Putinova invazija na Ukrajinu iz temelja je uzdrmala svetsku
političku scenu. Taj potres se možda najsnažnije osetio u Nemačkoj. U
govoru na vanrednoj sednici Bundestaga 27. februara nemački kancelar
Olaf Scholz objavio je Zeitenwende – istorijsku prekretnicu.
Napadom Rusije na Ukrajinu Evropa i Nemačka ušle su u novo istorijsko
doba. Pitanje je u kom pravcu će se ta nova istorija kretati.
Scholz je najavio povećanje
budžeta za odbranu. Nemačka je u martu naručila skupe američke lovce
F-35. Zaoštravanje sankcija prema Rusiji se nastavlja i Nemačka je
konačno pristala da Ukrajini isporuči teško naoružanje. Ipak, Berlin još
nije spreman na potpuni bojkot ruske nafte i gasa. Nemačka vojna pomoć
Ukrajini prilično je skromna u poređenju s drugim evropskim zemljama, da
ne govorimo o pomoći koju šalju Sjedinjene Države. Nemačke političke
lidere mnogi optužuju za neodlučnost, oklevanje i strah. U Nemačkoj i
još nekim zemljama takav stav lokalnih lidera protumačen je kao kriza
političkog identiteta, a nemačka intelektualna klasa i gotovo svi mediji
ujedinjeni su u kritici vlade. Situacija se dodatno zaoštrila nakon što
je Zelenski u govoru pred Bundestagom kritikovao istorijsku politiku
detanta u odnosima Nemačke i Rusije, kao i posle niza veoma kritički
intoniranih javnih komentara ukrajinskog ambasadora u Berlinu. Koliko je
situacija ozbiljna pokazuje činjenica da se u javnu debatu uključio i 92-ogodišnji Jürgen Habermas, doajen nemačke filozofije i politike, ovog puta za promenu na strani vlade.
Ruskom
agresijom otvoren je niz fundamentalno važnih pitanja za Nemačku koja u
sadašnjem obliku postoji upravo zahvaljujući mirnom okončanju Hladnog
rata. Uspeh ostvaren 1989-90. pripreman je gotovo dve decenije
sprovođenjem nemačke istočne politike. Razvoj trgovine i detant u
odnosima sa Sovjetskim Savezom iskorišćeni su da se ubrza pad gvozdene
zavese. Ali održavanje dobrih odnosa sa Moskvom uvek je podrazumevalo
sklapanje saveza sa đavolom, prvo sa represivnim sovjetskim režimom
70-ih i 80-ih godina, a posle 2000. godine sa Putinom. Na događaje kao
što su invazija Rusije na Gruziju 2008, pripajanje Krima 2014. i
trovanja Alekseja Navaljnija 2020, Berlin je samo slegao ramenima i
nastavljao po starom. Ali Putinov napad na Ukrajinu i snažan otpor koji
je Ukrajina pružila učinili su takav pristup neprihvatljivim.
Ovo
pitanje posebno je osetljivo između ostalog i zato što je nemačku
istočnu politiku krajem 60-ih godina ustanovila upravo
Socijaldemokratska partija (SPD) kancelara Scholza. Tada je na njenom
čelu bio harizmatični Willy Brandt. Politika detanta ima duboke korene u
Socijaldemokratskoj partiji koju personifikuje Gerhard Schröder, bivši
kancelar i član upravnog odbora ruske državne naftne kompanije Rosneft.
Ipak, takva politika nije bila ograničena na socijaldemokrate. Nemačka
desnica takođe je dugo zagovarala modus vivendi sa Rusijom, bilo da je
na njenom čelu bio car, sovjeti ili Putin. Stav desnice je da u
održavanju ravnoteže između istoka i zapada treba slediti Bismarckov
primer. U spoljnopolitičkom manifestu Alternative za Nemačku (AfD) iz
2013. primetan je uticaj Gvozdenog kancelara u zalaganju za samosvojnu
spoljnu politiku koja uvažava značaj Rusije za Nemačku i njenu istoriju
od vremena Fridriha Velikog i poštuje interese Rusije u zemljama
nastalim raspadom Sovjetskog Saveza. Tome donekle doprinosi i struja
antiamerikanizma naročito izražena na levici među pripadnicima Die
Linke. Takođe, u nekoliko poslednjih meseci postalo je bolno očigledno
da su mnogi politički akteri u Nemačkoj skloni zanemarivanju nacionalnih
prava „malih“ istočnoevropskih država – naročito Poljske i Ukrajine –
koje imaju tu nesreću da se nalaze između Nemačke i Rusije. Takođe,
velike nemačke kompanije poput Siemensa koje u Rusiji profitabilno
posluju već 150 godina nisu bile spremne da pokvare dobre poslove zbog
sitnice kao što je pripajanje Krima.
Sve to tipično je pre svega
za Nemačku, ali isti faktori bili su na delu i u ostatku sveta nakon
završetka Hladnog rata. Trgovina ruskom naftom mnogo je unosnija od
poslova s ruskim gasom od koga Nemačka direktno zavisi. Britanske,
američke i francuske naftne kompanije investirale su mnogo novca u
Rusiju u poslednjih 30 godina. Što se tiče diplomatije, degolistička
tradicija u Francuskoj uvek je težila održavanju ravnoteže između
Vašingtona i Moskve. Simpatije prema Rusiji imaju dugu istoriju u
Italiji. A tu je i Londongrad, raj za ruske tajkune.
Nemačka
istočna politika nije postala predmet sporenja tek sa Putinovom
invazijom na Ukrajinu. Bilo u Bonu ili Berlinu, nemačka politika nikada
nije bila jedinstvena i hegemonistička. U vreme kada je doktrina
formulisana krajem 60-ih godina, Brandtova spoljna politika našla se na
meti napada s desna i bilo je potrebno dosta truda da se postigne
kompromis. Kancelari Helmut Schmidt, Helmut Kohl i Angela Merkel težili
su dobrim radnim odnosima sa Moskvom, ali uvek su bili jasno okrenuti
evroatlantskim integracijama. Pokazivanje razumevanje za Putina u
Nemačkoj pripada marginama, a ne glavnom toku političkog života. Die
Linke i AfD možda uživaju podršku u nekadašnjoj Istočnoj Nemačkoj, ali
ni jedna ni druga stranka verovatno nikada neće ući u vladu. I Zeleni,
nekada doživljavani kao neutralistički Trojanski konj nemačkog
nacionalizma, odavno su prihvatili spoljnu politiku definisanu primatom
ljudskih prava i tako se svrstali uz „zapad“.
Ali grubi stereotipi
ne mogu preneti svu kompleksnost nemačke politike. Činjenica je da je u
Nemačkoj održavanje uravnoteženih odnosa sa Rusijom uvek bilo veoma
važno, kao i da nemačka spoljna i unutrašnja politika prema Rusiji nisu
uvek bili jedinstveni, na jedan zdrav način. Ta istorija najpotpunije je
oličena u figuri Jürgena Habermasa.
Pre pola veka Habermas se
pojavio na javnoj sceni kao baštinik kritičke teorije poznate kao
Frankfurtska škola – nazvane tako po Institutu za društvena istraživanja
koji je osnovan na Univerzitetu u Frankfurtu 1929. godine. Držeći se
sopstvenih korena u međuratnom marksizmu, Habermas je 60-ih i 70-ih
godina 20. veka recentrirao kritičku teoriju premeštajući fokus sa rada
na komunikaciju. Veći deo karijere posvetio je istraživanju mogućnosti
emancipacije koje su inherentne samom jeziku, diskursu i mišljenju. Odan
tradiciji čiji su koreni u prosvetiteljstvu, Habermas se 80-ih godina
distancirao od francuskih mislilaca kao što su Michel Foucault i Jacques
Derrida. Krajem 90-ih podržao je intervenciju NATO saveza na Kosovu. To
mu je donelo reputaciju apologete zapadnih sila.
Zaključiti na
osnovu toga da je Habermas konformistička figura može samo neko ko nije
razumeo njegovu filozofiju, politiku i nadasve važnu ulogu koju je
odigrao u javnom životu moderne Nemačke. Napadao je Martina Heideggera
zbog veza sa nacistima i kritikovao hladnoratovsku doktrinu još 50-ih i
60-ih godina. Posredovao je u pregovorima sa radikalnim studentima 1968.
Osamdesetih se protivio novom nuklearnom naoružavanju i osporavao
nacionalistički i revizionistički zaokret u istoriografiji koji je
pretio da relativizuje jedinstvenost holokausta. U vreme nacionalnog
ujedinjenja 1990. tražio je sazivanje ustavotvorne skupštine umesto
prostog anšlusa Istočne Nemačke. Uz Joschku Fischera zalagao se krajem
90-ih da Zeleni podrže intervenciju na Kosovu u ime obaveze pružanja
zaštite, zbog čega je često bio kritikovan. On i Derrida organizovali su
jedinstven front protiv rata u Iraku 2003. Između 2010. i 2015, uz
brojne kritičke istupe zbog jačanja uticaja pravosuđa na nemačku
politiku delovanjem ustavnog suda, osuđivao je i tehnokratsko usmerenje
politika evrozone.
To nije biografija jednog konformiste. Habermas
danas upozorava na mogućnost daljeg jačanja desnice pod plaštom
entuzijastične podrške otporu Ukrajinaca. Njegov opširan i promišljen
članak objavljen 28. aprila u Süddeutsche Zeitungu izazvao je oluju kritika. Kao i obično, protivnici su prostor dobili u Frankfurter Allgemeine Zeitungu.
Ovoga puta Habermas je optužen da brani potrošenu i diskreditovanu
tradiciju zapadnonemačke politike, da je Putinov potrčko, da je ostao
zarobljen u starom shvatanju nuklearnog rata i da se Ukrajincima i
njihovim podržavaocima među mladim Nemcima obraća s nedopustivim
omalovažavanjem.
Napadima je doprinelo i to što se Habermasov esej
dovodi u vezu sa problematičnim otvorenim pismom objavljenim u isto
vreme, sročenim sa pozicija koje se mogu opisati kao defetističke. Jedan
od potpisnika, radikalni teoretičar i multimedijski aktivista Alexander
Kluge rekao je u jednom intervjuu da je pouka koju je on izvukao iz
predaje 1945. bila ta da predaja nije ništa strašno. Zaboravio je da
naglasi da se njegov rodni grad predao američkim (a ne ruskim) snagama.
Alice Schwarzer, poznata nemačka feministkinja, izjavila je da je
Zelenski provokator. U otvorenom pismu koje su potpisali osporava se ne
samo pravo ukrajinske vlade da Nemačkoj drži politička predavanja, nego i
pravo Zelenskog da istupa u ime naroda koji, kako potpisnici veruju,
želi prekid vatre i otvaranje pregovora.
Habermas nije među
potpisnicima. On nije pacifista. Odbijanje nasilja gubi smisao u tački u
kojoj počinje ugrožavanje osnovnih ljudskih sloboda. Habermas se slaže
da su isporuke oružja Ukrajini veoma važne. Habermas ne kritikuje
zahteve da vlada učini više, već način na koji se ti zahtevi iznose.
Zabrinjava ga „samouverenosti s kojom se moralno konsternirani kritičari
obrušavaju na introspektivnu i rezervisanu saveznu vladu“.
Takva
samouverenost radi protiv sebe. Svaka osoba koja ispravno razmišlja
složiće se da ne smemo dopustiti da se Putinova invazija završi uspehom.
Ali takođe se moramo složiti da rat sa Rusijom ne dolazi u obzir.
Rusija je nuklearna sila i eskalacija nosi ogroman rizik. U svakom
pokušaju političke intervencije u dobroj veri, kaže Habermas, moramo
držati na umu tu dilemu.
Pošto je zapad „odlučio da u ovom sukobu
ne interveniše kao jedna od zaraćenih strana, postavljen je prag rizika
koji ograničena našu bezuslovnu posvećenost naoružavanju Ukrajine… Oni
koji taj rizik zanemaruju i nastavljaju da agresivno i samouvereno vrše
pritisak na nemačkog kancelara verovatno ne vide ili ne razumeju dilemu
pred kojom se zapad nalazi… moralno ispravnom odlukom da se ne uključi u
rat zapad je sebi vezao ruke“.
U svetlu pomenute dileme
nestrpljenje Scholzovih kritičara, među kojima pored predstavnika
Ukrajine i desničara koji zagovaraju tvrdu liniju ima i mnogo bivših
pacifista iz redova zelenih, nije nimalo nevino. Takvi pritisci,
strahuje Habermas, ugrožavaju „širi fokus nemačke politike usmerene na
dijalog i mir“ koji nikako ne treba uzimati zdravo za gotovo. Takva
politika je izgrađena uz mnogo truda, uprkos brojnim napadima s desnice.
Oni
koji tvrde da uvažavanjem ruske nuklearne pretnje praktično pristajemo
na ucenu potpuno su u pravu, ali greše kada zamišljaju da je tom
konstatacijom rasprava okončana, jer je problem tako samo preformulisan.
Kao što primećuje Habermas: „Kritičari koji se na racionalno utemeljen
način protive prihvatanju ’politike straha’ već se nalaze na terenu
argumentacije one iste vrste na kojoj kancelar Olaf Scholz ispravno
insistira, a koja podrazumeva pažljivo ispitivanje problema na politički
odgovoran i faktički obuhvatan način“.
Takav način vođenja
rasprave tipičan je za Habermasa. Iznoseći oštru političku kritiku on
istovremeno izlaže preduslove za racionalno usaglašavanje stavova. Još
jedan tipičan Habermasov potez je analiza društveno-političkih izvora
aktuelne konfuzije. Žestina debate koja se danas vodi u Nemačkoj,
zaključuje Habermas, može se objasniti činjenicom da nam rat nije doneo
odlučan istorijski zaokret, kao što tvrdi Scholz, već sučeljavanje dva
različita vremenska okvira. Sukobljavanje „istovremenih ali istorijski
nesimultanih mentaliteta“.
Ove tenzije imaju izvore i u samoj
Nemačkoj. Kao što su kritičari već primetili, a Habermas potvrdio, on i
njegova generacija trajno su oblikovani politikom atomskog doba i
perioda koji je usledio, u kome se konačni kraj vojne istorije u svakom
konvencionalnom smislu praktično podrazumevao.
Njihova deca i
unuci nasledili su kulturu u kojoj je vera u snagu međunarodnog prava
još naglašenija. U Habermasovoj interpretaciji, zahtevi da se Putin
izvede pred sud u Hagu utemeljeni su na takvoj veri u normativnost, pa
je sada, od svih ljudi, baš on dobio zadatak da ih obavesti da ni Rusija
ni Sjedinjene Države ne priznaju međunarodne sudove i da su zahtevi da
se Putinu sudi isto što i objava rata. Pokušaji bivših pacifista da
odbranu Ukrajine prikažu kao pravedni krstaški rat, zaključuje Habermas,
ne predstavljaju okretanje realizmu, već okretanje realizma naglavce.
Zajednički imenitelj je strastvena vera u normativne standarde uprkos
gruboj stvarnosti koja govori drugačije.
Tu je zatim i enigmatična
Putinova figura. Kom vremenu Putin pripada? Je li on proizvod drevne
ruske istorije? Ili je, kao što Habermas veruje, u pitanju ozlojeđeni
skorojević rođen iz kolapsa Sovjetskog Saveza? Koliko su njegove
nuklearne pretnje stvarne? Hoće li biti spreman da ide do kraja? Ili
blefira? Deo konfuzije je posledica naše nesposobnosti da donesemo
konačan sud o tome koliko ozbiljno ga treba shvatiti.
Konačno, tu
je i najveći šok ove krize – a to je sama Ukrajina i njen herojski
otpor. Kao što primećuje Habermas: „Naše divljenje Ukrajini uključuje
element zapanjenosti zbog njihove apsolutne vere u pobedu i hrabrosti
vojnika i regruta svih godina rešenih da odbrane svoju zemlju od vojno
superiornog neprijatelja“.
Za Habermasa je to još jedan pokazatelj
istovremenosti neistovremenog. Ukrajina se nalazi u fazi izgradnje
nacionalne države, kroz koju je Nemačka odavno prošla. U upravljanju
svojim reakcijama spontanog entuzijazma i solidarnosti sa Ukrajinom
Nemci i ostali stanovnici zapada morali bi uvek imati u vidu taj jaz i
sve što on implicira. Ushićeni smo heroizmom Ukrajinaca koji jasno
pokazuje klonulost naše politike. Ali ne možemo olako i s gađenjem
odbaciti našu kulturu postherojskog doba. To je logičan istorijski ishod
postojanja NATO kišobrana pod kojim živimo. Ukrajinska očajnička
hrabrost, s druge strane, odraz je činjenice da sa njima to nije slučaj.
U takvoj situaciji, pita se Habermas, „nije li naša uverenost u
ukrajinsku pobedu uprkos razornosti ruskog načina ratovanja u sukobu u
koji ne želimo da se uključimo neki oblik samozavaravanja? Naša
ratoborna retorika je u neskladu sa pozicijom sa koje je iznosimo“.
Udaljenost
između oformljenih nacionalnih država i onih koje to tek treba da
postanu nosi važne implikacije za obe strane. Nije ispravno navijati i
tražiti još krvi dok bezbedno stojimo na tribinama. S druge strane,
možda bi i Ukrajina trebalo da preispita svoju diplomatsku taktiku.
Habermas
je kritikovan i zbog iznete tvrdnje da Volodimir Zelenski i ukrajinski
info-ratnici vešto koriste medijsku kampanju da manipulišu našim
emocijama i moralno nas ucenjuju, što oni naravno i čine. Nema ničega
lošeg u tome što Kijev vodi informacioni rat sa istom veštinom i
rešenošću koju pokazuje na drugim frontovima. Kijev radi samo ono što u
ovakvoj situaciji mora raditi. Habermas zapravo želi da kaže nešto
drugo.
Ukrajina manipuliše krivicom koju Nemci osećaju zbog
pasivnosti nemačke vlade. Ali Nemačka pozicija je uslovljena njenom
osobenom istorijom. Kao što Habermas primećuje: „Saveznici ne bi smeli
da prigovaraju jedni drugima zbog razlika u političkom mentalitetu
između zemalja koje su u procesu stvaranja nacionalnih država i onih
koje su kroz taj proces prošle“.
Ukrajina i Nemačka moraju naučiti
da komuniciraju preko jaza koji ih deli. Za to su potrebni taktičnost,
dobri uvidi i diplomatija. Kao što Habermas primećuje, „pomenutu razliku
treba prihvatiti kao činjenicu i računati na nju u procesu saradnje.
Dokle god se razlike koje određuju naše perspektive potiskuju u drugi
plan one će biti izvor emocionalne konfuzije“.
Ta konfuzija bila
je vidljiva u reakcijama na šokantno obraćanje Zelenskog Bundestagu,
kada je nemačku posvećenost čuvanju sećanja na holokaust ocenio kao
ispraznu formalnost bez značaja. Vlada i Bundestag nisu raspravljali o
govoru, ali najšira javnost je reagovala, kako kaže Habermas, zbunjenom
mešavinom „odobravanja“ uz spontano identifikovanje sa pozicijama
Zelenskog i odbrambenih iskaza samopoštovanja. Takvi napadi Zelenskog
kojima se „zanemaruju istorijski uslovljene razlike u percepciji i
tumačenju rata ne vode samo do ozbiljnih grešaka u komunikaciji, već i
do obostranog nerazumevanja svega što druga strana zapravo misli i
želi“.
Habermas upozorava sunarodnike da su u zabludi ako veruju
da im Ukrajina može otvoriti put nazad u budućnost. Prihvaćeni
postherojski stav je istorijski primeren odgovor na istoriju Evrope
posle Drugog svetskog rata i Hladnog rata. Pokušaji da se emocionalni i
kulturni jaz koji nas deli od Ukrajine premosti u trenutku kada se
umnožavaju nove pretnje nuklearnim ratom nisu samo nerealistični nego i
opasni. Pravi izazov pred nama jeste da pronađemo način da ponudimo
istinsku podršku uz istovremeno uvažavanje distance koja nas deli. Moglo
bi se reći da Habermas poziva na izgradnju nove politike pružanja
pomoći na međunarodnoj sceni u senci nuklearne pretnje.
Jasno je
da moramo pronaći konstruktivan način da prevaziđemo dilemu koju nam je
rat doneo. Moramo pronaći izlaz, piše Habermas u zaključku, koji će biti
određen jednom temeljnom aspiracijom: „Ukrajina ne sme izgubiti ovaj
rat“. Njen projekat izgradnje nacionalne države mora se nastaviti.
Za
Evropu taj zadatak izgleda nešto drugačije. Tu bi poređenja s Ukrajinom
trebalo da ukažu ne na manjak herojskog nacionalnog identiteta, već na
odsustvo postnacionalnih kapaciteta na nivou Evropske unije. Kao što
Habermas primećuje, nije slučajnost to što su ljudi koji objavljuju
veliki istorijski zaokret oni isti koji već dugo govore da Evropa mora
razviti sopstvene odbrambene kapacitete ako želi da osigura da njen
„društveni i politički način života“ ne bude destabilizovan spolja ili
uništen iznutra. To ne bi zahtevalo heroizam kakav pokazuje Ukrajina, a
omogućilo bi Evropi da o svojoj politici odlučuje nezavisno od
Sjedinjenih Država i Rusije. Američki političari šalju Ukrajini
desetine milijardi dolara pomoći. Činjenica da su se o tome saglasili
bez rasprave, dok istovremeno ne mogu da se saglase o izdvajanjima za
zdravstvenu zaštitu i zaustavljanje klimatskih promena pokazuje koliko
je Amerika disfunkcionalna zemlja. Niko ne zna šta će američka politika
doneti u doglednoj budućnosti. Moguće je da će se Evropa uskoro suočiti
sa jednako zbunjujućim sukobljavanjem različitih vremenskih i političkih
okvira na drugoj strani Atlantika. Kao što nas Habermas podseća,
Macronova pobeda pružila nam je još jednu šansu. Hoće li je Evropa
iskoristiti?
New Statesman, 13.05.2022.
Preveo Đorđe Tomić