Ona se sama izdržavala od
svog rada, bez porodice i imanja, i sama se borila za svoje mesto u muškom
svetu koji nameće i muške vrednosti. Isidora je živela u muškom svetu, po
muškim principima, ali je bila žena i to nije mogla sakriti, ni u svojim
delima, ni u svom ličnom životu.
Hrvatski pesnik i esejista Antun Gustav Matoš kada se prvi
put susreo sa delom Isidore Sekulić pomislio je da se iza njenog imena krije:
„muškarac rafinovane, ženske osećajnosti što nas mistifikuje ženskim
pseudonimom”. I doista, Isidora je, u to vreme kada su razlike između načina
života muškaraca i žena bila izraženije, više naginjala ovom prvom. U
domaćinskim, ženskim poslovima, poput čišćenja, pranja i peglanja, Isidora nije
uživala. Hranila se po kafanama, a svoje učenice je vodila na fudbalske
utakmice.
S početka 20. veka, jedno od vodećih pitanja kulture u
Evropi bilo je pitanje emancipacije žena. U doba kada je, kako u Evropi, tako i
kod nas, veliki broj ljudi mislio kako se od žene ne može očekivati ništa
intelektualno, Isidora Sekulić je u svojoj zemlji želela da probudi žensku
svest. Ona je postala dopisni sekretar Međunarodnog Saveza žena i učestvovala
je u kongresima ženskih društava koji su se borili za rodnu ravnopravnost. Iako
je, iz današnje perspektive posmatrano, svojim radom Isidora dokazala da je
žena, i u to doba, mogla stajati rame uz rame sa muškarcem (Isidora je bila
prva žena koja je postala član Srpske akademije nauka), velika većina njenih
savremenica nije želela da krene putem kojim je Isidora išla.
Posle mnogih, uzaludnih pokušaja da ovdašnje žene pokrene na
akciju, pogotovo nakon neuspelog pokušaja da za Novu Evropu, posvećenu
ženama, sakupi članke na Kongresu kulturnih ženskih društava u Ljubljani,
Isidora odlučuje da tu borbu napusti. Ona je tada donela odluku da više nikada
neće učestvovati u ženskim društvima i njihovim časopisima i ironično
prokomentarisala: „Radoznalost je strašna energija. Žene bi, dakle, trebalo
pustiti u nauku. Ubrzo bismo znali da li ima ljudi na Marsu, i ujedno ko se od
koga razvodi.”
Karakteristike koje je pripisivala ženama, poput ogovaranja
i praznih naklapanja, Isidora nije mogla da podnese. Pred samu smrt, u
razgovoru sa Grozdanom Olujić, Isidora je istakla kako je svakom čoveku, za
razvoj duhovnog života, potrebno mnogo samoće, rada, ćutanja i skepse, a te
kvalitete pripisala je upravo muškarcima: „Mene je vaspitao muškarac, otac. A
to je ostavilo traga na mom karakteru i stvaralaštvu. Ne volim prazna
naklapanja. Ako nema šta da se kaže, bolje je ćutati.” I upravo to muško
vaspitanje i ćutanje dozvolilo je Isidori da se još u mlađim danima okrene
vrednijim stvarima – razmišljanju i čitanju. Kako je i samoj Grozdani Olujić
rekla: „Čim nema žene u kući, život ima viši stil.”
No, koliko god se trudila da živi taj muški princip, Isidora
je u sebi ipak skrivala i jednu nežnu ženu, kojoj je u retkim trenucima
dopuštala da se pokaže. Te je tako, verovatno nesvesno, u književnim delima
velikih pisaca uvek „vrebala” žene i način na koji su one prikazivane. Gotovo
povređena, Tomasu Manu je zamerila što u njegovim delima nema ženskih likova, a
povodom ženskih likova u Andrićevom delu napisala je: „Primitivna, putena,
jednolika žena je tu da bi je muškarac vijao, mamio, plašio, lovio i imao; ili
da muškarcu pričini neko stradanje i tako krene u njemu pogano ili pravo
junaštvo. Žene su sakrivene, sporedne, ispod života, i nisu ličnosti nego
jedino pokretne snage.”. Iako nije volela „tipično ženske” osobine, Isidora
nije bila toliko protiv žena, koliko protiv položaja koje su one imale u
društvu.
Svu dramu borbe između tog skrivenog, nežnog ženskog
principa u Isidori, i javnog, muškog iza kog se ona skrivala, razotkrio je
Miloš Crnjanski kada ju je intervjuisao za časopis Vreme. Smatrajući je
samostalnom, dostojanstvenom, intelektualnom ženom, feministkinjom koja je svoj
život vodila vodeći se samo sopstvenom željom, Crnjanski je došao kod Isidore
da sa njom razgovara o pitanju ženske slobode, o novom tipu žene i ženine sreće
koje je donelo novo vreme. Crnjanski kao da je od nje želeo da čuje da je ona u
svojoj usamljenosti srećna, a Isidora kao da je želela da se ogradi od
sopstvenog života i da istakne da on ne bi trebao da služi ženama za primer.
„Sa feminističkim naporima se prvo identifikovalo bilo: zbrisati kuću, tiraniju
domazluka i porodice, a ja mislim da bih, kao i svaka žena, mogla biti srećna
samo u porodici.”, odgovorila mu je Isidora.
Isidora nije bila ekstremna feministkinja, ali nije bila ni
antifeministkinja, kakvom su je pojedinci njenog vremena smatrali. Ona se
zalagala za ženske slobode i patrijarhalne vrednosti, ali u jednom izmenjenom
ključu. Kako je i ona sama rekla: „Žene danas smeju skoro sve što i muškarci,
premda to uvek ne žele i uvek ne mogu.”
Fenomeni