(foto Adrijana Vidić)
Krajem prošle godine Mladen Blažević
objavio je novi roman “Dnevnik nepušača” (Val, Rijeka) u kojem je, na
temelju autobiografskih elemenata, opisao kako je odustao od “posla
prodavača magle i novinara” u Rijeci i preselio se u Vojnić kako bi tamo
posadio šljive. Blažević je dugo radio kao novinar i urednik. Objavio
je dva romana – “Tragovi goveda” i “Ilirik”, oba u izdanju SKD
“Prosvjeta”. Pisao je scenarije, vodio putopisne serijale, dobitnik je
nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2018.
godinu, prevođen je na slovenski, talijanski, engleski i ukrajinski
jezik… Živi u selu Ćuki, kraj Vižinade u Istri.
Da čitaoci ne bi krivo shvatili, odmah da kažemo da “Dnevnik nepušača” nije knjiga o (ne)pušenju. Nećete u njoj pronaći self-help
savjete kako se riješiti te navike, premda je ovaj roman – zvučat će
kao oksimoron – prije svega o pokušaju prestanka pušenja, odnosno
resetiranja vlastitog života. I sami ste glavnom liku u usta stavili
rečenicu da mu namjera nije da piše dnevnik, nego da nabacuje misli i
prepričava događaje kako bi odagnao misli od pušenja?
Tako je s tim romanom i počelo. Obrnutim putem. Inače
priče i romane ne pišem unaprijed slažući radnju od početka do kraja,
nego odaberem temu i složim bazičnu ideju s početkom zapleta, pa pišući
razvijam likove do trenutka kad ožive, a radnja se počne sama
preplitati. Tad riječi počnu ganjati mene, a ne da ih ja sagonim po
bijelom ekranu. Kako se bližim kraju, koji ne znam ili imam nekoliko
opcija, tako postajem nepodnošljiv za obitelj jer sam o malo čemu drugom
sposoban razmišljati. S “Dnevnikom nepušača” sam otišao korak dalje jer
je sve krenulo kao zajebancija na Facebooku. Naime, objavio sam
prijateljima na fejsu da prestajem pušiti i počeo pisati vrlo kratke
statuse. Zamislio sam to kao terapiju. Svaki put kad dođem u krizu,
umjesto da zapalim ili tražim zamjene u žvakaćama i kikirikiju, napisat
ću status gdje se rugam svojoj nemoći. Recimo: “Kao da sam izgubio
dragog prijatelja, zagrlio bih dimnjak”, ili “Pada mi na pamet žutilo s
kažiprsta otopljeno u vrućoj vodi umjesto čaja”. Ljudi su na to
reagirali, pa me je Dragan Ogurlić
nagovarao da od toga napišem knjigu. Isprva sam odbijao. Činilo mi se
besmislenim i nepotrebnim. Onda sam pomislio da bih kroz motiv prestanka
pušenja mogao ispričati priču koju sam znao do najsitnijih pojedinosti
jer sam je proživio. Samo ju je trebalo drugačije ispričati. Trebalo ju
je izmrviti, sažvakati i ispljunuti pa iskoristiti preostale čvrste
dijelove čeprkajući po izbačenim gvaljama. Iščeprkati iz gvalja ostatke
krzna glodavaca i ptičje kosti. U dvije riječi rečeno: trebalo je priču
otupiti fikcijom.
Kvalitativno umiranje
“Dnevnik nepušača” ima zanimljivu strukturu. Umjesto
naslova, poglavlja su označena vremenskim razdobljem koliko je prošlo
od zadnje cigarete? Roman ste završili na… Hm, ipak nećemo reći. Red je
nešto ostaviti čitaocima. Na koliko ste sada?
Evo, već ste mi zamalo spojlali kraj romana. Nitko me
ne odoli pitati jesam li prestao pušiti, a zapravo je jedna od ideja
romana da ozbiljan pušač ne može prestati pušiti. Može, eventualno,
doživotno odgoditi zapaliti. Zato i ovo brojanje sati i minuta. Ako
bismo u tome tražili vulgariziranu metaforu, ispalo bi da ni onaj tko
nikad nije zapalio ne može prestati pušiti. Imao sam zapravo prilično
problema s tim odbrojavanjem. Unaprijed su postavljale određeni
vremenski okvir između svakog odjeljka o čemu je pažljivo trebalo voditi
računa jer radnja u romanu teče pravocrtno, kako jedino i treba biti
kad fingiraš dnevnik. S druge strane, odbrojavanje mi je bilo od velike
pomoći jer sam njime naglašavao apstinencijsku krizu i ubrzavao radnju
manjim vremenskim razmacima i kraćim pasusima. Ono što me pak najviše
mučilo bilo je kako pomiriti nekad prvoloptaške zajebancije iz fejsbuk
objave, to moje ruganje sebi, i ozbiljnu priču koju sam zapravo želio
ispričati. Stoga sam postupno gradirao uozbiljavajući priču prema kraju.
Nisam u to igranje na dvije razine bio siguran do samog kraja pisanja
romana. Kasnije sam ga, naravno, dodatno sređivao uz veliku i vrijednu
pomoć urednice Marine Vujčić.
Opisali ste pušenje i kao važan socijalni čin.
Ovisnost zbližava ljude koji bi se inače teško našli zajedno u drugim
situacijama. U tom kontekstu pušenje je iznad politike i van ideologije.
Niste propustili spomenuti i sve prisutniju mržnju prema pušačima, kao
prema drukčijima?
Kao i svaki narkoman dugogodišnji pušač u
apstinencijskoj krizi spreman je ozbiljno narušiti svoje dostojanstvo da
se domogne cigarete. To se podjednako odnosi na sredovječne pisce koji
su se počeli suočavati sa strahom od smrti, vrtlare, pomoćnike u
nastavi, zastupnike u osiguravajućim kućama ili važne face u odijelima
koji sjede u njihovim upravnim odborima. Svi se začas mogu pretvoriti u
molećive jadnike. S druge strane, ti jadnici su, otkad sam ja počeo
pušiti, istjerani iz svih institucija, zatvorenih javnih prostora,
prijevoznih sredstava, poduzeća, restorana, slastičarnica, čak i dobrog
dijela gostionica i kafića. Potpuno zasluženo, da se razumijemo. Ali
gubitnici su. Moram biti na njihovoj strani. Moraju osvojiti moje
simpatije. Uostalom, postali su manjina, a nitko se za njih nikad neće
zauzeti.
Glavni junak ostavlja stalni posao i odlazi iz
Rijeke u Vojnić, u zavičaj svoga oca. U romanu se osjeća opozicija
grad-selo, ali, dakako, ne na onaj devetnaestostoljetni način
glorifikacije sela. Prilično ste kritični i prema urbanom i prema
ruralnom?
I gradove i sela čine ljudi, a mi smo tu tanki u
svakom pogledu. I kvantitativno i kvalitativno. Današnja Rijeka je
polovica Rijeke kakva je bila, koju posredno opisujem u nekim dijelovima
romana. Slično je i sa svim ostalim gradovima izuzev Zagreba, koji se
pak napunio zbog katastrofalne centralizacije, ispraznivši tako većinu
sela i manje gradove. A kvalitativno nam ne bi pomoglo ni da se svi iz
cijele Hrvatske preselimo u Zagreb. Ne bi sastavili jedan ozbiljan grad.
A ne bi zato što bi u tom gradu i dalje lučonoša ostala HAZU s ekipom
koja, uz časne iznimke, proklamira vrijednosti iz devetnaestog stoljeća.
Zato što će Sveučilište, iako se riješilo rektora koji je zaglavio u
vremenu prije prosvjetiteljstva, vjerojatno i dalje dopunjavati Senat u
ritmu rektorovog mahanja žezlom dok mu oko vrata visi lanac kakav nose
pimpovi u američkim krimi-serijama. Diplomanti će prošetavati u togama i
bacati kartonske kape u zrak. Ne bi to i dalje bio grad ni zato što bi
jedino mjerilo vrijednosti na znanstvenim institutima i dalje ostalo
ostvarivanje sredstava iz europskih projekata, pa znanošću nastavili
upravljati menadžeri. Zato što, opet uz iznimke, imamo sudačku
korumpiranu kastu koje se nikada nećemo riješiti, jer će ih na njihovim
mjestima zamijeniti njihova djeca. Također, ne može Hrvatska imati
pošteni grad zbog tridesetak godina negativne selekcije u svim državnim
institucijama i državnim firmama koja se nastavlja i traje i traje i
traje. Politiku namjerno ne spominjem, jer je valjda svima jasno da je
ona više od svih sama sebi svrha. Možda bi, da svi postanemo autohtoni
purgeri od preko pet generacija naših predaka zagrebačkih
starosjedilaca, Agramera umjesto agromera, svi mogli unisono psovati
seljački mentalitet i seljake kojih više odavno nema. Ta podjela na selo
i grad je danas potpuno besmislena, a bježanje od “seoskog” mentaliteta
je isto kao panično bježanje s Balkana. Djeca danas uče u osnovnoj
školi da smo mi srednjoeuropska zemlja, da nas slučajno netko ne bi
povezao s jugoistokom Europe ili, nedaj bože, smjestio nas na Balkan. A
na karti kad pogledaš, Balkanu onda netko otkinuo kiflu. I što znači
selo kad ti je sve dostupno s tri klika na mobitelu. Pitanje je danas
sasvim drugo. Je li neko mjesto živi ili umire, bilo ono selo ili grad.
Veći dio Hrvatske, ali i taj Balkan, nažalost umire. Ako ne
kvantitativno, onda barem kvalitativno.
Mladen agroseksualac
Zanimljiv je vaš opis Vojnića nakon Oluje. U njemu
je, kako ste rekli, gotovo sve bilo isto, ali nije bilo ljudi. “Ljudi su
nekamo nestali. Zapravo sam znao i gdje i kada i kako, ali čovjek si
teško zamisli poznate kuće bez ljudi. Lakše zamisli njemu poznate ljude
bez kuća”, pišete u romanu.
Dolazio sam u Vojnić prije rata dva ili tri puta
godišnje. Kao i većina svojim bakama. Za Prvi maj, Dan republike i
petnaest dana ljeti. Dobro se sjećam kako je izgledao. Vojnić je ostao
pošteđen direktnih ratnih zbivanja, pa nije bilo kuća koje su stradale u
ratu. Stradale su po završetku od pljačke. Prije rata, a valjda i za
vrijeme jer pričaju oni koji su to doživjeli, da je u to vrijeme bio
prepun ljudi i bujao je šverc, bio je mjesto s novom i starom robnom
kućom, srednjom školom, naravno i osnovnom i vrtićem. Zatim dvadesetak
trgovina, nekoliko picerija, videoteka, pekara, frizeraja, disko klubom,
domom kulture, dva motela, pumpom, autobusnim kolodvorom, milicijskom
stanicom, sudom, ambulantom, ljekarnom, poštom i ljeti svakodnevno
nekoliko živih muzika, ali i nekoliko tvornica. Gostionice se nije moglo
izbrojati. Svi su ti objekti i danas tamo. Uglavnom zapušteni ili
napušteni. Od svega, osim pumpe, milicijske stanice i pošte, te doma
kulture u posebnim prilikama, radi nekoliko kafića, nekoliko dućana i
jedna pekara. Novosagrađena je samo velika crkva i župni dom. Prije rata
te silne objekte nisam ni primjećivao već ih uzimao zdravo za gotovo.
Sad većinom stoje okrenuti cesti. I vidim ih, a oni mene ne vide. Bez
očiju su u prozorskim dupljama.
Došavši na Kordun igrali ste, kako ste napisali, na
kartu nesvrstanosti pa ste obilazili sve kafiće, posebno ističući jedan
koji ste opisali kao liberalno-srpski, mada između njih nema neke velike
razlike, osim u nacionalnoj strukturi gostiju koji su zapravo svi
slični jedni drugima i kako god okreneš osuđeni jedni na druge.
Opisujući stanje u Vojniću pišete: “Četnici se ne vraćaju. Samo starci.
Od mlađih ima nešto ustaša, ali i to slabo. Ja se uglavnom družim sa
starcima”.
Taj moj Mladen, kakav je, anacionalni ateist i nije
imao puno izbora nego šarati. Tek upoznaje ljude, jer skoro nikog ne
poznaje. Od autohtonih, u velikoj većini Srba, vratili su se samo
starci, a njih bi možda poznavao Mladenov otac. Doseljene Hrvate nije ni
imao priliku prije sresti. Zato šara. Pije kavu malo u jednoj, malo u
drugoj gostionici. Isto tako mijenja dućane u kojima kupuje kruh i
mlijeko. Malo kod vlasnika hrvatske nacionalnosti, malo srpske. Najčešće
kod Albanca koji također igra na kartu nesvrstanosti. Uskoro se druži
sa susjedama. Iako se prisjeća vremena prije rata kad je Vojnić vrvio od
mladih njegove dobi, nema neku potrebu za druženjem, pa uglavnom ima
priliku razgovarati samo s osmogodišnjom susjedom i staricom koja živi u
blizini njegovog polja gdje planira posaditi šljive i od koje kupuje
svježa jaja. A jedna pristojna gostionica s vlasnikom koji je ugodno
društvo za razgovor uz kavu je sasvim dovoljno i u gradu. U pisanju sam
pokušao izbjeći osuđivati tu podijeljenost, koja je bila uočljiva na
prvi pogled. Naravno da su to ljudi s istim problemima. Otvore se začas i
pokažu svoje slabosti. Jedni kad im je malo vruće u odjeći, pa skinu
maskirni bezrukavnik. Drugi, starci, kad im se opuste bore oko lica
zatomivši strah od policijske uniforme. I ne možeš ne biti na njihovim
objema stranama. Pa i oni su gubitnici.
Pišete s primjetnom dozom ironije a ponekad i
cinizma, prije svega prema sebi, ali ne štedite ni druge. Čitajući roman
pada nam na pamet roman “Konstantin Bogobojazni” Sime Mraovića koji je
također imao tu poziciju luzera. “Nepušača” nije teško zamisliti kao
nastavak razočaranog “Konstantina” ne samo zbog neprilagođenosti
tranzicijskim promjenama, nego i zbog manjinskog identiteta?
Nije mi to uopće palo na pamet ali, kad razmislim, ima
u tome dosta istine. Zapravo mi je i drago ako je imalo tako. Imao sam
prilike jednom dugo pričati sa Simom
nakon što sam već posadio šljive, a on mi je oduševljeno tumačio
najbolji recept za pečenje rakije. Možda bi je bili i pekli da je Simo
još poživio. Moj nepušač je također gubitnik i manjinac i zaista bi se,
vremenski gledano, radnja u “Dnevniku nepušača” mogla nastavljati na
epizodu koju je proživio Konstantin. Ali moj je manjinac ili luzer, kako
vi kažete, drugačije vrste. Manjinac je u svojoj anacionalnosti,
ateizmu, ali i zato što ide u suprotnom smjeru. U to doba se sa sela,
posebno opustošenih zbog rata, išlo u grad. Današnji OPG-ovi, na tim
prostorima u to doba još ne postoje i nikome nije bilo ni na kraj pameti
tamo saditi šljive. Mladen, za razliku od Konstantina, pokušava život
uzeti u svoje ruke, pokušava zaustaviti mašinu. Prekinuti automatsko
pušenje bez svjesnosti da si zapalio. Konstantina nosi situacija jer
drugačije u ratu ni nije mogao. Osim toga, Simin Konstantin prolazi
brojne seksualne avanture, a moj Mladen je više agroseksualac.
Koliko je u romanu autobiografskog? Znam da ste se bavili novinarstvom, znam i za vašu sklonost poljoprivredi…
Autobiografski je okvir. Naime, zaista jesam pustio
uhodani posao prodavača magle i novinara u Rijeci te otišao živjeti u
Vojnić da bih tamo obnovio devastiranu kuću i posadio veliki voćnjak
šljiva. Istiniti su mnogi likovi, događaji i mnoštvo detalja kojih se u
romanu prisjećam iz svoje mladosti. Istiniti su i proživljeni osjećaji
mojih likova, ali to je slučaj i s prošlim romanom “Ilirik”, u kojem se
radnja događa pred više od dvije tisuće godina. S osjećajima likova ne
možeš promašiti ukoliko im usađuješ proživljeno ili ono što si osjetio i
to se pažljivo trudiš ne izreći. A svašta se stigne proživjeti i
osjetiti u pedeset godina kad živiš u ovakvom vremenu na prostoru gdje
se nalazimo.