Susjedi su divni, život je mirniji, pričaju ljudi koji su grad zamijenili selom. Ema Juretić i Ivan Dilberović preselili su se iz Zagreba u Smokvicu kraj Novog Vinodolskog, Duško Rodić se nakon Rijeke vratio Plitvicama, a Marina Latinović s obitelji je iz Vukovara preselila u Negoslavce, piše Portalnovosti.com
Prije četiri godine iz grada na selo preselio se mladi par, Ema Juretić i Ivan Dilberović. Isto je prije dvije godine napravio i Duško Rodić, a prošle jeseni i Marina Latinović sa svojom obitelji. Iako su svi iz različitih dijelova države, povezuje ih isti cilj – potraga za kvalitetnijim životom.
Nakon što su 2020. godine u potresu izgubili stan, a nedugo nakon toga i psa Bolta, Ema i Ivan odlučili su se maknuti iz Zagreba i na dva tjedna doći u vikendicu u Smokvici kraj Novog Vinodolskog. Selidba je riječ koju nikada nisu zapravo izrekli, već su mic po mic donosili sve više stvari iz Zagreba i sve duže ostajali na moru, da bi naposljetku tamo ostali živjeti. Smokvica je prema posljednjem popisu selo od svega 29 stanovnika, a kako nam govori Ema, preko zime su sretni ako ih vide pet.
– Svi su nas toliko lijepo prihvatili da nemamo riječi. Ovdje imamo najbolje susjede na svijetu. Svi ljudi koje smo ovdje upoznali, bilo da je riječ o Smokvici, Novom Vinodolskom ili Rijeci, su prema nama divni. Ne znamo jesmo li samo mi te sreće, ali naše je iskustvo fantastično. Zajednica je takva da nas na vratima znaju dočekati tople kiflice ili ušećereni bademi, prva susjeda nam uvijek preuzme poštu ako nas nema i naglasi kako je sretna što smo tu. Neki dan nam se javila susjeda koja tu bude veći dio godine, a zimi je u Zagrebu, da nam kaže da nas se sjetila i da poželi sve najbolje. Te sitnice na koje zaboraviš kad si u gradu jer se ne stigneš njima baviti, ovdje se dogode i prekrasne su – objašnjava Ema.
Novac koji sam u Rijeci trošio na najamninu, režije i gradski skuplji život sada sam usmjerio u razvoj turističke djelatnosti, a u kojoj se uz svoju bankarsku profesiju želim i dalje usmjeravati, kaže Duško
Oboje se bave poslovima koje mogu raditi od kuda god požele. Ivan je grafički dizajner i ima svoj studio, dok Ema ima svoj brend Dilemma Posters čije je poslovanje bazirano na webshopu, a nedavno je otvorila i ured u Novom Vinodolskom. S obzirom na to da oboje imaju uhodane poslove, bez problema su mogli preseliti na more, a kao veliku prednost vide i činjenicu da, ako požele ili zatrebaju, u Zagrebu mogu biti za manje od dva sata.
Kako nam govore, baš im nikada nije dosadno, a nemaju čak ni televizor, jer more nudi toliko toga za raditi da im bude premalo vremena za sve što žele napraviti. Preko zime su svaki dan u lignjama, na proljeće u šparogama, a ljeti uživaju u moru. Ivan je postao ozbiljni zaljubljenik u ribolov i dosta vremena provodi uz more i u moru, a počeli su i kuhati s većim guštom jer imaju puno više vremena. Sami peku svoj kruh i često pripremaju ono što sami ulove, a svake godine u svoje živote uvedu nešto novo – ove su godine napravili vlastitu teretanu te svaki radni dan započinju zajedničkim treningom.
Za njih je prva i najuočljivija razlika naspram Zagreba ta što se u Smokvici svi pozdravljaju, zbog čega kada dođu u Zagreb svaki puta požele početi pozdravljati nepoznate ljude u šetnji ulicom.
– Svatko nudi svoj sadržaj – i selo i grad. Na selu su ti sadržaji uglavnom vezani uz prirodu, a u gradu uz društvena događanja. Volimo i jedno i drugo, a mi smo sretni jer uživamo u moru i miru svaki dan, a istovremeno nam je grad blizu pa kad god se zaželimo nekog sadržaja, na 40-ak minuta smo od njega tako da smo svaki vikend negdje. U gradu je užurbano i vladaju konstantne gužve, pogotovo u zagrebačkom prometu i naš je dojam da su ljudi postali nervozniji nego prije – kaže Ema te dodaje da na selu vlada lijepi mir, jer i kada nema nikoga, uvijek se nešto događa u prirodi.
Priča Duška Rodića nešto je drugačija i u suštini povratnička. Duško se, kao i većina njegove generacije, iz svog naselja unutar općine Plitvička Jezera zbog studija preselio u veći grad, a u njegovom slučaju to je bila Rijeka. Nakon fakulteta je zbog posla kratko živio u Zagrebu, a zatim se vratio u Rijeku gdje je bio sve do proljeća 2022. godine. Sve skupa je izvan svojih Plitvica proveo oko 12 godina, a kako nam govori, ideja i želja za povratkom na Plitvice uvijek je postojala i znao je, kada je odlazio, da bi se jednog dana i vratio.
– Problem malih sredina je u prvom redu to što nemaju razvijenu visoko obrazovnu strukturu te većina mladih u potrazi za obrazovanjem seli u veće sredine. Veliki gradovi poput Zagreba i Rijeke daju mladima u startu više mogućnosti, bolji i raznovrsniji obrazovni sustav, društveni i kulturni život, aktivnosti i hobije koji u malim sredinama nedostaju. Za vrijeme obrazovanja tu se rađaju prijateljstva, ljubavi, kontakti, prve poslovne prilike i većini na prvu bude logičan slijed po završetku obrazovanja ostati u tim velikim sredinama – objašnjava Duško te govori da je takvo bilo i njegovo iskustvo.
Odrastajući u maloj sredini, Duško je navikao na prirodu, svježi zrak, život u kući i vlastito dvorište – sve ono čega u velikom gradu nema. Privremeno se i on tom nedostatku prilagodio, ali znajući cijelo vrijeme da će, kada za to stvori uvjete i dobije dovoljno poslovnog iskustva, otići natrag u Plitvice, što je i ostvario prije skoro dvije godine.
– Neosporna je činjenica da će mlada osoba bez iskustva lakše pronaći svoj prvi posao u većoj sredini upravo zato što je ponuda poslova šarolika te se za svakoga može pronaći po nešto. No tu možda, dugoročno, leži i zamka planiranja života na duže staze. U velikim sredinama ste samo broj, jedan od studenata na fakultetu, jedan od prijavljenih na natječaj za posao, jedan od stotina tisuća građana, jedan od podstanara, i uvijek jedan od, te vam se kao takvom uvijek teže probiti, istaknuti i biti najbolji od najboljih, a samim time i teže ostvariti neke životne ciljeve, pogotovo ako imate natprosječne poslovne ambicije – govori Duško.
Preporučila bih ljudima da razmisle o ovakvoj selidbi, ali zavisi kome je šta u životu prioritet. Mi poslove već imamo i nismo više toliko mladi, tako da su nama deca bila prioritet, kaže Marina
Paralelno sa životom u Rijeci, Duško je na Plitvicama razvijao privatni posao u turističkom sektoru oko čega su mu najviše pomogli i podržali ga roditelji koji tamo žive. U poduzeću za koje radi nepunih sedam godina promijenio je i lokaciju rada iz Rijeke u Gospić do kojega sada putuje svakodnevno oko 45 kilometara. Za njega se selidba nije pokazala samo kao dobra privatna, već i poslovna odluka jer je nedugo nakon preseljenja na novu lokaciju rada napredovao te je sada na funkciji direktora filijale banke. Po svemu sudeći, kaže Duško, povratak na selo za njega je bio ispravan korak.
– Novac koji sam u Rijeci trošio na plaćanje najamnine, režija, financiranje gradskog skupljeg života, sada sam usmjerio u daljnji razvoj turističke djelatnosti, a u kojoj se uz svoju bankarsku profesiju želim i dalje usmjeravati – kaže Duško te dodaje kako je njegova poruka mladima da nakon završetka obrazovnog puta razmisle o povratku u rodno mjesto.
– Iako se na prvu to čini kao korak unazad, dugoročno gledano je ispravan privatni i poslovni korak. Prilike koje se nude u gradu su trenutne, limitirane do određene razine, dok život u malom mjestu, život u malom sustavu, prepoznavanje mogućnosti i prilika malog mjesta, manja konkurencija i poznanstva među susjedstvom i lokalnim stanovništvom dugoročno stvaraju bolju perspektivu. Navedeno je pogotovo izraženo u mjestima kao što su Plitvice koje imaju značajan poduzetnički potencijal u okviru turističkog sektora, ali i prometne povezanosti te relativne blizine svih većih naših gradova koji su udaljeni svega dva sata vožnje – zaključuje Duško, dodajući kako se na taj način mogu kombinirati prednosti života u malom mjestu s blizinom i sadržajima velikih sredina što bitno popravlja kvalitetu života.
Nakon 17 godina života u Vukovaru, Marina Latinović je sa svojom obitelji preselila u obližnje selo Negoslavce. Preseljenje nije bilo pretjerano planirano već spontane naravi, a sve se razvilo iz jednog običnog razgovora o pitanju – možemo li sebe zamisliti kako živimo na selu? U studijskim danima ona i suprug Bojan živjeli su i radili u Novom Sadu, a Negoslavce su izabrali jer su odatle Bojanovi roditelji, zbog čega su tamo već imali nekih prijatelja, kao i rodbine. Našli su kuću koja im se sviđa, prijavili se za sufinanciranje Općine Negoslavci koje su i dobili, a ubrzo nakon kupovine kuće i uselili.
Kako nam govori Marina, odgajateljica koja trenutno radi kao ravnateljica Dječjeg vrtića u Vukovaru, u njihovim se životima nije puno toga promijenilo. Ostali su i dalje na istim poslovima, samo što sada svakodnevno putuju iz Negoslavaca za Vukovar. Međutim, kako je to udaljenost od samo šest kilometara, jednako su vezani za auto kao što su bili i u gradu, a kvaliteta života je neusporediva.
– Najvažnija su nam u tom trenutku bila deca. Naš mlađi sin sada ima deset godina i s obzirom na situaciju koja se trenutno odvija u Vukovaru, smatrali smo da će imati zdravije detinjstvo na selu. Ovde ima puno prijatelja od pre jer je tu dolazio kod bake i dede, jedino što je promenio školu, ali je to jako dobro podneo. Pitali smo ga ako želi nastaviti ići u školu u Vukovaru s obzirom na to da smo mi svaki dan tamo zbog posla, ali je on izrazio želju da na jesen krene u četvrti razred u Negoslavce i tu se jako brzo prilagodio. Sada puno više vremena provodi napolju i u igri, puno manje koristi digitalne tehnologije, što nam je kao roditeljima važno – objašnjava Marina.
– Sin je u gradu bio više usmeren na svoje društvo iz razreda i obično su se roditelji uvek morali dogovarati ko će koga i gde odvesti i pokupiti, gde će se igrati i slično, što je bilo zahtevno organizacijski, a ovde kada izađe na ulicu uvek naiđe na nekoga za igru i proširio je krug prijatelja, igra se i sa mlađima i starijima od sebe, a s obzirom da nismo daleko od grada ostao je u kontaktu i sa svojim starim društvom – dodaje Marina.
Njihova kćer putuje u srednju školu autobusom, isto kako je išla i dok su živjeli u Vukovaru, a kako naglašava Marina, sada ima više slobode u večernjim druženjima s prijateljicama jer su i sami puno mirniji kada navečer znaju da je u blizini.
Pošto su se u kuću tek uselili, zasad se nisu upustili u vrtlarenje i slične hobije, ali u budućnosti vide i tu opciju. Iako im je rad jako blizu i selidbom se nisu izolirali, Marina primjećuje kako je život svakako puno mirniji, a imaju i dobre susjede među kojima su odmah prihvaćeni. Priča nam i kako su nedavno bili u posjeti Novom Sadu i zaključili da više ne bi mogli živjeti u takvoj gužvi i toliko vremena gubiti na traženje parkinga i gradsku vožnju.
– Preporučila bih svakako ljudima da razmisle o ovakvoj selidbi, ali zavisi kome je šta u životu prioritet. Mi poslove već imamo i nismo više toliko mladi, tako da su nama deca bila prioritet, s obzirom na brzinu života u gradu i nove tehnologije. Koliko god da su dobre, mislim da ih deci treba nuditi u što manjim količinama, tako da vreme provode u igri sa prijateljima i na svežem vazduhu – zaključuje Marina.