojanstvo zamijeniš plemenitim cinizmom. Neko će
to cijeniti, kao što neki cijene sir sa plemenitom buđi.
U miru se
još možeš držati za pametni telefon, pa vjerovati da rat ne počinje u
sunčan dan, u zemlji zelenoj, šumovitoj, plodnoj, u gradu česmi,
mostova, hramova… Ali dok dlanom o dlan, dok reci keks, dok trepni, dok
izbrojiš do tri (srbin, hrvat, bošnjak) eto te u grobu s pogledom na
cvijeće odozdo, levo od tebe teče vreme, desno od tebe teče vreme, a ti
sjediš s puškom na koljenima i knjigom na pušci i nadoknađuješ gradivo: Čudna
moba / Na dnu moga groba. / Gmazovi, žabe, zmije, škorpioni, / Gušteri,
štenad i kameleoni, / Čuvide, tenci, harpije i guje / Na strašnom gumnu
vrtlože i bruje.
Samo što Matoš tu ne misli na grob. Nego na domovinu…