77 godina od kraja Drugog svetskog rata i 33 godine od kraja Hladnog
rata zasnovanog na delikatnoj ravnoteži straha gledamo uznemirujuće
prizore iz rata na evropskom tlu jednostrano pokrenutog od strane
Rusije. On je po intenzitetu bez presedana, a medijsko izveštavanje o
njemu preplavilo je našu svakodnevicu. Svestan snage slika, ukrajinski
predsednik šalje upečatljive poruke, dok scene sirovog razaranja i
šokantnog stradanja odjekuju kanalima društvenih medija na zapadu. Ta
novina emitovanja i proračunatog publiciteta nepredvidivih ratnih
dešavanja ima veći uticaj na nas starije nego na mlađe, koji se daleko
bolje snalaze u takvom medijskom okruženju.
Bez obzira na veštu
obradu, radi se o duboko potresnim činjenicama, posebno zbog svesti o
neposrednoj blizini tog nasilja. Sa svakom smrću raste uznemirenost među
posmatračima na zapadu, svako ubistvo pojačava naš šok, svaki ratni
zločin izaziva veći gnev i potrebu da se nešto hitno preduzme. Na
pozadini ovih emocija narasta negativan odnos prema Putinu i ruskoj
vladi koja je pokrenula varvarsku agresiju sistematski kršeći
međunarodno pravo i humanitarne principe.
Uprkos opštoj
saglasnosti o prirodi ovog sukoba, u Nemačkoj se vodi žestoka rasprava o
vrsti i obimu vojne pomoći koju treba pružiti Ukrajini. Zahtevi za
pomoć iz nepravedno napadnute Ukrajine, koji nam pogrešne procene i
politiku brojnih nemačkih vlada ispostavljaju kao moralne optužbe,
razumljivi su baš kao i naše uzburkane emocije, empatija i potreba da
pomognemo.
Pa ipak, smeta mi samouverenost i moralna indignacija
onih koji u Nemačkoj optužuju saveznu vladu zbog njenog preispitivanja i
rezervisanosti. U intervjuu za magazin Der Spiegel,
nemački kancelar je svoju politiku sažeo u jednoj rečenici: „Suočavamo
se sa strašnom patnjom koju Rusija nanosi Ukrajini svim mogućim
sredstvima, ali bez izazivanja nekontrolisane eskalacije koja bi dovela
do neizmerne patnje celog kontinenta, možda čak i celog sveta“. Odluka
zapada da ne učestvuje u ovom sukobu kao zaraćena strana ograničava
naoružavanje Ukrajine. Solidarnost nemačke vlade sa njenim saveznicima
iskazana na sastanku u vazduhoplovnoj bazi Ramštajn ponovo je
aktualizovala ta ograničenja, kao i ponovljena pretnja ruskog ministra
spoljnih poslova Sergeja Lavrova potencijalnom nuklearnom eskalacijom.
Oni koji to ignorišu i agresivno i samouvereno guraju nemačkog kancelara
preko praga eskalacije sukoba previđaju ili ne razumeju dilemu zapada,
koji je moralno utemeljenom odlukom da ne učestvuje u ovom ratu sebi
svesno vezao ruke.
Dilema koja je naterala zapad da bira između
dva zla, poraza Ukrajine i eskalacije sukoba u Treći svetski rat, je
jasna. S jedne strane, naučili smo iz Hladnog rata da se rat protiv
nuklearne sile ne može dobiti u bilo kom razumnom smislu. Nuklearna
pretnja znači da ugrožena strana, bilo da poseduje nuklearno oružje ili
ne, sukob ne može okončati pobedom već u najboljem slučaju kompromisom
koji obema stranama daje časni uzmak. Tako nijedna strana nije prinuđena
da prihvati poraz ili da napusti bojno polje kao poražena. Pregovori o
prekidu vatre koji se sada vode istovremeno sa borbama izraz su ovog
uvida i omogućavaju recipročno tretiranje neprijatelja kao mogućeg
partnera u pregovorima. Potencijal ruske pretnje zavisi od procene
zapada da li je Putin spreman da upotrebi oružje za masovno uništenje.
CIA je poslednjih nedelja upozorila na opasnost upotrebe „taktičkog“
nuklearnog oružja (napravljenog da nuklearnim silama omogući da vode rat
jedna protiv druge). To ruskoj strani daje asimetričnu prednost u
odnosu na Nato, koji zbog apokaliptičnih razmera potencijalnog svetskog
rata – uz učešće 4 nuklearne sile – ne želi da bude strana u ovom
sukobu.
Putin trenutno procenjuje da je zapad prešao granicu
definisanu međunarodnim pravom i da je vojna podrška zapada Ukrajini
učešće u ratu.
S obzirom na rizik od globalnog rata koji se mora
izbeći po svaku cenu, zapad mora zatvoriti prostor za ove rizične
spekulacije. Čak i da je dovoljno ciničan da dopusti rizik impliciran
„upozorenjem“ o mogućoj upotrebi „taktičkog“ nuklearnog oružja od strane
Rusije, to jest da u najgorem slučaju prihvati upotrebu tog oružja,
zapad ne može da garantuje da je u stanju da kontroliše i zaustavi takvu
eskalaciju sukoba. Preostaje nešto prostora za argumente koji se moraju
pažljivo odmeriti u svetlu neophodnog stručnog znanja i svih potrebnih
informacija, od kojih nisu sve javno dostupne, da bi se donele dobro
utemeljene odluke. Sa uvođenjem drastičnih sankcija već na početku
invazije, zapad ne ostavlja nikakvu sumnju u svoje de facto učešće u
ovom sukobu, pa stoga mora pažljivo da odmeri svaki dodatni stepen vojne
podrške kako bi procenio da li bi to moglo da znači prekoračenje
neodređene granice formalnog ulaska u rat – neodređene jer nju sada
određuje Putin.
S druge strane, Rusija dobro zna da zapad nekako
mora da odgovori na njene ucene. Kada bi saveznici prepustili Ukrajinu
njenoj sudbini to ne bi bio samo političko-moralni skandal, već bi to
bilo i u suprotnosti sa interesima zapada. Jer onda bi se isti ruski
rulet nastavio u Gruziji, Moldaviji i ko zna gde sve ne. Ova asimetrija
snaga koja zapad dovodi u sve bezizlazniju situaciju postojaće sve dok
se zapad bude klonio, s dobrim razlogom, rizika nuklearnog rata. U tom
smislu, argument da Putina ne treba saterati u ćošak jer će onda biti
spreman na sve – ne stoji, jer upravo ta „politika straha“ mu daje
odrešene ruke da u svom tempu eskalira sukob, kako je Ralf Fiks nedavno
istakao na stranicama ovog lista. I taj argument, naravno, samo
potvrđuje prirodu situacije koja je u osnovi nepredvidiva. Jer sve dok
smo s dobrim razlogom rešeni da izbegnemo učešće u ratu na strani
Ukrajine, vrsta i obim vojne podrške koju nudimo takođe moraju biti
kvalifikovani u skladu s tom odlukom. Oni koji se protive „politici
straha“ na racionalno opravdan način u stvari podržavaju argumentaciju
na kojoj ispravno insistira kancelar Olaf Šolc, dakle argumentaciju
pažljivog razmatranja na politički odgovoran i činjenično sveobuhvatan
način.
To razmatranje, međutim, pretpostavlja poštovanje onoga što
smatramo Putinovim prihvatljivim tumačenjem pravno definisane granice
koju smo sami sebi nametnuli. Ogorčeni protivnici politike nemačke vlade
su nekoherentni do te mere da negiraju moguće implikacije fundamentalne
odluke koju ne dovode u pitanje. Odluka da se izbegne učešće u ratu ne
znači da zapad prepušta Ukrajinu njenoj sudbini u borbi sa nadmoćnim
protivnikom. Jasno je da isporuke naoružanja sa zapada mogu imati
pozitivan uticaj na tok rata, koji je Ukrajina odlučna da nastavi čak i
po cenu ozbiljnih žrtava. Ali nije li samoobmana verovati u ukrajinsku
pobedu protiv ubilačkog agresora bez spremnosti da i sami uzmete oružje u
ruke? Zapadna militantna retorika ne odgovara poziciji sa koje se
izgovara. I ne umanjuje nepredvidljivost protivnika koji je spreman da
sve stavi na jednu kartu. Zapad signalizira Putinu, koji je možda
spreman da krene u nuklearnu eskalaciju, da insistira na integritetu
nacionalnih granica u Evropi pružanjem ograničene vojne podrške Ukrajini
i da tako ostaje na bezbednoj strani crvene linije koja pravno definiše
umešanost u oružani sukob.
Trezveno razmatranje potrebno za takvu
ograničenu vojnu pomoć dodatno se komplikuje procenom motiva koji su
rusku stranu doveli do očigledno pogrešne odluke da izvrši invaziju.
Fokus na Putina izazvao je neosnovane spekulacije koje šire naši vodeći
mediji, slično kao na vrhuncu ere spekulativne sovjetologije. Trenutno
preovlađujuća slika odlučnog, revizionističkog Putina u najmanju ruku
zahteva racionalno preispitivanje procene njegovih interesa. Čak i ako
Putin veruje da je raspad Sovjetskog Saveza bio ogromna greška,
predstava o ekscentričnom vizionaru koji, uz blagoslov Ruske pravoslavne
crkve i pod uticajem autoritarnog ideologa Aleksandra Dugina, veruje da
će postepena obnova Ruskog carstva biti njegovo životno delo, teško da
otkriva celinu njegovog karaktera. Postoji široko rasprostranjena
pretpostavku da se Putinove agresivne namere protežu izvan Ukrajine, do
Gruzije i Republike Moldavije, možda i do baltičkih država članica Nato
saveza, pa čak i do Balkana.
Ova predstava o poremećenom i
opsesivnom vladaru koji hoće da preokrene istoriju, u suprotnosti je sa
biografijom društvenog uspona i karijere čoveka koga je obučavao KGB i
koji je proračunato težio moći, uznemiren protestima sve liberalnijih
krugova u vlastitoj zemlji, a posebno okretanjem Ukrajine zapadu i
političkim pokretom otpora u susednoj Belorusiji. Sa ove tačke gledišta,
ponovljena agresija Rusije se najbolje može razumeti kao frustrirana
reakcija na odbijanje zapada da se uključi u pregovore po Putinovoj
geopolitičkoj agendi, pre svega o međunarodnom priznanju njegovih
osvajanja protivnih međunarodnom pravu, kao i o neutralnosti „tampon
zone“ Ukrajine, kako je shvata ruski predsednik. Spektar ovih i sličnih
spekulacija samo produbljuje neizvesnost dileme koja „zahteva izuzetan
oprez i rezervu“, zaključuje poučna analiza nedavno objavljena u nemačkom dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitung.
Kako
onda možemo objasniti burnu unutrašnju debatu koja je izbila o politici
solidarnosti sa Ukrajinom koju je kancelar Šolc više puta potvrdio i
koja je u saglasnosti sa nemačkim partnerima u EU i Natou? U interesu
rasplitanja svih pitanja koja se time pokreću, ostaviću po strani spor o
politici detanta koja se pokazala uspešnom do raspada Sovjetskog Saveza
i kasnije – i njene kontinuirane i očigledno pogrešne primene na sve
nepredvidljivijeg Putina. Takođe ću ostaviti po strani greške niza
nemačkih vlada koje su popustile pod ekonomskim pritiscima i učinile
zemlju zavisnom od uvoza jeftinih energenata iz Rusije. Istoričari će
jednog dana doneti svoj sud o kratkom sećanju demonstriranom u aktuelnim
kontroverzama.
Zadržaću se na debati o takozvanoj „novoj nemačkoj
krizi identiteta“, koja je započela trezvenim pristupom „prekretničkom“
zaokretu nemačke politike koji je kancelar Šolc najavio na početku
ruske invazije, njenom uticaju na odnos prema Rusiji i povećanje
nemačkog budžeta za odbranu. Ova debata je pokazala zapanjujući preokret
kod nekadašnjih mirotvoraca, najavila istorijsku promenu u nemačkom
posleratnom mentalitetu i kraj perioda nemačke politike široko
fokusirane na dijalog i očuvanje mira.
Novi pristup se oslanja na
mlade ljude u našem društvu koji su senzibilisani na normativna pitanja,
koji ne kriju svoje emocije i koji su bili najglasniji u zahtevima za
veći angažman Nemačke u Ukrajini. Nova ratna realnost kao da je
raspršila sve pacifističke iluzije. Tako je nova nemačka ministarka
spoljnih poslova Analena Berbok odmah na početku rata otvoreno izrazila
svoj autentični užas. Bio je to odraz opšteg saosećanja i potrebe da se
pomogne Ukrajini, ali i spontanog poistovećivanja sa moralizatorskim
insistiranjem ukrajinskog rukovodstva rešenog da pobedi u ovom ratu.
Tako je nastao sukob između onih koji su odlučno pohitali da usvoje
perspektivu nacije koja se bori za svoju slobodu, politička prava i
život, i onih koji su izvukli drugačiju lekciju iz iskustava Hladnog
rata i kod kojih se razvio drugačiji, oprezniji mentalitet. Prvi
posmatraju rat samo kroz vizuru pobede ili poraza, dok drugi znaju da se
rat protiv nuklearne sile ne može „dobiti“ u tradicionalnom smislu te
reči.
Ukratko, nacionalni i postnacionalni mentalitet građana
osnova je za različite stavove prema ratu uopšte. Ova razlika postaje
jasna kada se zadivljujući herojski otpor i očigledna spremnost na žrtvu
koju je pokazalo ukrajinsko stanovništvo uporede sa onim što se može
očekivati od „naših“ zapadnoevropskih društava u sličnoj situaciji. U
našem divljenju prema Ukrajini ima elemenata čuđenja zbog njihove
uverenosti u pobedu i nepokolebljive srčanosti vojnika i regruta svih
uzrasta, ozbiljno rešenih da brane svoju domovinu od daleko nadmoćnijeg
neprijatelja. Nasuprot tome, mi na zapadu se oslanjamo na profesionalne
vojnike koje plaćamo da nas brane u slučaju nevolje, upravo da mi ne
bismo uzimali oružje u ruke.
Ovaj postherojski mentalitet razvio
se u zapadnoj Evropi u drugoj polovini 20. veka pod nuklearnim
kišobranom Sjedinjenih Država. S obzirom na moguća razaranja u
nuklearnom ratu, u političkim elitama i ogromnoj većini stanovništva
prevladao je stav da se međunarodni sukobi mogu rešiti samo diplomatijom
i sankcijama i da se, ako do vojnog sukoba dođe, rat mora završiti što
pre zbog teško predvidive pretnje upotrebe oružja za masovno uništenje,
gde pobeda ili poraz u klasičnom smislu više nisu mogući ishodi. Ili,
kako je to rekao nemački pisac Aleksander Kluge: „Rat nas može naučiti
samo sklapanju mira“. To nije nužno stav principijelnog pacifizma koji
zahteva mir po svaku cenu. Fokus na što brže okončanje razaranja,
ljudske patnje i decivilizovanja nije isto što i zahtev da se politička
sloboda žrtvuje na oltaru pukog opstanka. Skepticizam prema ratnom
nasilju nestaje pod pritiskom autoritarizma, života u kome nestaje svaka
svest o kontradikciji između prisilne normalnosti i samoopredeljenja.
Moje
objašnjenje zaokreta bivših nemačkih pacifista, pozdravljenog od strane
desnih komentatora velikog Šolcovog preokreta, jeste da je to proizvod
konfuzije nastale u interakciji tih savremenih, ali istorijski
nesimultanih mentaliteta. Ova grupa je uverena u pobedu Ukrajine, ali je
pre svega ogorčena zbog kršenja međunarodnog prava. Posle Buče su se
umnožili zahtevi da se Putin isporuči u Hag. To pokazuje očigledno
normativnu prirodu standarda koje smo navikli da primenjujemo na
međunarodne odnose, odnosno na odgovarajuća očekivanja humanitarno
senzibilisanog stanovništva.
Bez obzira na moje poodmakle godine,
moram reći da sam pomalo zatečen promenom u samom temelju naše političke
kulture i njenih podrazumevanih normi i vrednosnih orijentacija naše
dece i unuka. Čak i konzervativni mediji prozivaju tužioce Međunarodnog
krivičnog suda, iako taj sud Rusija, Kina i SAD još uvek ne priznaju. To
pokazuje svu ispraznost strastvene identifikacije sa sve oštrijim
moralnim kritikama nemačke uzdržanosti. Ratni zločinac Putin možda
zaslužuje da bude izveden pred sud, ali on i dalje ima pravo veta u
Savetu bezbednosti UN-a i može da nastavi da preti svojim protivnicima
nuklearnim ratom. S njim se još uvek mora pregovarati o završetku rata,
ili barem o prekidu vatre. Ne vidim ubedljivo opravdanje zahteva za
politikom koja bi, uprkos mučnim, sve nepodnošljivijim patnjama žrtava,
de facto dovela do odustajanja od utemeljene odluke da se izbegne
direktno učešće u ovom ratu.
Saveznici ne treba da zameraju jedni
drugima različite političke mentalitete koji se istorijski ne poklapaju,
jer jedni još uvek stvaraju svoje nacionalne države, dok su drugi
završili tu fazu svog formativnog procesa. Te razlike treba prihvatiti
kao činjenicu i pametno ih upotrebiti u međusobnoj saradnji. Ako se one
ne uvaže, samo se produbljuje emotivna konfuzija, kao što je bio slučaj
sa reakcijama nemačkih poslanika na moralni apel koji je ukrajinski
predsednik uputio u svom video obraćanju Bundestagu. U pitanju je
konfuzija između trenutnog odobravanja, prostog razumevanja za poziciju u
kojoj se drugi nalazi i neophodnog samopoštovanja. Zanemarivanje
istorijski utemeljenih razlika u percepciji i tumačenju rata dovodi, kao
u slučaju grubog povlačenja poziva nemačkom predsedniku da poseti
Ukrajinu, do značajnih nesporazuma u međusobnom ophođenju, gde se više
ne zna šta drugi akter zapravo misli i želi.
Ta spoznaja ujedno
baca nešto trezvenije svetlo na preobraćanje bivših pacifista. Jer ni
ogorčenje, ni užas i saosećanje koji čine motivacionu okosnicu njihovih
preteranih zahteva, ne mogu se objasniti odbacivanjem normativnih
orijentacija koje takozvani realisti neprekidno ismevaju. Zapravo, ti
zahtevi potiču iz previše optimističnog čitanja upravo tih principa.
Pacifisti se nisu transformisali u realiste, nego su suštinski
preplavljeni idealizmom. Naravno, ne može biti moralnog suda bez
moralnih osećanja, ali i načelni sud treba da povratno koriguje emocije
podstaknute traumatskim događajima.
Konačno, nosioci „prekretnice“
nisu slučajno levičari i liberali koji – suočeni sa drastično
izmenjenim konstelacijama na međunarodnoj sceni, u senci transatlantskih
neizvesnosti – žele da preduzmu ozbiljnu akciju kao odgovor na svoj
zakasneli uvid. Naime, Evropska unija je nespremna za spoljnu
destabilizaciju ili unutrašnje osipanje svog načina života i skupiće
neophodnu političku snagu samo ukoliko bude i vojno samostalna. Reizbor
Emanuela Makrona u Francuskoj obezbedio je privremeni predah. Ali prvo
moramo pronaći izlaz iz naše dileme. Naša nada je zasnovana na opreznoj
formulaciji cilja da Ukrajina „ne sme izgubiti“ ovaj rat.
Süddeutsche Zeitung, 29.04.2022.
ResetDOC Europe, 06.05.2022.
Prevela Milica Jovanović