Foto: BUKA
Biljana Đurđević je priznata umjetnica na svjetskoj
savremenoj umjetničkoj sceni sa velikom međunarodnom reputacijom. Njeni radovi
su izloženi u uglednim svjetskim galerijama i muzejima. Umjetnička praksa
Biljane Đurđević već dvije i po decenije kontinuirano se razvija oko
istraživanja konceptualnih potencijala medija klasične slike, dok su
posljednjih godina njena stvaralačka interesovanja proširena i na rad u polju
stop-animacije.
Izložba „Studija slučaja” predstavlja nastavak istraživanja
koja je umjetnica započela u okviru serije radova „Oruđe delanja”, u kojem
prikazuje savremeno društvo ogrezlo u procesima neprekidne proizvodnje i potrošnje,
a ova izložba biće otvorena večeras u Muzeju savremene umjetnosti RS u
Banjaluci u 20 časova.
Ovim multimedijalnim umjetničkim projektom ostaje vjerna
oslikavanju sopstvenog doživljaja svijeta u kojem se nalazi, ali i svakodnevnice
koju ona smatra tjeskobnom, tenzičnom i punom konflikata i strahova.
Biljana Đurđević (1973, Beograd) diplomirala je na slikarskom
odsjeku Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu 1997. godine, gdje je takođe
završila magistarske i doktorske studije. Na istom fakultetu radi od 2009.
Tokom 2011. i 2012. bila je gostujući predavač na Univerzitetu Parsons –The New
School u Njujorku. Od 1998. godine, samostalno je predstavljala radove u Muzeju
moderne umjetnosti u Stokholmu, Muzeju umjetnosti u Haifi, Izrael, Galeriji David
Galo u Berlinu, Muzeju savremene umetnosti u Beogradu, Kulturnom centru
Beograd, Braverman Galeriji u Tel Avivu, Dr. Éva Kahán Fondaciji u Budimpešti
i Beču itd. Djela joj se nalaze u javnim i privatnim zbirkama u zemlji i
inostranstvu: Muzej Albertina, Austrija; Museet Moderna, Švedska; Muzej
savremene umetnosti Beograd; Muzej Frisiras, Grčka; Muzej savremene umetnosti
Askona, Švajcarska itd.
Sa Biljanom smo za portal BUKA razgovarali o svijetu u kojem
živimo, o budućnosti, umjetnosti i drugim temama.
Kroz izložbu “Studija
slučaja” bavite se analizom svijeta u kojem trenutno živimo, analizirate
ljudsku, socijalnu i etičku degradaciju. Kakva nam je budućnost imajući u vidu
svijet u kojem živimo?
Uvek postoje dvije opcije te budućnosti. Ja nemam vidovitost,
ali imam nadu. Imam nadu da će običan čovek da ustane, da će prestati da bude
zaintrigiran šarenilom, da će prestati da bude voljan da učestvuje u procesu
dehumanizacije. On učestvuje svakodnevno tako što prihvata da radi za mizerne
pare, da radi preko svake mere. Da se prema njemu ili njoj ophode na taj način,
gube svoj identitet kao osobe. To su ti momenti koji čine da ovaj naš sistem,
kakav jeste, a vrlo je loš, još više urušava sopstvo i našu individualnost.
Najveći pokretač svih revolucija i ustajanja jeste glad i mi galopiramo prema
toj gladi. Taj nametnuti sistem koji očigledno radi u korist veoma malog broja
ljudi degradira čoveka mentalno i fizički. Ovaj sistem nije samo lokalni, nije
ovo samo kod nas izuzetak, to je pravilo.
Da li nam je onda izlaz
iz ovog sistema u revoluciji, ličnoj i društvenoj?
Bunt mora odnekud da krene. I uvek kreće iz te radničke klase
koja taj sistem najbolnije oseti, da radi, a da ne oseti boljitak za sopstvenu
porodicu i sebe. Vi i ja pripadamo jednom dosta zaštićenom delu društa koje
nema takvu direktnu izloženost torture kroz koju prolaze radnici. Na jedan način
i mi proživljavamo to zajedno sa ostatkom društva, jer ne možete toliko biti
izolovani. Čovek je pre svega biće koje treba da ima svoje sopstvo i verujem da
će to ipak prevagnuti.
Ljudi su od završetka
rata prihvatili taj sistem u kojem živimo sa izgovorom “samo neka se ne puca”.
Kako se nositi sa tim, kako napraviti korak dalje, da se ljudi ne zadovoljavaju
samo sa tim?
Poenta je da se stane sa ovim što dešava, odnosno da ljudi
ustanu protiv ideje nametnutog ropstva. Ovaj ciklus je krenuo od jedne moje
slike koja se zove “Oruđe delanja”. Kroz “Oruđe delanja” na svoj način prevela sam
jedno Aristotelovo delo, političkog spisa, u kojem on govori o slobodnom ulasku
u ropstvo. Prođoše toliki vekovi, dva milenijuma su prošla, a mi i dalje imamo
isti princip rada i to isto slobodno ulaženje u ropstvo. Slobodno ući u ropstvo
znači prihvatiti te uslove rada, i pri tome ne mislim samo na pitanje plate i
satnice rada, već postaviti pitanje da li je nepotizam pravi način razvoja
društva, da li treba da se koristimo korupcijom, to su sve elemeti koji dovode
do toga da mi živimo ovo što živimo.
Šta je onda alternativa
imajući u vidu da se od vremena antike do danas ništa nije promijenilo, a sa
druge strane u to vrijeme imali smo robovlasničko društvo, tada su filozofi bila neka vrsta elite, sam Aristotel bio je učenik Platonov, a učitelj velikom
vojskovođi…
Mi živimo kroz neke cikluse, imate prosvetiteljstvo, pa imate
pad, imate renesansu pa inkviziciju- Stalno je neki šamar ili uzdizanje. Nadam
se da će se nakon ovog pada doći do uzdizanja dok smo mi živi.
Poražavajuće je da
ljudski rod ne napreduje, imali smo spomenute velike epohe, razvoj tehnike i
nauke, a danas živimo u instagram svijetu?
To je pažnja koju savremeni čovek ima, dvije sekude. To je
taj momenat gde smo zaluđeni nečim što nema nikakvu vrednost. Ai i ja radim
isto to, gledam na instagramu da li je mačka pojela miša ili popila mleko. Ta
banalnost u kojoj sada živimo dovodi nas do toga da se tako i ponašamo,
banalno.
*Ovo je samo dio
razgovora, kompletan intervju poslušajte u našem podcastu