U jeku poljskih događaja vezanih za ukidanje sindikata Solidarność,
primio sam pismo sa pečatom NIE CENZUROWANO. Šta ove reči treba da
znače? Njima se, valjda, želi reći da u zemlji odakle je pismo poslato
nema cenzure. Ali to može da znači i to da su sva pisma bez te oznake
podvrgnuta cenzuri, što bi svedočilo o selektivnosti zvaničnih organa,
koji u neke građane imaju poverenja, dok drugima to poverenje ne
ukazuju. To bi moglo, naravno, da se tumači i tako da je upravo pismo na
kojem piše da nije cenzurisano prošlo kroz ruke kontrole. No, sve u
svemu, taj mnogoznačni amblematični pečat govori nam o duhu cenzure,
koji istovremeno želi da istakne svoju legitimnost i da se, kroz
sopstveno poricanje, prikrije. Jer cenzura, ma koliko sebe smatrala
istorijskom nužnošću i institucijom namenjenom zaštiti javnog reda i
poretka, nerado priznaje svoje postojanje. Ona se ponaša kao nužno i
privremeno zlo sistema u večnom ratnom stanju. Cenzura je, dakle, samo
privremena mera, koja će se ukinuti onoga časa kada svi koji pišu, pisma
ili knjige svejedno, budu punoletni i politički zreli, i kada
starateljstvo države i vlasti nad građanima neće biti potrebno.
Pošto je, dakle, proizvod nužnosti, i stoga privremena, cenzura
posmatra sebe kao već prevaziđenu, ukinutu. Stoga ona svoje postojanje
ne priznaje i želi da se prikrije u okrilju demokratskih institucija
koje vrše i druge funkcije (izdavačke i novinske redakcije i saveti) ili
da se supstituiše u ličnosti direktorâ izdavačkih kuća i novina,
urednikâ kolekcija, recenzenta, lektora itd. Ukoliko sumnjiva poruka
promakne budnosti svih ovih supstituta cenzure – a oni vrše svoju
dužnost mirne savesti jer oni nisu cenzori, nisu samo cenzori – onda
postoji još jedna mera: slovoslagači koji će, kao najsvesniji deo
radničke klase, odbiti da štampaju inkriminisani tekst. Ova naizgled
demokratska mera jedan je od najciničnijih vidova prikrivanja cenzure.
Ukoliko to nije ona kada se knjige ili tekstovi zabranjuju in extremis
od strane sudskih organa – supstituta cenzure – a u ime javnog mnenja,
tamo gde javnog mnenja nema.
U jedan od manje poznatih vidova cenzure treba svakako ubrojiti još i
vrlo raširen fenomen takozvane prijateljske cenzure – koja predstavlja
neku vrstu prelaza od cenzure ka autocenzuri – gde vam urednik, i sâm
čovek od pera, savetuje da za vaše sopstveno dobro izbacite iz svoje
knjige određene pasuse ili strofe. Ukoliko time nije uspeo da vas uveri u
dobronamernost svog zahteva, on će se poslužiti moralnom ucenom, i
svoje strahove svaliti na vašu savest: od vašeg gesta – da preuzmete na
sebe prerogative cenzure i da je time prikrijete od javnosti – zavisi i
njegova sudbina. Ili ćete, dakle, postati svoj sopstveni cenzor, ili
ćete uništiti jednu karijeru i jednu egzistenciju. On će, zauzvrat, ne
samo objaviti vašu knjigu, nego će i prećutati činjenicu da su se u njoj
nalazila i takva mesta koja bi, da su objavljena, uništila i vas i
njega.
Bez obzira na to koje će vidove da poprimi, cenzura je međutim samo
spoljna manifestacija jednog patološkog stanja, signal jedne hronične
bolesti koja se razvija uporedo sa njom – autocenzure. Nevidljiva a
prisutna, daleko od očiju javnosti, potisnuta u najskrivenije predele
duha, ona svoj posao obavlja efikasnije od svake cenzure. Mada se obe
služe istim sredstvima – pretnjom, strahom i ucenom – autocenzura
prikriva ili bar ne denuncira postojanje prisile. Borba sa cenzurom je
javna i opasna, stoga herojska, dok je borba sa autocenzurom anonimna,
usamljenička i bez svedoka, stoga u subjektu izaziva osećanje poniženja i
stida zbog kolaboracionizma.
Autocenzura je čitanje svog sopstvenog teksta tuđim očima, gde vi
sami postajete svoj sopstveni tužilac, sumnjičaviji i stroži od svakog
drugog, jer vi u toj ulozi znate i ono što nikad nijedan cenzor neće
otkriti u vašem tekstu, ono što ste prećutali i ono što nikad niste
stavili na hartiju, ali što je, čini vam se, ostalo “između redova”.
Stoga tom imaginarnom cenzoru pripisujete i one osobine koje vi sami
nemate, a svom tekstu značenja koja on ne sadrži u sebi. Jer taj vaš
dvojnik prati vašu misao do apsurda, do njenog vrtoglavog kraja, tamo
gde je sve subverzivno, gde je pristup opasan i kažnjiv.
Subjekt autocenzure je dvojnik pisca, dvojnik koji mu se naginje
preko ramena i zaviruje mu u tekst in status nascendi, opominjući ga da
ne počini kakvu ideološku nepodopštinu. I tom dvojniku-cenzoru nemogućno
je doskočiti, on je kao Bog, svevideći i sveznajući, jer rođen iz vašeg
sopstvenog mozga, iz vaših sopstvenih strahova, iz vaših sopstvenih
fantazmi. Ali to rvanje sa svojim dvojnikom, ta intelektualna i moralna
koncentracija ne mogu da ne ostave jasne tragove na rukopisu, ukoliko se
ceo napor ne svede na jedan jedini moralni gest – na uništenje rukopisa
i odustajanje od projekta. Ali i to odustajanje od borbe, i ta pobeda,
izazivaju isti efekt: osećanje poraza i stida. Jer što god uradili, taj
dvojnik uvek trijumfuje: ako ste ga prognali, on se smeje vašem strahu,
kad ste ga poslušali, smeje se vašem kukavičluku.
Tako taj dvojnik pisca uspeva na kraju da načne i kompromituje svaku i
najmoralniju osobu, onu koju cenzura nije uspela da skrši. Ne želeći da
prizna svoje postojanje, autocenzura je sestra laži, duhovna korupcija.
Uspe li pisac da nadvlada radikalni potez samoponištenja, i da snagom
talenta, koncentracije, hrabrosti i dovitljivosti nadmudri svog
dvojnika-iskušitelja, tragovi te borbe ostaće vidljivi na rukopisu – u
vidu metafore. To je dvostruka pobeda: ne samo što je tekst, uprkos
iskušenjima, zadobio milost uobličenja, nego je tim lukavstvom, tim
svođenjem ideje na metaforu (u etimološkom značenju prenošenja pravog
smisla na figurativno), autocenzura skrenula misao u stilsku figuru, u
polje poetika. Iz ovoga bi se mogli izvesti dalekosežni
književnoistorijski i književnoteorijski zaključci, i ovim bi se merilom
– preovlađivanja metafore – mogao protumačiti nastanak mnogih dela, u
ruskoj avangardnoj književnosti dvadesetih godina, na primer.
Autocenzura daje određenu boju i ton toj avangardi. Piljnjakova i
Babeljeva proza, poezija Mandeljštamova i Cvetajeve, iz te borbe sa
autocenzurom izvukle su maksimalne književne efekte. Gorka i tragična
pobeda.
Autocenzura je negativan naboj stvaralačke energije, ona sputava i
iritira i, u dodiru sa pozitivnim nabojem, može da ukreše varnicu. Tada
pisac, prezrevši svoj strah, ubija svog dvojnika, i u toj moćnoj provali
dugo gomilane opreznosti, srama i poniženja, metafore se raspadaju,
perifraze se rasturaju, ostaje samo goli jezik činjenica, pamflet. Nema
tu više vaš cenzor-dvojnik da išta otkriva između redova, tu sve piše
crno na belo, do poslednjeg atoma vašeg nezadovoljstva. (U takvom će
času napisati Mandeljštam svoju pesmu o Staljinu, onu drugu, koja je
oslobođenje od autocenzure i od poniženja. Onu koja će mu doći glave.)
Pobeda moralnog principa ubija ili pisca ili delo.
Cenzurisano ja, koje je dugo trpelo tiraniju straha, uzima pamflet
kao osvetnički mač. I upravo ova pobeda nad sopstvenim
dvojnikom-cenzorom izjalovila je ne jednog pisca u emigraciji. Kao žrtve
dugogodišnje autocenzure, oni su odjednom prešli onaj pedalj prostora
koji deli umetnost od propagande; došlo je do onoga što Česlav Miloš
naziva “sužavanje”.
Kakav se iz svega može izvući zaključak? Da dugotrajno delovanje
autocenzure dovodi neminovno do stvaralačkih i ljudskih katastrofa, ne
manjih od onih koje nanosi cenzura; da je autocenzura opasna mentalna
manipulacija sa dalekosežnim posledicama po literaturu i po ljudski duh.
Danilo Kiš
[Pročitano 16. oktobra 1985. u Budimpešti, na međunarodnom skupu u organizaciji Federation for Human Right]