Dok se još uvijek razilazio dim od “detonacije” Sex Pistolsa, čiji
nam je prvi album netom prije toga eksplodirao u lice, jedan drugi prvi
album dovodio je publiku do ludila u tašmajdanskoj diskoteci, kako u
matinama tako i u glavnom terminu, poslije osam navečer.
Mislim na pjesmu Psycho Killer, krajnje neobični hit koji je grupa
Talking Heads objavila na svom debitantskom albumu 77. Dok su se prvi
pankeri, još uvijek po kućnim žurkama i krajnje alternativnim
“ćumezima”, grubo sudarali upražnjavajući novootkriveni pogo ples, David
Byrne je svojim hipnotičkim vokalom zavodio do transa kako zakašnjele
hipike i starobeogradske disco fensere tako i pitomce vojnih škola,
djecu partijskih funkcionera i diplomatskog osoblja.
Ono što je u mome iskustvu Psycho Killer činilo posebnim i drugačijim
nije bilo samo suočavanje s novom, kratkom glazbenom formom uspješno
iskorištenom za vrhunski umjetnički performans. Mi smo tih istih tjedana
i mjeseci u beogradskom Studentskom kulturnom centru mogli
prisustvovati radikalnim body-art performansima Marine Abramovič,
postmodernističkim umjetničkim akcijama za odabrane.
Konceptualna umjetnost itekako može nadmašiti estradni hit
Za razliku od Marine i malobrojne, što prave, a što one drugačije,
alternativne elite koja je pratila, razumjela i poštovala njen
konceptualizam, magija Talking Headsa privukla je najrazličitije profile
slušatelja, uvukla se pod kožu masovnoj publici, pretvarajući disco
seanse dupke punog Zeppelina u obredne rituale. Ono što je do tada bilo
nezamislivo – da konceptualna umjetnost tako suvereno može dostići i
nadmašiti nivo estradnog hita – ipak se dogodilo!
Par godina kasnije jedna grupa beogradskih mladića je kroz
višemjesečni, također konceptualni umjetnički performans, na domaćem
terenu, etablirala autentični jugoslavenski odgovor na izazove koje je
postmoderna umjetnost stavila pred suvremenu novovalnu (New Wave) pop
kulturu.
Sve je započelo tijekom 1980. plakatima Dečaka – na kojima nismo
mogli prepoznati buduće članove grupe Idoli – u okviru projekta koji je
osmislio mladi i ingeniozni beogradski konceptualist Dragan Papić. Na
plakatima ispod fotografije misterioznih likova između ostalog je
pisalo: “DEČACI SE BORE ZA PRAVA DEVOJČICA”, “DEČACI SU ZA UKIDANJE
RAZLIKA IZMEĐU UMNOG I FIZIČKOG RADA”…
Višemjesečni performans je zaokružen u prvoj polovici 1981.
izvanvremenskim hitom Maljčiki, kojim su dječaci izrasli u idole.
Maljčike je pjevušila cijela Jugoslavija (ne sjećam se za Sovjetski
Savez?), s manje ili više razumijevanja složenosti njihovih poruka – od
svježe ošišanih bivših hipija do svježe obrijanih i začešljanih
umirovljenih udbaša i golootočkih veterana.
Iskustvo i energiju te čiste, jasne, nepatvorene umjetnosti odjevene u
ruho konceptualizma ponovo sam osjetio početkom ožujka 2022.
Nadmašila folk zvijezde i 300 puta skuplje nastupe
Kvalifikacijske večeri srbijanskog Eurosonga sam naravno preskočio, a
propustio bih i finale da nije bilo moje drage. Zgledali smo se već na
prve taktove i riječi Konstraktine IN CORPORE SANO, ozarenog lica i
pogleda koji su govorili: “Je li moguće?! To je to!”
Na mjestu gdje se to najmanje očekivalo višegodišnja ljubimica
beogradske underground scene, naročito u vezi s opusom kultne družine
Zemlja gruva, nadmoćno je trijumfirala. Pobjeda se iznenađujuće
očitovala u glasovima publike – dobila ih je skoro 45.000 – četiri puta
više nego Aca Lukas, istinska pop-folk zvijezda upravo te i takve
eurovizijske publike!
S druge strane, Konstraktina scenografija i kostimografija s
ručnicima, lavorom, bokalom, bijelim bolničkim mantilom i borosanama
nije koštala više od 100 eura – tri stotine puta manje nego, po
vlastitom priznanju, eurovizijski nastup Sare Jo, koja se plasirala
odmah iza pobjednice.
Pjesma Ane Đurić – Konstrakte predstavlja dio sjajno osmišljenog
triptiha, koji počinje i završava kompozicijama Nobl i Mekano. U njima
Konstrakta iskreno, intimistički toplo i neposredno slika dnevne rutine i
treperenje prvih strahova “žene u četrdesetima”, status i stanje
porodice, braka i, naravno, tijela (“…Gledala je svoje lice u
ogledalu/ gledala je svoje telo i plakala, plakala… Starenje je
budućnost/ budućnost je starenje…”).
Legendarni stih s početka pobjedničke pjesme “…Koja li je tajna
zdrave kose Meghan Markle?…”, zbog kojeg je njena pjesma kandidirana i
za najbolji tekst na ovogodišnjem festivalu, tek je jedna u nizu
replika iz ženske novinske štampe koje se do u detalje komentira po
frizerajima, manikerskim i pedikerskim salonima i SPA centrima
prijestolnice, tim suvremenim hramovima gdje se ne pita za cijenu žrtve
koju je potrebno položiti na oltar fizičke ljepote.
Konstrakta se ne žali, ne ljuti i ne osuđuje
Konstrakta i na početku triptiha parafrazira jedan od salonskih
šapata, “…Sharon Stone se ne botoksira…”, dok je pjesma Neam šamana
fini, parodijski komentar na slučaj popularne pop-folk pjevačice Emine
Jahović, koja nas je obavijestila da je za liječenje frustracija nakon
razvoda braka morala angažirati šamana.
Performans s pranjem ruku u lavoru čine jednostavna koreografija i
scenografija kojom dominira polukrug “poklonika” na usluzi, dok zborski
podržavaju Konstraktu i od Boga potražuju još malo zdravlja. To, u
svojoj višeznačnosti, možemo čitati i kao simulaciju svakodnevnih
“obrednih” rituala poklonjenja i zahvalnosti idolima s političke,
estradne i reality scene “srpskog svijeta”.
Dok po nacionalnim frekvencijama, portalima, informerima i srpskim
telegrafima odzvanja podanički krik odanosti vođi (“Hvala Vučiću što
postoji”), gdje također ne jenjava slavljenje preparatskih božanstava
(“Hvala Vitalisu!”), Konstrakta slavi “autonomni nervni sistem”?!
Ona je zahvalna mehanizmu koji ljude i mimo njihove volje održava u
životu – odano, bezuvjetno i bez interesa. “…Velika je sreća što
postoji autonomni nervni sistem/ ne moram kontrolisati otkucaje srca/
srce kuca, srce samo kuca…”, pjeva Konstrakta resetirajući nas kroz
svoju poetiku na stanje izvorne dobrote, nevinosti i elementarne radosti
življenja.
U zajednici koja za svoje nevolje, promašaje, greške i zločine po
definiciji optužuje i okrivljuje druge i drugog, okružena svjetinom koja
reži i huška, tobože u samoobrani, Konstrakta se ni na koga ne žali,
nikoga ne osuđuje, ni za što ne proziva. Ona se ne ljuti niti ljudima
govori što trebaju raditi, za što i protiv čega se boriti…
Njoj, kao i mnogim drugim njenim kolegama slobodnim umjetnicima, bit će dovoljna – zdravstvena knjižica. U jednom od prethodnih eseja
koji sam priredio za Index napisah da najstrašnijim naslijeđem
Miloševićeve ere, začaranim krugom i povijesnim ćorsokakom u kojem je
ostavio svoje uplašeno pleme, smatram NEMOGUĆU POZICIJU, koja samu sebe
generira i reproducira.
Nakon nje stvari će teško ostati iste
Za razliku od Konstrakte, to stanje nacionalne dezorijentiranosti
nisam znao upakirati u pravo i jednostavno pitanje koje, što naglas što u
sebi, ponavljamo svakodnevno. Posljednji stih pjesme “…I šta ćemo
sad?!” najprecizniji je odgovor (sadržan u pitanju) i najkraći opis
stanja zbunjene nacije koju će Konstrakta predstavljati na Eurosongu u
Torinu.
Što se tiče eurovizijskog sadržaja, teško da će nakon 14. sve ostati
isto. Bez obzira na plasman IN CORPORE SANO, kada odsvira posljednji ton
ove famozne pjesme, završni stih nastavit će lebdjeti u zraku kao
pitanje za buduće izvođače, kreatore, producente i publiku
kontinentalnog festivala: A šta ćemo sad? Zabava je zagarantirana.
Momčilo Đurđić je jedan od osnivača
srbijanske Demokratske stranke i nekad bliski suradnik pokojnog
premijera Srbije Zorana Đinđića.