Zajedno sa zločinom koji se dogodio 14. juna 1992. u Pionirskoj ulici u Višegradu, ovaj zločin predstavlja jedan od najstrašnijih ratnih zločina koji su se desili tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Događaji poznati kao „Živa lomača“ desili su se 14. i 27. juna 1992. kada su pripadnici paravojne formacije Osvetnici, na čelu sa Milanom i Sredojem Lukićem, zapalili žive bošnjačke civile. U kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici zapaljeno je oko 70 bošnjačkih civila uglavnom iz sela Koritnik.
Najmlađa žrtva bila je stara samo godinu dana. Jedina koja je preživela ovaj zločin jeste Zehra Turjačanin koja je o strahotama na Bikavcu svjedočila pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).
Za zločin na Bikavcu pravosnažnom presudom u MKSJ osuđeni su Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora i Sredoje Lukić na 27 godina zatvora. Za zločine u Višegradu suđeno je i pred domaćim sudovima u Bosni i Hercegovini.
Poznato je da su se u Višegradu dogodili brojni zločini tokom rata protiv Bosne i Hercegovine. O njima svjedoče i presude MKSJ-a, ali i domaćih sudova.
Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije objavilo je 2017. objavio knjigu Ratni zločini u Višegradu – presude, unutar koje se nalazi ukupno devet presuda za ratne zločine počinjene u Višegradu donesene pred Sudom BiH i Vrhovnim sudom FBiH, a kojima su osuđeni Boban Šimšić, Dragan Šekarić, Miloš Pantelić, Momir Savić, Nenad Tanasković, Novo Rajak, Oliver Krsmanović, Predrag Milisavljević, Vitomir Racković i Željko Lelek.
Ratni zločinac Milan Lukić
Lukić je rođen u Foči. Prije rata u Bosni i Hercegovini, Lukić je živio u Obrenovcu – Srbija, Nemačkoj i Švajcarskoj.
U proljeće 1992. se vraća u Višegrad gdje organizuje paravojne jedinice Osvetnici (ponekad poznati i pod imenom Beli Orlovi).
U avgustu 2005. uhapšen je u Buenos Airesu, u Argentini, gdje je živio pod lažnim imenom – Goran Dukanović. Međunarodnom tribunalu u Hagu izručen je 20. februara 2006.