Spomenik je umjetničko djelo
zasigurno najznačajnijeg jugoslovenskog arhitekte, Bogdana Bogdanovića!
Spomenik ne sadrži komunističke simbole, već je stremio univerzalnim
vrijednostima i poruci!
Čemu rušenje spomenika, koji podsjećaju
na antifašističku prošlost BiH? Kome treba i sa kojim ciljem, skrnavljenje i
zatiranje, sa aspekta sadašnjosti, benigne kulture sjećanja na vremena i
događaje prohujale prije gotovo pa stoljeće? Tragove sjećanja u pravilu
zatiremo kada su oni povezani sa nečim čega se bojimo, sa čime nemamo hrabrosti
da se suočimo ili za šta u dubini našeg nesvjesnog egzistira strepnja, da bi se
moglo ponoviti ono nešto, što nas ugrožava i sa čime nismo u stanju izaći na
kraj!
Kada bih sebi dao za pravo, da na
slijepo analiziram motive, razloge, porive i iza njih sabijene emocije, stavove
i racionalizacije, moglo bi se zaključivati o višeslojnosti i kompleksnosti
povjenih previranja kojima svjedočimo kroz ovaj prividno banalan čin
vandalizma!
Kao prvo, očito je kroz protekle tri
decenije, da su mnogi lažirali svoje lične i porodične biografije, brišući i
korigujući stvarnost prošlosti kroz lažna sjećanja, približavajući obiteljske
historije, nacionalističkim trendovima i povampirenim etno- religijskim
mitologijama! Odjednom, gotovo niko u zemlji, čiji su se narodi suočili i
pronosali sa najviše njemačkih ofanziva u II svjetskom ratu, nema partizansko,
antifašističko porijeklo. Preko noći svi su se prisjetili svojih četnikih,
ustaških, domobranskih, handžar- divizijskih, SS-ovskih korijena ili barem
uloge svojih obitelji u skrivanju istih naslonjenu na tradiciju hajdučkih
jataka!
Najednom su svi bili kršteni, išli u
medrese, praktikovali vjerske običaje i rituale, njegujući i održavajući «vjeru
i običaje» svojih starih i pored svih zabrana mrskog imaginarnog komunističkog
neprijatelja, koji ispade, da je bio bez predaka i još više bez potomaka!
Iskren da budem, djeluje kao da su postojali, kada su u pitanju ti odvratni
ateistički izrodi, samo Tito, Kardelj, Ranković, Bijedić, Đilas i njihovih
bezbroj klonova, koje su tajno proizvodili u još tajnijim skrovištima i onda
pozicionirali u svaku vukojebinu diljem proklete SFR Jugoslavije!
U psihopatološkom dijagnosticiranju,
ovakav vid poremećaja u kojem se jedan ili više dijelova vlastite ličnosti ne
doživljavaju i ne priznaju kao sastavni i autentični dijelovi sebstva, naziva
se depersonalizacija i obično je znak ozbiljnog poremećaja. Taj raspad
autopercepcije i autointerpretacije, ozbiljna je kriza identiteta, koja
prirodno vodi ka snažnoj potrebi negiranja i potiskivanja informacija o
vlastitoj povjesnosti, kako bi se zamišljeni situacijski idealno iscenirani
lažni identitet zaštito od suočavanja sa realitetom. Taj proces potiskivanja
uvijek sa sobom veže ogromnu količinu psihičke energije što vodi ka tenziji,
nemiru, autodestrukciji i agresiji prema svemu što podsjeća ili asocira na
elemente potisnutog sadržaja. Laž o vlastitoj prošlosti primarno pokreće tu
destruktivnu energiju koja zatire partizansku prošlost partizanskih potomaka,
koji bi voljeli da su bili ustaše ili četnici ili islamski fundamentalisti!
Ubijanje svoga oca kako bi se postalo svojim «stvoriteljem», tako u
kulturološkom smislu riječi pokreće proces briasnja svoje identitetske baštine,
kkao bi novokonstruirana i isfantazirana baština postala izvorištem, tačkom
nastanka egzistencijalne kulture.
Sa druge strane, opšti kontekst
tumačenja ovih događaja, odnosno indolentnost šireg javnog mijenja, nespremnost
da se suštinski osudi i kazni ovakav čin govori o tome da pored ovog bijega od
vlastite sjene, postoji i nešto više, nešto što ne zadire samo u prošlost već
proicira i budućnost, odnosno strah od ponavljanja prošlosti u budućnosti.
Najveći četnici u mome gradu u proteklom ratu, a vjerujem da je to bilo svugdje
slično, bili su one moje komšije, koje su imali žene Bošnjakinje ili Hrvatice
ili su bili djeca iz «mješovitog braka». Morali su se oni posebno temeljito i energično
dokazivati u svojoj etno-nacionalno-religijskoj «vjerodostojnosti»! Tako i
ovdje vjerujem da je slična situacija, kada je u pitanju negiranje i brisanje
prošlosti, različite od ove trendovske, što dominira proteklih 30 godina! To
vodi slijedećem zaključku, koji kaže, da je nakon uigravanja u ove izmaštane
fašističke uloge, sveprisutan strah od toga da bi se odjednom svijet mogao još
jednom promjeniti, pa vratiti nešto od onoga što smo se trudili da zatremo i
zaboravimo. Ideološki preletači, taman su se uljuljkali u svojim lažiranim
biografijama, kad ono sa svih strana blinkaju alarmi, tihi tonovi upozorenja,
da je nacionalističkoj, neofašisičkoj sadašnjosti došao kraj i to baš u liku
nasljednika socijademokratije, potpomognute od strane najjačih socijal-demokratskih
partija najjačih europskih zemalja! «Saveznici» se opet, ironijom na licu
historije, u presudnom trenutku, iznenada, nenajavljeno, okreću na Balkanu, mrskom
neprijatelju pod petokrakom!
Taj strah od toga da se istorija
ponavlja i da bi opet mnogi mogli završiti na pogrešnoj strani te istorije, jer
su interes svog krša, posne gudure, svog imena i prezimena i izmaštane
«kosmičke uloge», stavili ispred interesa čovječanstva, ispred našeg
zajedničkog opstanka, pokreće besmislenu i iracionalnu borbu sa antifašistčkom
prošlošću, kao da bi njeno brisanje izbrisalo antifašističku budućnosti, koju
baštini novi talas socijaldemokratije!
Učili su nas kako je u II svjetskom
ratu pred silama saveznika, Odžak u Bosni pao puno poslije Berlina i kako je to
dokaz da čovjek na ovim prostorima rijetko na vrijeme uvidi da su vjetrovi
promjenili smjer!
Ne lomite nam bagrenje! Ne rušite nam
sjećanje na vrijeme kad smo bili divovi, samo zato, da bi to što ste patuljci
mogli proglasiti našim standardom!