Centar za životnu sredinu snimio je film “Ovo je naša kuća”
koji se fokusira na život jedne zajednice koja je preko stotinu godina
podređena industriji uglja i svojevrsno je svjedočanstvo o transformaciji
jednog kraja. Film je sniman tokom ljeta 2021. godine u Kaknju, tačnije u
mjestima Mramor, Brnj, Slapnica, Ribnica odnosno naselju Donji Kakanj. Ovo je
priča o području devastiranom
iskopavanjem i odlaganjem i transportom uglja i jalovine. Rad Rudnika je uticao
na razvoj Opštine Kakanj, ali je ostavio
i razarujuće posljedice, a mještani smatraju da su zaboravljeni od svih. Ovaj
film prikazuje transformaciju životne sredine u rudarskom području Kakinja u
kojem industrija uglja egzistira preko stotinu godina. Naša kuća je lajt motiv
u filmu, jer opisuje vezanost protagonista u filmu za kuću kao mjesto
odrastanja i življenja, ali i prirodu, odnosno životnu sredinu koja isto tako
predstavlja našu kuću.
Projekcije filma održane su u Kaknju i Sarajevu, a 11. aprila
projekcija će se održati i u Banjaluci u Cineplexx-u Palas u Banjaluci sa
početkom od 18 časova.
Elvedin Alajbegović,
protagonista u filmu i predsjednik MZ Donji Kakanj pojašnjava da se stara povijesna
jezgra grada Kaknja nalazi u naselju koje danas nosi ime Donji Kakanj. On
smatra da su rudnik Kakanj i politike koje su se vodile uticale da je Kakanj
ostao jedan zatvoren grad, jer institucije uopšte ne dozvoljavaju da se unese
svjetlost u rudničku tamu.
“Rudnik Kakanj je uticao na prirodu opštine Kakanj. To se
može podijeliti u dvije etape: podzemna eksploatacija, koja je ostavila trajne
posljedice u smislu da su tereni ispod kojih su prošli jamski hodnici su se
slijegali i proizveli su izuzetno velike posljedice na imanja stanovništva.
Površinska eksploatacija, ona je itekako vidljiva i katrastofalna. Nema niti
jedan pozitivan primjer koji se može navesti kada je u pitanju površinska
eksploatacija. Dosta naseljenih mjesta koja su bila direktno u zoni rudnika su
iseljena, a mnoga su ostala koja su pretrpjela i još uvijek trpe neviđeni teror
u obliku klizišta, pucanja kuća kao posljedice miniranja, velike buke, prašine,
aerozagađenja, nestajanje izvora i rijeka, pogleda u devastirane terene i
velikog sivila koje čovjek vidi na svakom koraku. Ovakvo stanje – uticaj
rudnika se može kazati sa jednom riječju, a to je urbicid”, kaže naš
sagovornik.
Alajbegović smatra da je reakcija nadležnih institucija kada
je u pitanju rudnik Kakanj ravna nuli, zato što su institucije u službi
politike, a politika se vodi samo za vlastitu korist.
“Rudnik Kakanj je izuzetno bitan kao glasačko tijelo općine,
a samim tim rudnik ima amnestiju da traži i radi šta poželi. Vrhunski film koji
je snimljen u Kaknju ‘Ovo je naša kuća’ pokazuje svu surovost odnosa rudnika
Kakanj, institucija i zvanične politike prema mještanima. Načelnik, Uprava
rudnika, Elektroprivreda i politika su pozvani da daju učešće u filmu, ali su
to odbili, tako da je sav odnos prema mještanima jasan”, rekao je Alajbegović.
Elvedin Mioč, ribar i
aktivista iz Kaknja
rekao je da ovaj rudnik bio žila kucavica čitavog grada.
“Poslije je došla termoelektrana. Jedna rijeka je potpuno
nestala, zatrpana je, tu su bile tri banje koje su takođe nestale. Dva sela su
potpuno isljena. Ljudi koji su ostali u jednom naselju nemaju put, mogu jedino
helikopterima ići. Naselja su odsječena i iseljena, a riječ je o preko 500
porodica”, rekao je za BUKU Mioč.
Naš sagovornik nije zadovoljan reakcijama nadležnih
institucija, a osobe koje su ostale u tim naseljima da žive ostavljene su na
milost i nemilost društva.
Majda Ibraković iz
Centra za životnu sredinu rekla je da je Kakanj je specifično mjesto sa prepoznatljivim
rudarsko-industrijskim identitetom i mentalitetom, a s druge strane i štetnim
posljedicama te industrije.
“Osim uglja kao prirodnog resursa, ovaj kraj je specifičan i
po drugim prirodnim bogatstvima kao što su šume, rijeke te ljekovite podzemne
vode koje su nažalost dugo godina ugroženi djelovanjem rudnika i termoelektrane
u Kaknju. Posebno zabrinjava problem sa aerozagađenjem i štetnim emisijama iz
ovih postrojenja. Mještani koji žive neposredno uz rudnik ili termoelektranu su
ogorčeni odnosom Elektroprivrede BiH prema njihovim problemima i zahtjevima za
rješavanje zagađenja u najugroženijim naseljima. Na njihovim imanjima primjetna
su oštećenja kuća, zaprašene bašte i voćnjaci, a pogled s tih imanja vodi na
toksična šljačišta i odlagališta jalovine koja im se sve više približavaju i
onemogućavaju normalan život”, rekla je za BUKU Majda.
Dodaje da je ovdje riječ o masovnom istrebljenju prirodnih
potencijala, ali i potencijala za razvoj poljoprivrede i turizma u Kaknju,
posebno onda kada industrije uglja više ne bude u ovom kraju. Naša sagovornica
postavlja pitanje da li je to krajnji cilj ekonomskog razvoja koji je ranije
bio uslovlje industrijom uglja i da li je to u konačnici cijena koju treba da
plaća jedna zajednica podređena toj industriji.
“Nikako se nije smjelo dozvoliti uništavanje rijeke Ribnice i
izvora ljekovite vode, za koje se praktično može kazati da su bespovratno
uništeni radom i djelovanjem rudnika. Voda je život, a života u ovom mjestu
gotovo da i nema više – ostala je još jedna kuća/domaćinstvo koje čeka svoj
epilog. S druge strane, u Kaknju postoji i jedan svijetli primjer – jezero
Vrtlište koje redovno uređuju ribarska udruženja i ljubitelji prirode kako bi
imali prirodno okruženje u kojem će nesmetano boraviti, uživati i družiti se
kao nekada. Ovo je pokazatelj da je postojeće stanje moguće promijeniti na
bolje, ali ukoliko postoji volja i ukoliko se odgovorni natjeraju da nadoknade
i saniraju štetu načinjenu prirodi i mještanima. Pitanje je zašto rudnik i
termoelektrana ne ispunjavaju svoje zakonske obaveze u smislu efikasne
rekultivacije, pošumljavanja, uređenja i prenamjene devastiranih površina.
Pitanje glasi ustvari ko im to dozvoljava”, ističe našsa sagovornica.
Ona kaže da su brojne mogućnosti za pretvaranje takvih
površina u obradivo zemljište ili zemljište pogodno za druge namjene – turizam,
proizvodnju energije – jezera, turistički kompleks, solarni ili vjetroparkovi,
skladišta energije i slično, ali prvenstveno je važno da neko u lancu
odgovornih (Elektroprivreda, inspekcije, nadležno ministarstvo za okoliš pa i
lokalna vlast) odgovaraju za svoja nedjela.
Na pitanje o obavezama nadležnih naša sagovornica kaže da bi
Elektroprivreda morala poštovati zakon te ljudska prava.
“Ovo se u najvećoj mjeri odnosi na provođenje mjera zaštite
prirode i životne sredine. Dakle, Rudnik nije izvršio procjenu uticaja na
životnu sredinu, nije poštovao mjere iz postojećih okolinskih dozvola za svoje
pogone. Brana na rijeci Ribnici uz intervencije koje su rađene na tom vodotoku
su izvršene bez ikakve procjene uticaja na životnu sredinu i ovo je najveći
problem za koji niko ne odgovara. Okolinske dozvole u narednom periodu ističu,
kako za rudnik tako i za postojeće blokove termoelektrane, a lokalna zajednica
bi trebala posebno da se aktivira po ovom pitanju. Javnost ne smije dozvoliti
da ovi procesi prođu ispod radara, jer se dozvole EP BiH ne smiju obnoviti dok
se prvo ne realizuju, postrože i na kraju ispune uvjeti zaštite životne
sredine”, ističe ona.
Iz Opštine Kakanj
rekli su nam da su i do sada ulagali u sva naselja, pa i u ona koja se nalaze u
zoni radova Rudnika mrkog uglja i drugih privrednih subjekata, tako da će sa
takvom praksom nastaviti i dalje.
“Slušajući Savjete MZ i građane u skladu sa mogućnostima ulagaćemo u projekte
koji od strane građana budu delegirani. Većinom su to infrastrukturni projekti
i tendencija je u takvim područjima izražajnije ulaganje kako bi olakšali
uslove života. Rudnik mrkog uglja Kakanj postoji preko 100 godina i tokom tog
perioda pored pozitivnog utjecaja u
smislu velikog broja radnih mjesta, postoje i negativni obrisi koji se ogledaju
kroz degradiranje tla i ekološke aspekte. U konstantnoj smo vezi sa mještanima
kakanjskih mjesnih zajednica i za neke izazove
iznalazimo rješenja. Uvijek ćemo biti uz naše sugrađane i nadam se da
ćemo zajedno uticati i na Rudnik mrkog uglja za još odgovornije ponašanje prema
lokalnom stanovništvu”, kažu za BUKU iz Opštine Kakanj.
Kada je riječ o planovima rudnika iz Opštine nam kažu da nisu
upoznati da li RMU Kakanj ima planove novih razvoja, osim za eksploataciju na
postojećim lokacijama površinskog kopa i podzemne jame Begići.
“Općina Kakanj ima izvjesne mehanizme kroz inspekcijske
nadzore, ali neke od nadležnosti su na nivou kantonalnih i federalnih vlasti.
Općina Kakanj je konstantno u kontaktu sa sugrađanima kroz Savjete MZ i njihove
prijedloge različitih projekata i zajedno pokušavamo tražiti rješenja za poboljšanje života kroz ulaganja u
različite infrastrukturne projekte ali i druge pogodnosti kao što su putevi, vodovod, kanalizacija,
javna rasvjeta, poticaji privredi i poljoprivredi. U narednom periodu
nastavljamo sa procedurama javne nabavke i ugovaranjima pojedinačnih projekata
u skladu sa usvojenim dokumentima od strane Općinskog vijeća”, ističu.
Pitanja smo poslali i Elektroprivredi BiH, ali do
objavljivanja ovog teksta odgovor nismo dobili. Ukoliko nam odgovor stigne u
narednom period objavićemo ga.
OD RUDNIKA DO MUZEJA…
Neizbježno je zatvaranje rudnika u narednom periodu, a ova
mjesta postaće svojevrsni muzeji.
Istoričarka Amra
Veispahić iz Muzeja Kakanja kaže da do 1900. godine nije bilo stanovništva u Kaknju, odnosno u
sadašnjoj urbanoj jezgri . Sa otvaranjem Rudnika, počinje naseljavanje Kaknja.
Pojašnjava da je sam grad nastao na temeljima potreba Rudnika
“Rudarstvo i Rudnik su živa meterija skoro svake porodice u
Kaknju. Teško da bi se mogao naći neki stanovnik Kaknja, a da neko od njegovih
užih ili širih članova porodice nisu stekli radna i životna iskustva u Rudniku.
Šta više, još uvijek su živa sjećanja na stradanja i nesreće koje su u tri
navrata tokom prošlog stoljeća odnijele na stotine života kakanjskih rudara. Iz
rudničkog fonda stipendirana su djeca rudara, pa je sa njihovim obrazovanjem i
djelatnostima Rudnik ušao i u druge pore svakodnevnog života. Svakako da sve
navedeno etablira ideju da je Rudnik neodvojivi dio Kaknja i da Kakanj bez
Rudnika ne postoji”, rekla je Amra.
Naša sagovornica kaže pitanje budućeg razvoja rudnika u
Kaknju postaje sve aktuelnije pitanje.
“Zasigurno da bi jedan od puteva mogao biti i uvrštavanje
Rudnika i njegovih recidiva u sferu kulturne baštine. Činjenica da Bosna i
Hercegovina nema na državnom nivou Tehniči muzej, a ne zanemarujući bogatu
historiju Kaknja od one najstarije paleolitske iz 2.000 godina prije nove ere,
Kakanj bi mogao biti potencijalno odredište za izgradnju jednog takvog državnog
muzeja. S obzirom da se Kakanj nalazi i relativno blizu glavnom gradu BiH, te
da je vrlo dobro povezan putnom infrastrukturom sa Sarajevom, potencijal za
razmatranje ove ideje je vrlo ozbiljan. Muzealizacija historije kakanjskog
rudarstva bi mogla biti svojevrsni brend Kaknja”, ističe.
Majda Ibraković smatra da je bdućnost rudnika u
Kaknju, ali i generalno u BiH sada prilično jasna – u narednih 10 do 15 godina,
a najkasnije do 2050. godine proizvodnja energije iz uglja će najvjerovatnije
postati stvar prošlosti.
“Troškovi proizvodnje energije iz uglja već neko vrijeme su
veći u odnosu na one iz obnovljivih izvora i ta računica će oblikovati našu
energetsku budućnost. Iznenađujuće, ali građani Kaknja takođe su svjesni ove
činjenice i otvoreno govore o zatvaranju rudnika i termoelektrane, uključujući
i zaposlene u ovom sektoru. Dakle, više nije upitno da li će se rudnici
zatvarati nego kada i kako. Imperativ će postati pravedna tranzicija regiona
uglja kao što je to Kakanj – kako bi se što bezbolnije i pravednije prešlo sa
ekonomije uglja na druge ekonomije na kojima Kakanj može zasnivati svoju
budućnost. Pretpostavka je da će rudarska područja biti svojevrsni muzeji i
mjesta sa jedinstvenom kulturno-industrijskom baštinom – pa zašto ne bi lokalne
zajednice, pa čak i rudnici razmatrali ovakve mogućnosti i potencijale za
razvoj i dalji opstanak”, ističe Majda.
Naši sagovornici smatraju da lokalne vlasti i nadležne
institucije treba da što prije pristupe Evropskim fondovima koji se odnose na
proizvodnju zelene energije, jer u suprotnom slijedi samo-urušavanje ovih
prljavih pogona.