Ispred nas se pruža golema hala.
– Dnevno smo ovdje proizvodili po tisuću gotovih pari cipela i tenisica, radili smo za Švabe i naše tržište. Pred sam rat, tu u tvornici bilo je zaposleno oko 800 ljudi. U tri smjene smo radili jer se strojevi nisu gasili. Joj, koja bi to slika bila kad bi smjena završila, rijeka ljudi izlazila je odavde…
Kako vam je danas dok ovo gledate?
– Uh, ma ne pitaj me. Muka mi je i pogledati prema vamo kad prolazim. Sreća pa ne prolazim često – odmahne rukom Dragan Stanisavljević, baci cigaretu pa požuri prema izlazu.
HRVATSKA ČUDO U GRAČACU Jeste li gledali ‘Područje bez signala‘? E ovo je atmosferom slična priča, samo s puno vedrijom perspektivom. Hrabre žene pokrenule su malu tvornicu i poručuju: ‘Ne možeš samo sjediti i kukati!‘Pročitaj više
Dragan Stanisavljević Cviker u zapuštenoj zgradi tvornice obuće u kojoj je radio prije rataLuka Gerlanc/Cropix
SVE JE SIVO
Od nekadašnjeg pogona tvornice obuće “Šimecki” na ulazu u Gračac ostali su samo zidovi, stupovi i golemi industrijski prozori razbijenih stakala. Nekad je tamo s lijeve strane bio cvikeraj, s desne krojnica i dio za nalijevanje đonova. Gore na katu bile su šivare, a na kraju kancelarije i ured direktora.
Strojevi su, međutim, odavno utihnuli, a s njima i život u ovoj ličkoj općini, koja je površinom najveća u Hrvatskoj. Prostorom zauzima čak četvrtinu Zadarske županije. Osim površine, još su po nečemu “najveći”. Po iseljavanju. U napuštenim tvorničkim pogonima poput ovoga nekad je bilo više radnika nego što je danas ukupno stanovnika na cijelom području. Samo u Gračacu živjelo je više od 12 tisuća ljudi, danas ih je službeno 3229 u svih 39 naselja te općine. U gradu bez ljudi, ostale su ulice bez života, škole bez djece i opustjeli željeznički kolodvor, na kojemu i usred radnog jutra vlada potpuna tišina. Nema tamo više ničega. Nema tona, a i boje kao da je netko ukrao i ostavio samo jednu. Sivu.
Propali pogon ‘Šimeckog'Luka Gerlanc/Cropix
Gračac je, valjda, i Bog zaboravio.
I tu bi negdje tužna priča iz južne Like završila da Dragana nismo morali vratiti natrag, na novo radno mjesto. U godinama kad se obično odlazi u mirovinu, ovaj čovjek u plavom trlišu nedavno je pronašao novi posao i novi smisao u životu. U 65. godini ponovno radi u maloj tvornici obuće u svom rodnom mjestu; njegovo znanje i zanat iz starog “Šimeckog” nekome je danas zlata vrijedno.
A njemu zlata vrijedi nada koju mu je vratio mali pogon za proizvodnju obuće u Gračacu, koji je svojim rukama opremilo i pokrenulo nekoliko nezaposlenih mladih žena koje su se u ovo mjesto doselile nakon rata.
OGLASEvo ih, oni su gotovo nemoguće uspjeli pretvoriti u mogućeLuka Gerlanc/Cropix
NADALI SE DOBROME
Prvo su osnovale udrugu “Prospero” da bi uopće preživjele u gradiću bez ikakvog sadržaja. Iz nje je izraslo poduzeće “Održivi razvoj”, a iz poduzeća prije dvije godine i tvornica obuće koja potpuno ručno proizvodi 20 različitih modela cipela, papuča i natikača. Sve, od ideje do realizacije, marketinga i prodaje, radi njih sedmero svojim rukama, i to na strojevima koje su kupile iz propale tvornice “Zlatna nit” u Pleternici. Ako mislite da su ove žene čudo, sasvim ste u pravu, s tim da najbolji dio priče tek slijedi. Za svoju malu tvornicu cipela dobile su milijun kuna od Europske unije!
A Dragan, zvani Cviker, s početka ove priče glavni im je meštar u pogonu. On cvika, odnosno montira obuću na kalup.
– Mene je Slavica spasila – razvuče mu se naborano lice u osmijeh.
Slavica Miličić pokrenula je lijepu gračačku (ličku) pričuLuka Gerlanc/Cropix
Slavica Miličić žena je bez koje ove priče ne bi bilo. Sada u 52. godini života, još uvijek ima energiju 25-godišnjakinje, koja se odmah nakon rata, 1996., doselila u razrušeni Gračac sa suprugom Sašom. Upoznali su se u zagrebačkim Dugavama. Ona je bila studentica poljoprivrede iz Livna, a on Sarajlija koji je u Zagrebu pokušavao krenuti od početka. Sašin djed je Ličanin, iz Ličkog Cerja, i upravo će ta crtica iz biografije biti ključna da mladi par u novi, zajednički, život odluči krenuti u gradiću sa sjeverne strane Velebita.
– Država je tada pozivala mlade ljude da nasele Liku. Moja sestra je radila ovdje u pilani, suprug je po struci strojovođa, računali smo, posla će sigurno biti. I kuće će se obnoviti. A za sve drugo ćemo se snaći – prisjeća se Slavica vremena kada su Zagreb odlučili zamijeniti Gračacem.
Saša Miličić, Slavičin suprugLuka Gerlanc/Cropix
BOLNO OTRJEŽNJENJE
Dolazak ih je brzo otrijeznio. Dočekao ih je razrušeni gradić u kojemu dobar dio kuća ni danas nije obnovljen, a sva radna mjesta koja su postojala do rata nepovratno su nestala zajedno s tvornicama. Saša nikad nije našao posao u struci na željeznici, nego se okrenuo ugostiteljstvu. Slavica je ubrzo rodila sina Kristijana i kćer Anu. Za dvoje mladih ljudi takva atmosfera bila je daleko od novog života koji su očekivali.
OGLAS
– Bilo je to gluvo i depresivno vrijeme. Nismo mi ovdje bili sami, bilo je puno mladih obitelji, mahom iz Bosne, koje su poslušale poziv države da nasele ovaj kraj. Imali smo tih godina pravi baby boom, život se budio, kao kad su europski doseljenici naseljavali američki zapad u potrazi za novim životom. Tako smo i mi otkrivali Liku. Svi su pokušavali nešto raditi, ali brzo bi to propadalo i pretvaralo se u socijalu. A takav nam je i društveni život bio. Nismo mi tražili kazalište, ali izbora nije bilo previše: predati se i otići ili ostati i barem pokušati.
Ona se baš zainatila. U gradiću bez nade i perspektive osnovala je udrugu “Prospero”, koja danas okuplja 40 žena. Isprva je tamo organizirala radionice starih zanata, lončarstva, tkanja, keramike, a poslije i obuku za rad na računalima.
Evo ih, oni su gotovo nemoguće uspjeli pretvoriti u mogućeLuka Gerlanc/Cropix
NIŠTA OD KUKANJA
Žene su se polako uključivale, učile i izrađivale već pomalo zaboravljene proizvode od ličke vune. Starinske tepihe, torbe, prostirke i suvenire od gline poslije su prodavale po sajmovima. Onime što su utržile kupovale bi opremu za nove poslove, a ruka spasa bili su im natječaji iz europskih fondova koji su poticali baš ovakve priče. Zato je Slavica naučila pisati i europske projekte.
– Ne možeš samo sjediti, kukati i čekati da ti netko nešto pokloni. Zato smo krenule korak dalje i od udruge osnovale poduzeće “Održivo društvo”. Željele smo te naučene zanate i proizvode pretvoriti u poduzetničku priču koja će nam donijeti stalna radna mjesta. Što će nam to znanje ako ne prizvodimo i ne zarađujemo za život – govori Slavica.
Poduzeće su osnovale 2018. godine, a danas imaju tvornicu ručno rađenih cipela i sedam stalno zaposlenih, koje ni najluđi scenarist ne bi u stavio u istu priču. Najstariji je Dragan, jedini među ženama, a najmlađe su Ana i Tina, dvije 23-godišnjakinje koje su zadužene za prodaju i marketing. Osim Dragana, nitko od njih sedam nije imao nikakvo iskustvo u proizvodnji cipela, a sve što znaju naučile su kroz tečajeve koje su same organizirale i financirale europskim sredstvima.
Tina Antunović i Ana Miličić – mlade, lijepe i sretne zbog posla u kojemu vide prosperitetLuka Gerlanc/Cropix
NATIKAČE ‘ZOE’
Dovele su tako i voditelja proizvodnje iz tvornice “Jelen” u Međimurju koji ih je učio prvim obućarskim koracima. Sav uloženi trud se isplatio: u ovoj radionici punoj ideja i izazova nastao je brend “Kalliopi”, izvorno hrvatski i ručno rađeni proizvod od prirodne kože koji je u godini za zaborav, pandemijskoj 2020., imao više od 4800 zadovoljnih kupaca. Proizvode radnu i poslovnu obuću, kućne i filcane papuče, espadrile, ljetne fensi natikače nalik onima iz modnih magazina…
OGLAS
– Ako nešto sam ne pokreneš, gotov si. Stariji to ne shvaćaju – smije se Ana Miličić, Slavičina kći studentica koja zajedno s prijateljicom Tinom Antunović kao trgovački putnik obilazi potencijalne klijente i nudi njihovu obuću. Da nije njih dvije, mala bi tvornica i danas ostala na proizvodnji filcanih papuča od ličke vune. Mladost uvijek donosi nove ideje, a one su pokrenule liniju ljetnih natikača iz koje će kasnije izići njihov najprodavaniji model. Nazvale su ga “Zoe”, a cijeli brend “Kalliopi”, da zvuče internacionalno. Inspiraciju za nove modele pronalaze na internetu, žele biti ukorak s vremenom, a kvalitetom izrade korak ispred konkurencije na golemom tržištu proizvodnje obuće.
Rasprodaja – izlog ‘Održivog razvoja'Luka Gerlanc/Cropix
VELIKA BORBA
– Velika je ovo borba. I izraditi i prodati. Ljudi su skeptični ako kažete da je nešto hrvatski proizvod, i još ručno rađen. Radije će uzeti od nekog velikog proizvođača nego iz Gračaca iako to nama znači opstanak. Nikome od nas ovo nije samo posao. Mi toliko vjerujemo u ovo što radimo da nas obeshrabri svaki put kad vidimo da netko ne prepoznaje našu priču – emotivne su djevojke, koje obilaze vrtiće, domove za starije i bolnice nudeći svoje papuče.
Za izraditi jedan par papuča u prosjeku treba sat vremena, i do tri ako model rade prvi put jer učenje na greškama zna uzeti vremena. Dragan će uskoro u mirovinu pa Saša trenutačno uči kako bi preuzeo njegov posao cvikanja. Ljeti je puno više posla nego zimi, upravo zbog natikača, ali zna im se dogoditi i narudžba od 200 pari papuča odjednom, kao što je nedavno bilo za jedan vrtić s Krka.
I Mirjana Jurić je u Gračac došla s obitelji iz Bosne, kao i njezin suprugLuka Gerlanc/Cropix
WEBSHOP I ‘ZARA’
Sve ostale modele prodaju preko svoga web-shopa i pune su ideja kako unaprijediti posao.
– Voljele bismo imati onu aplikaciju za prodaju kao “Zara” – sramežljivo dobace.
– Da naše cipele iz Gračaca nose svugdje po svijetu. Eh, koji bi to uspjeh bio…
Bit će i to jednog dana, jer ove su žene već uspjele nemoguće. Njihova mala tvornica cipela vratila je nadu u beznadni grad.
Bile su nezaposlene, ali s time se nisu mogle pomiriti. Umirućem Gračacu dale su vjeru u bolju budućnost. Prvo su, da bi uoće preživjele u gradiću bez ikakvog sadržaja, osnovale udrugu ‘Prospero’, koja danas okuplja 40 žena. Iz nje je izraslo poduzeće ‘Održivi razvoj’, a iz poduzeća prije dvije godine i tvornica obuće, koja proizvodi 20 različitih modela cipela, papuča i natikača
DOSELJENIČKA PRIČA Najljepše je kad ujutro znaš da ideš na posao
Sve žene u pogonu veže slična doseljenička sudbina, a i generacijski su bliske. Lucija Grubišić, sada 47-godišnjakinja, rođena je u Kaknju, a supruga Sarajliju upoznala je dok su oboje bili u izbjeglištvu u Njemačkoj.– Ajmo u Liku, zovu da se doselimo, bit će posla tamo. To vam je, ukratko, priča kako smo 1996. završili iz Njemačke u Gračacu.I, je li bilo posla?– Ma kakvi! Radili malo sezonski, pa na javim radovima i to je bilo sve dok prije pet godina nisam došla ovdje u “Prospero” i počela učiti o obućarstvu. Nema ljepšeg osjećaja od onoga kad se ujutro probudiš i znaš da ideš na posao. Sve je u tome, počevši od dostojanstva, to želim svojoj djeci sutra – govori nam Lucija, a kolegica joj Mirjana Jurić samo potvrdno kima glavom. I ona je došla s obitelji iz Bosne, kao i suprug. Osam je godina radila u trgovini dok nije postala dio ovog pogona.– Sretna sam što uopće radim. Više mi je puta došlo da odem odavde, nikad nisam mislila da ću proizvoditi cipele. Ali evo me, to ti je život – smije se Mirjana.
MLADA TINA Ostajem, tu je moj dom
Od mlađih generacija, u Gračacu je ostala ni trećina njih. Otišao je tko god je imao kamo. Ali Tina Antunović (23) odlučna je u namjeri da ostane ovdje. Uskoro će dobiti i drugu svjedožbu, onu za knjigovođu, a na poslu u tvornici cipela naučila je najvažniju školu, onu životnu.– Nemam želju ni potrebu otići iz Gračaca. Tu mi je obitelj, dečko se bavi stočarstvom gore u planinama, tu su moje cipele koje su više od posla, moji ljudi koji se svaki dan muče da svi skupa opstanemo. Što će ostati ako svi odemo?
TUŽNE SLIKE Novi Gračac je Passau
Ne znam ti reći kojim je danom ovdje najteže jer je uvijek pusto kao da je nedjelja popodne. Nitko ne ide na posao, ljudi uopće nemaju potrebe izlaziti jer u gradu nemaš što za obaviti. Nema nikakvog sadržaja – govori nam Slavica dok pokazuje na praznu glavnu cestu.– Od te 1996., kada smo se doselili, ljudi stalno odlaze u valovima. Prvo masovno u Kanadu, gdje rade po tvornicama, a sad u Njemačku. Ima tamo mjesto pokraj Münchena, Passau, koje slobodno mogu preimenovati u Novi Gračac, koliko je naših sada tamo. Čini mi se da ovdje nikad nije bilo ovako pusto kao sada – kaže nam.
SUVENIR GODINE Anine ‘Sretne ovčice‘
Nije udruga “Prospero” pokrenula samo proizvodnju cipela. Brojni su tradicionalni proizvodi i izvorni suveniri čiju su izradu profesionalizirale kako bi još jedna nezaposlena žena dobila priliku za stalni posao. Ana Andrić cijeli je život provela na birou, dok prije šest mjeseci nije dobila posao na izradi “Sretnih ovčica”, figurica izrađenih od pečene gline na koju se lijepe kuglice filca. “Ovčica” je od Hrvatske gospodarske komore dobila nagradu za Hrvatski suvenir godine, a na Plitvičkim jezerima je najprodavaniji suvenir.– Plaća je dobra, redovita i poticajna, a posao slikanja i oblačenja ovčica najljepši na svijetu. Imam troje odrasle djece, zadnjih šest mjeseci imam i stalni posao prvi put u životu. Meni je, baš zbog toga, život u Gračacu lijep i vrijedan – iskreno će ova žena, koja se u Liku doselila iz Bosne.
Preuzeto sa Slobodna Dalmacija