Njegov je život zaustavljen na putu ka toplom domu. U prepunom tramvaju, pred očima velikog broja putnika, zbog samo jednog pogleda pretučen je, a potom izboden nožem. Povrede su bile smrtonosne, ali sjećanje na Denisa i njegov nevini i iskreni osmijeh ne blijedi.
Njegovi napadači Berin Talić (19), Ademir Lelović (18) i Nermin Sikirić (17) osuđeni su na ukupno 35 godina zatvora. Sikirić je osuđen na 10, a njegovi pomagači na 10 (Talić ) i 15 (Lelović) godina zatvora.
„Po 16. put sam tu, istim povodom. Nakon 16 godina i dalje nevjerica i tuga. I dalje ne mogu vjerovati da se to desilo i da se takve stvari i dalje dešavaju u ovom gradu. Meni su ovaj trenutak i ovaj dan prebolni. Svako obilježavanje ovog dana i ovog nemilog događaja je, uz činjenicu da se to desilo u tramvaju da je moje dijete nedužno, ničim izazvano izbodeno i da nije imalo pomoći ni od koga, zaista preteško i pretužno“, kaže Denisova mama Ana Mrnjavac.
Denis je ubijen u tramvaju blizu tehničke škole, a u blizini mjesta ubistva nema ničega što podsjeća na nasilno oduzeti život pred očima desetina putnika koji su okrenuli glavu.
Za 16 godina vlasti na svim nivoima nisu skoro ništa uradile da promijene stanje. Vrhunuac borbe za sigurnije okruženje i društvo s nultom stopom toleranicije na nasilje je čuvena rečenica nekadašnjeg portparola sarajevske policije Irfana Nefića – sigurnosna situacija je na zadovoljavajućem nivou.
„Sami vidite kako sve to izgleda, ništa se nije desilo za ovih 16 godina. Svi misle da odgovornost nije na njima, ja mislim da jeste i da je kompletan sistem zakazao jer da je bilo volje i da je bilo želje da se neke stvari pokrenu s mrtve tačke to bi sigurno bilo i napravljeno. Uvijek se sve priča, kad je neka godišnjica ili kad se desi neki novi Denis ili neko novo ubojstvo, onda se sjetimo svega, ali evo i sami znate da se ništa ne mijenja. Mislim da je cijeli sistem zakazao i vlast i grad i država. Svi su zakazali. Nije dovoljno samo donijeti akcioni plan protiv nasilja i maloljetničke delikvencije ili neku strategiju, a ništa od toga ne primijeniti“, dodaje Mrnjavac.
Vlastima nije bilo dovoljno ni 16 godina da na vidljivo mjesto u blizini Tehničke škole izgrade spomen obilježje; u spomen Denisu i podsjetnik svima nama da pred nasiljem ne smijemo zatvarati oči.
„Godinama dolazimo na ovo mjesto na kojem čak nema ni spomen obilježja za mog Denisa, a o tome se priča najmanje 10 godina kako će se nešto napraviti. Ja sam napravila svom sinu spomenik bez ičije pomoći. Ja ni ne očekujem previše, ali smatram da bi to spomen obilježje bilo neka opomena i na neki način preventivno uticalo na mlade“, dodaje Ana Mrnjavac.
Na jesen 2023. Savjet ministara Bosne i Hercegovine na prijedlog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, donijelo je odluku o ustanovljenju nagrade ”Denis Mrnjavac” za promociju tolerancije i nenasilja. Zamišljeno je da se godišnja nagrada dodjeljuje učenicima za promociju tolerancije, humanog i nenasilnog ponašanja po jednom srednjoškolcu iz Federacije Bosne i Hercegovine, iz Republike Srpske i iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. No, realizacija ove odluke je na čekanju, o njoj se ne priča u parlamentarnim klupama, ministarskim foteljama niti po privatnim imanjima.
„Prošle godine je ustanovljena nagrada Denis Mrnjavac, odnosno donesena je odluka koja je izašla u službenom glasniku, ali i to je samo mrtva točka na papiru. Bilo mi je jako drago kada sam vidjela tu odluku jer ona naglašava da bi se trebala napraviti neka mala sklupturica koja bi simbolizirala ovaj nemili događaj i mog sina, i tu nagradu bi dobijale najbolje škole, borci protiv nasilja“, podsjeća Mrnjavac.
Izostankom memorijalizacije vlast je još jednom pokušala ubiti Denisa, ali on i dalje živi u sjećanjima svoje porodice, prijatelja i drugova. Denisu prije 16 godina niko nije pomogao, ali umjesto gnjeva, njegovu majku danas obasipaju druga osjećanja, bol nakon svakog novog ubistva. U svakom nasilno ugašenom mladom životu vidi novog Denisa.
„Mali Faris je ubijen takođe i to iz vatrenog oružja. Pa, gdje je ta policija. Je li normalno da neko nosi vatreno oružje. Kada bi se sigurnosne mjere pojačale i kada bi svi radili svoj posao korektno, i do kraja kvalitetno i odgovorno da ovakvih situacija ne bi bilo“, smatra Mrnjavac.
Na tramvajsku stanicu u blizini Tehničke škole više ne dolaze generacije koje su poznavale Denisa, sada su tu oni mlađi, rođeni u vrijeme kada je Denis ubijen.
„Mi se trudimo da sačuvamo sjećanje na njega i svake godine na ulazu u školu imamo knjigu žalosti, stavimo njegovu sliku i pokušavamo svaki put da podsjetimo učenike kako se ovako tragične i strašne stvari dešavaju i da ne smijemo zaboraviti šta se desilo Denisu“, kaže Una Kovačević, učenica Katoličkog školskog centra.
Baš kao što prije skoro dvije decenije Denis nije bio siguran, tako se ni nove generacije danas ne osjećaju sigurno.
„Vidimo da se sve više dešavaju takvi tragični događaji. Mislim da se ni ja ni moji vršnjaci ne osjećamo sigurno pogotovo naveče, ali evo i usred bijela dana“, dodaje Kovačević.
U vrijeme Denisovog ubistva potpredsjednik Federacije bio je Mirsad Kebo. Priznaje da ga je ponekad stid što nije uradio više da se stvari promijene nabolje.
„Jedino što sam mogao materijalno učiniti jeste da se napravi put do Denisovog groba. Trebalo mi je dosta vremena, pomogli su mi dobri ljudi i neka to bude opomena ljudima da moramo skupa raditi, pojedinac ne može ništa, ali pojedinac može izaći na ulicu“, kaže Kebo.
Na pitaje Buke jesmo li kao društvo išta naučili nakon ubistva Denisa Mrnjavca, kaže da nismo.
„Umjesto silnih svađa, prepirki, oko nekih nebitnih stvari, čuvajmo djecu“, dodaje Kebo.
Bezbjednosna situacija i društvena svijest neće se mijenjati dok ne budemo imali više Keba. Onih koji izađu i javno priznaju da je do njih, da su mogli i morali više raditi.