Koliko god rijetki glasovi
savjesti ovog našeg ludog društva pozivali na suosjećanje, na tačku dodira koju
definira gubitak voljenih, na iskonsku potrebu čovjeka za univerzalnom pravdom,
na moralni princip u kojem je «ubojica jednog nevinog čovjeka, pobio cijeli
svijet», uvijek iznova se javi još glasniji i prodorniji vaz, što broji krvna
zrnca, proglašava svoje žrtve vrijednijima od žrtava drugih, svoju borbu za
pravdom pravedniju od drugih, svoj strah, svoju bol i svoj gubitak, većim od
onih na koje se poziva drugi!
Taj glas ludila, nedostatka empatije i
čovječnosti, kojemu su zločini opravdani većim zločinima drugog, u kojem je
insistiranje na pravu drugih da tuguju, žaluju, oplakuju i budu žrtve,
neprihvatljivo, jer vodi «izjednačavanju žrtvi i izjednačavanju zločina», na
žalost je glasniji od razuma i istrajniji od protoka vremena!
Strašno je to da čovjek sebe zove
čovjekom a da mu žrtva nije žrtva a zločin zločin, da mu je neprihvatljivo
izjednačavanje zločina, kao da neki zločini i nisu zločini, već izraz kosmičke
pravde! Strašno je da nakon uvjetnog prihvatanja, da «svaka žrtva eto jeste
žrtva», slijedi neminovno veliko «ALI», nakon kojeg uslijedi beskonačan niz
argumentacija, zašto ipak žrtva nije žrtva i zašto nisu «naši zločini isti kao
vaši»!
«Ne možemo dozvoliti, izjednačavanje
zločina!», rečenica je koja para uši, a još više savjest normalnog čovjeka!
Kako to priznavanje žrtve izjednačava zločine? Kako to proglašavanje zločina
zločinom, a zločinca zločincom izjednačava zločine?
Ako priznaš da su na Kazanima ubijeni
nevini ljudi, samo zato što su Srbi, kako se time umanjuje strahota zločina u
Srebrenici ili Prijedoru? Ako priznaš da su nevine žrtve Hrvata pobijenih u
Križančevom selu, kako to umanjuje hrvatski zločin nad Bošnjacima u Ahmićima?
Kome ide na ruku to, da se zločini ne
proglase zločinima, a zločinci zločincima? To ide na ruku samo zločincima, kako
bivšim tako i budućim, te njihovim tutorima i naredbodavcima, kako prošlim tako
i nadolazećim!
Kad zločinca proglasiš zločincem, u
svom narodu, tad svoj narod čistiš od ljudskog hamelja i zla! Kad zločinca iz
svojih redova osudiš i okreneš mu leđa, tad gradiš čast i ljudstvo budućih
generacija! Kad zločin proglasiš zločinom i povežeš ga sa zločincem, koji ga je
sproveo i proglasiš ga zlom, tad si skinuo ljagu sa onih koji taj zločin nisu
počinili i koji taj zločin ne pravdaju i ne odobravaju! Kad osudiš svaki zločin
imenom i prezimenom, pa organizaciju tog zločina povežeš sa onima koji su ga
planirali i nadzirali, taj skidaš teret zločina, pa makar on bio i genocid, sa
cijelog naroda i pripisuješ ga onome ko je za njega odgovoran!
Kome treba «junak», koji je silovao
majke i sestre, ubijao djecu, palio starce, sakatio i mučio slabe i nemoćne?
Kome treba «junak», koji je silovao muškarce ili ih tjerao da siluju jedni
druge, a on uživao gledajući? Kome treba «junak», koji je šutirao odsječenu
glavu novorođene bebe?
Niti jednom normalnom narodu i niti
jednom normalnom čovjeku ne trebaju takvi «junaci»! Pa zašto onda nema osude?
Zašto se takve ne odbaci i anatemiše?
Zato što oni, takvi i ono što
predstavljaju za buduće sukobe, baš takve zvjeri kakve su, trebaju onima što od
krvavih pohoda profitiraju! Svaka vlast, a to su oni čija djeca ne idu u rat,
treba ubice, i krvoloke, da njihove prljave poslove sviđaju i svršavaju! Ta
vlast što profitira u ratu od sukoba, u miru profitira od ideje sukoba u
glavama ljudi, koju ko žeravicu održava za neke buduće ratne plamenove! Kad rat
stane, ubice i zlostavljaći, psihopate svih vrsta, nisu završile svoju misiju,
već su tek dobile smisao svoga postojanja u održavanju na vlasti onih, kojima
je «rat bio brat»!
Nema tu ni trunke domoljublja, niti
vjere ili nacionalnog interesa! Sve se svodi na računicu i interes što se
smiješi nakon podvučene refe!
Ako nismo sposobni da prihvatimo
činjenicu da su sve nevine žrtve nevine, pa da im podignemo spomenik, koji će
se sjećati na sve nevine žrtve, možemo li zadržati barem trunku ljudskosti pa
podići zajednički spomenik svoj ubijenoj djeci, ili ni ona nisu ista, ili se i
ona djele na njihovu i našu, a da njihova uvijek manje vrijede? Za one koji se
boje izjednačavanja, ostaje uvijek da se bave time čije je djece ubijeno više,
koja su ubijena na strašniji način i čija su ubijena planski a čija stihijski!
Nama «normalnima» nek pusti da žalimo
«svu našu djecu»!