Nekoliko istospolnih parova okupilo se juče ispred zgrade Općine Centar u Sarajevu, te zatražilo zahtjev za sklapanje partnerstva. Ovim simboličnim činom željeli su još jednom pokazati da im ‘’fali papir’’ kojim će ozakoniti njihova partnerstva, te na taj način izvršiti pritisak na vlasti da nastave sa procesom donošenja zakona o istospolnim zajednicama.
Obzirom da se 15. maja obilježava i UN Dan porodice, a 17. maja Dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije, simbolički je odabran dan između ova dva značajna datuma.
Darko Pandurević, rukovoditelj zagovaranja u Sarajevskom otvorenom centru za BUKU govori o istopolonim zajednicama, stanju u BiH kad govorimo o ovim zajednicama, o onima koji koče ostvarivanje ovog prava.
Darko, koja je osnovna poruka nadležnim koja se današnjom akcijom želi poručiti?
Htjeli smo na jedan malo drugačiji način održati živom temu neregulisanja istospolnih životnih zajednica. Ovako osmišljena akcija, koja je u centru imala istospolne parove koji se obraćaju matičnom uredu i traže da im se njihova zajednica pravno prizna, a poslije i obraćaju javnosti, u prvom planu ima ono što je suština problema. To su životi istospolnih parova koji su tromošću države potpuno ignorisani, institucionalno diskriminirani i čija prava nisu na dnevnom redu vlasti.
Zbog čega je važno ostvarivanja istopolne zajednice?
Zato što istospolne životne zajednice baš kao i heteroseksualne bračne i vanbračne nisu prosta činjenica zajedničkog života i dijeljenja istog krova. Društvo je kroz pravo bračnim i vanbračnim partnerima (heteroseksualnim) dalo niz prava i obaveza i time regulisalo njihov položaj. Od načina sklapanja i prestanka, podjele imovine, razna socijalna prava, ekonomske olakšice, mogućnosti nasljeđivanja, itd. Sve ovo nije dostupno parovima koji žive u istospolnim zajednicama života u BiH.
Dokle se sa ovim pitanjem stiglo u BiH, to je nešto što će se na državnim nivou svakako morati urediti u putu prema Evropskoj uniji?
Stojimo na nultom koraku. Republika Srpska ovo pitanje još nije ni stavila na dnevni red. Federacija BiH jeste, ali od 2018. do danas sve što je urađeno je da je radna grupa analizirala i utvrdila potrebu izmjene pravnih normi koji regulišu razne sfere života i u svom mišljenju preporučila da se donese jedan poseban zakon koji bi regulisao ovo pitanje po oblastima. To mišljenje još nikad nije usvojila Vlada FBIH, a kamoli pokrenula proces izrade zakona.
Kakva je, po ovom pitanju, situacija u regionu? Gdje je stanje bolje, a gdje je lošije. Koja su iskustva iz kojih možemo učiti?
Zadnji smo u regionu. Hrvatska, koja se politički više i ne svrstava u region, je otišla daleko i već ima višegodišnju primjenu svog zakona. Crna Gora je prije nekoliko godina usvojila zakon, on se primjenjuje otprilike godinu dana. Srbija je također izradila tekst zakona i čeka politički povoljan trenutak da ga usvoji. Što se Kosova tiče, zakon je također došao do parlamentarne procedure gdje je pao ali su takvu sudbinu imali i zakoni u Hrvatskoj i Crnoj Gori prije nego što su nedugo potom i usvojeni. Kosovo čak ima ustavne garancije koje ne limitiraju brak na osobe različitog spola već ga garantuju svima.
Iskustva su mnoga ali bih ja sveo na jedno. Gdje god da je ovo pitanje regulisano, nije se desila nikakva tektonska promjena osim činjenice da pojedinci i pojedinke u istospolnim životnim zajednicama sada imaju regulisan status i određena prava i obaveze. Nije se desio nikakav udarac na porodične ili vjerske vrijednosti pojedinaca, položaj bračnih i vanbračnih zajednica je ostao isti niti je bilo kome ograničeno neko postojeće pravo i sloboda.
Ko u BiH najviše koči ostvarivanja ovih prava?
Donosioci odluka, odnosno oni koji su predvode parlamentarne većine u BiH. Ovo pitanje je i dalje za njih “vruć krompir”. Ono što mogu da kažem da veliki dio njih koji su na vlasti razumiju problematiku neregulisanosti istospolnih životnih zajednica, nemaju poseban lični otpor prema ovom pitanju, svjesni su potrebe izmjene zakona ali se boje reakcije javnosti i negativnih političkih poena.
Ova akcija organizuje se u okviru Dana borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije. Kod nas je mržnja prema LGBTQI osobama i dalje izražena, kako se boriti protiv nje?
U temelju mržnje su neznanje, nedostatak istinitih informacija te predrasude. Stoga je i zadatak da edukujemo i sarađujemo, s jedne strane, sa institucijama i ljudima koji odlučuju o životima građanina. S druge strane, kroz vidljivosti, proizvodnju znanja, različite kampanje djelujemo prema javnosti. U konačnici, okupljanje i davanje platforme LGBTI zajednici jer su hrabre, osnažene i vidljive LGBTI osobe te koji će svojim glasom i svojim pričama biti nosioci promjene.