Međunarodni dan podrške žrtvama torture obilježava se
26. juna u cilju podsjećanja javnosti na posljedice torture, težak
položaj žrtava torture te prisustvo torture u svijetu.
UN-ova
Konvencija protiv torture stupila je na snagu 26. juna 1987. godine od
kada se taj dan obilježava kao Međunarodni dan podrške žrtvama torture.
Iz Udruženja ”Žena žrtva rata“ podsjećaju kako se ovaj dan obilježava jednom godišnje, ali da žrtve žive svaki dan.
”Međunarodni
dan podrške žrtvama torture je određen 26. juni. To je jedan dan u
godini. Žrtve torture žive svaki dan. To je taj neki određen datum,
međutim, žrtve torture se svaki dan osjećaju žrtvom torture u Bosni i
Hercegovini. Bosna i Hercegovina treba malo više da da sebi volju da
pomogne ovoj populaciji, da se ne osjećaju i nakon ovoliko godina
žrtvama torture“, rekla je uposlenica Udruženja Meliha Merdžić, koja je u
razgovoru za AA predstavila njegov rad.
Udruženje ”Žena žrtva
rata“ osnovano je 2003. godine sa ciljem da okuplja seksualno
zlostavljane i silovane žene tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Udruženje čine seksualno zlostavljane djevojčice, djevojke i žene koje
se pridružuju radi ostvarivanja prava i interesa kako u oblasti
pravosuđa tako i u oblasti socijalne i zdravstvene zaštite.
– BiH sistemski treba pomoći žrtvama –
Merdžić je kazala kako je osnovni cilj Udruženja prikupljanje izjava od preživjelih žrtava svjedoka, žena i muškaraca.
Prikupljene
izjave nakon Haškog tribunala dostavljaju na protokol Tužilaštva Bosne i
Hercegovine za pokretanje krivičnog postupka protiv počinilaca, a
pružaju i podršku angažiranjem psihoterapeutkinje i besplatnu pravu
pomoć svjedokinjama prije, tokom i poslije svjedočenja.
”Svakodnevni
rad iziskuje kontakt sa članicama širom Bosne i Hercegovine, tako da je
Udruženje aktivno na svim poljima kada je u pitanju pomoć preživjelim
žrtvama silovanja i seksualnog zlostavljanja“, rekla je Merdžić.
U toku 2006. godine u Udruženje su se uključili i muškarci žrtve silovanja i seksualnog zlostavljanja.
”Tako
da je zakon za njih predviđen i mjesečno novčano primanje imaju, ova
populacija, posebna kategorija, trenutno, koliko znam, 660 KM i to je
sve što ima na području Federacije (entiteta u BiH, op.a.) i Brčko
distriktu. To je jedino što možemo da kažemo da se država jednim dijelom
pobrinula za ovu populaciju“, rekla je Merdžić.
Istakla je kako tu postoji niz drugih problema uključujući odštetni zakon.
“Po
pravosnažnosti presude, oštećena se upućuje na parnični postupak što
iziskuje dodatna novčana sredstva. Ona je nemoćna da bilo kako pokrene
tu tužbu jer svi znamo da je tužba po pokretanju parničnog postupka jako
skupa, a ona s ovim novčanim primanjima ne može sebi to priuštiti”,
rekla je Merdžić.
Udruženje se angažuje kroz razne aktivnosti kako bi pomoglo žrtvi u borbi za pravdu i barem djelomičnu satisfakciju.
Pojasnila je kako Udruženje pruža podršku u skladu s mogućnostima uključujući donatorska sredstva.
”Međutim,
država Bosna i Hercegovina to treba sistemski urediti, zakonom urediti
podršku i pomoć preživjelim žrtvama silovanja, seksualnog zlostavljanja.
Međutim, ono što mogu da kažem, jeste da smo mi žrtva današnjeg
sistema, jer država ne vodi brigu o ovoj populaciji“, rekla je Merdžić.
Upitana na koji način se može urediti podrška i pomoć žrtvama, Merdžić je rekla kako je to potrebno uraditi na državnom nivou.
“Mi
od federalnog imamo zakonom regulisano, ali šta je s ostalim žrtvama?
Međutim, program za žrtve torture koji je bio predviđen 2012. do 2016.
godine je obuhvatio sve potrebe”, rekla je Merdžić.
Podsjetila je kako entitet Republika Srpska (RS) nije pokazao toliku volju za realizaciju ovog programa, pa je on obustavljen.
”Velika sredstva su izdvojena za te sastanke, ali od toga ništa nije bilo”, rekla je Merdžić.
Kazala
je kako je postojala volja da se program spusti na federalni nivo, ali
da trenutno nema pomaka, što ne znači da ih neće biti u budućnosti.
– Formirati fond za isplatu odšteta –
Podsjetila
je da veliki broj članica kontaktira Udruženje ”Žena žrtva rata“, jer
smatraju da je ovo ”kuća koja im može pružiti podršku”, uključujući i
pravosnažne presude, gdje se oštećene upućuju na parnični postupak.
Istakla je kako se žrtve često osjećaju kako da su u bezizlaznoj situaciji, jer ne znaju kako nastaviti svoju borbu za istinu.
“Dolaze
do zida gdje ne mogu naplatiti odštetu. Zato što je počinilac ratnog
zločina svu svoju imovinu prebacio na treće lice. I ona (žrtva, op.a) je
prepuštena sama sebi. Samo dobije rješenje na kojem je naveden neki
određeni iznos i to je to. Ona je i dalje žrtva tog sistema. Država
Bosna i Hercegovina, da je dosad bila zainteresirana, formirao bi se
fond. Iz tog fonda da se isplaćuju te oštećene“, rekla je Merdžić.
Kazala
je kako su u nekoliko navrata međunarodne organizacije upozoravale na
problem neizvršavanja presuda i plaćanje odštete, a do danas nije stigao
odgovor za fond.
“Kako znamo, postoji mogućnosti, ali evo do
dan-danas nikada ništa nema. To je najaktuelniji problem u Bosni i
Hercegovini kada su u pitanju reparacija, odšteta, nematerijalna
naknada”, rekla je Merdžić.
Postupak reparacije je dug i
kompleksan, jer se često dešava da počinilac nema imovine, prebačena je
na treće lice, ili premine prije izvršenja presude.
“To državne
institucije trebaju da razgovaraju, nađu fokus i fond da se obezbijedi i
od nekih sredstava nametne. Nema tu puno oštećenih. Svjedoci umiru.
Nema baš puno pravosnažnih presuda. Iz tog fonda bi se moglo
(djelomično, op.a.) zadovoljiti. To je kao satisfakcija preživjele žrtve
i opomena za buduće generacije da se ne ponovi 1992-1995.“, rekla je
Merdžić.
Smatra da bi Ministarstvo za ljudska prava i izbjegla i raseljena lica moglo pomoći u formiranju pomenutog fonda.
”Ko
god se bavi problematikom ove populacije, može učestvovati, samo da ima
volje. A to je samo fond, sredstva da se iznađu na neki način“, rekla
je Merdžić.
Dodala je kako imaju 15 predmeta koji su u toku kada
je u pitanju odšteta, a dva imaju pravosnažna rješenja. Jedan je
postupak išao na naplatu, ali je počinilac preminuo i sad je potrebno
pronaći rješenje za izvršenje presude do kraja.
”Sve je to jako
stresno za preživjelu žrtvu i borba je. Kako njima samim, tako i nama,
jer sve prolazimo kroz to. Na koji način naći model da bismo pomogli?
Jako je teško svjedoku doći u sudnicu i dokazati zločin. Razne načine
nalaze da se diskriminira svjedok, zato mi u sklopu aktivnosti pružamo
podršku, psihoterapije kako bi svjedok preživjela žrtva prošla tu
retraumatizaciju, događaj, period…“, kazala je Merdžić.
Osvrnula se i na to kako se negiranje zločina odražava na žrtvu.
”Zatvorska
kazna više nije bitna, bitno je da se osudi i da ima ta presuda”, rekla
je Merdžić, koja je kazala kako bh. institucije trebaju ići ka tome da
se pomogne žrtvama u ostvarivanju njihovih prava barem kroz naknadu.
– Baza od 25.000 silovanih i seksualno zlostavljanih osoba –
Udruženje
je dosad utemeljilo bazu od 25.000 silovanih i seksualno zlostavljanih
osoba (živih i ubijenih žrtava silovanja i seksualnog zlostavljanja).
Formiranjem
udruženja preživjele žrtve torture su dobile priliku da ohrabrene
sličnim pričama iznesu svoju priču, socijalizirajući se sa žrtvama i na
taj način kroz svjedočenja i davanja izjava, uspjele su pokrenuti
postupak razbijanja šutnje o zločinu nad njima te doprinijeti borbi za
istinu i pravdu.
Udruženje broji 10.303 člana/članice različite
vjerske i nacionalne pripadnosti, a namjeravaju formirati i širiti mrežu
baze podataka o djeci koja su rođena kao plod silovanja. Na osnovu baze
podataka, do danas je registrovano 62 djece rođene posljedicom
silovanja.
Formiralo je i bazu podataka o muškarcima nad kojima je izvršen zločin silovanja ili su bili žrtve seksualnog zlostavljanja.
Udruženje,
prema statističkim podacima, broji 5.471 prikupljenu izjavu od žena
žrtava rata o kojih je 1.705 s priznatim statusom iz 73 općine BiH, kako
u BiH tako i inostranstvu, kao i svjedoci očevici.
Prikupljeno je
i 280 izjava seksualno zlostavljanih i silovanih muškaraca koji su
prekinuli šutnju i pridružili se udruženju iz 25 općina u BiH.