Josip Reihl-Kir jedna je od prvih žrtava rata koji će ubrzo zatim zahvatiti Jugoslaviju, likvidiran zbog svojih višemjesečnih pomiriteljskih napora – u vremenima najžešće ratne propagande sa srpske i hrvatske strane, on je s velikom upornošću, razložnošću i osobnim poštenjem, pokušavao – i uspijevao – svoje sugovornike i sugrađane, na obe strane, primiriti, urazumiti i odgovoriti od neposrednih neprijateljskih djelovanja. Išao je od jedne do druge barikade, srpske ili hrvatske, rukama šireći svoj sako, pokazujući da je nenaoružan, jedini među naoružanima, vjerujući u ljudsko viteštvo.
I zaista, ljudi, “obični” ljudi, Slavonci, Baranjci i Srijemci, kojih se dolazeći rat neposredno ticao, vjerovali su Kiru. I sami bi spuštali već podignute kalašnjikove, dočekivali njegove mirovne napore s nadom da se to nacionalno i nacionalističko klupko još da razmrsiti, razgovorom. Reihl-Kir je govorio, njegovo su oružje bile riječi, one koje dolaze iz razuma i ljudskog suosjećanja, i te su riječi bile istinski, duboko pomiriteljske. To su razumjeli i u Zagrebu i Beogradu, gdje su Kirove reči ispravno protumačene kao prijetnja planiranom ratu. Još koji Kir, i rat ode bestraga – ništa od podjela, pljački, razaranja i zvjerstava svake vrste. Smrt Reihl-Kira, tako se zbilo, odzvonila je kao strašni tresak vrata, do tog časa još odškrinutih miru, ili bar nadi da ga može biti. Nakon tog ubojstva, planiranog i očekivanog (i od samog Kira), mogla su se dogoditi i sva druga ubojstva, moglo se početi s ratom i razaranjima, i drugih života, bez bojazni da će se još mnogi upustiti u mirovnjačke napore.
Tko je bio Josip Tvrtko Reihl-Kir, intimno, i da li je ličio na nas, koji se nismo usudili da svoje živote položimo u obranu izgubljenog? Što ga je gonilo? Kakva je vjera, kakva je strast za bližnjega, koja čovjeka tako žestoko šiba naprijed i tada kad mu nasilna smrt, bez maske, gleda pravo u oči?
Josip Tvrtko Reihl – Kir, Slavonac, čiji su roditelji, otac slavonski Nijemac i majka Hrvatica, radio je najprije kao gimnazijski profesor, a zatim kao profesionalni policajac, te načelnik Policijske uprave u Osijeku. Uporno je odbijao da politika zauzme primat nad profesijom i utječe na rad PU Osijek. Ulagao je u funkciju mira svoje osobno povjerenje koje je imao kod građana uporno ih i uspješno uvjeravajući da ne pristaju na različita zastrašivanja, te da uklanjaju barikade koje su postavljali na putevima između sela. Na svim press konferencijama javno je suočavao pojedine novinare sa činjenicama da su čuli istinu, a odmah nakon toga u svojim medijima je izokrenuli i objavili kao laž, čime je još 1991. među prvima razotkrivao političku instrumentalizaciju velikog dijela medija u funkciji zastrašivanja i manipulacije građanima. Na sjednici Skupštine Osijeka u junu 1991. javno za govornicom obećao: „Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti.“ Iako svjestan da će biti ubijen, o čemu je obavijestio i tadašnjeg Ministra unutrašnjih dijela, otišao je na pregovore 1. jula 1991. u Tenju, iz koje se nije vratio, jer je tog dana ubijen u političkom atentatu, organiziranom od onih koji su bili svjesni da dok je Josip Reihl Kir živ, ne mogu započeti rat u Hrvatskoj.
Izvor: Balkanskapravila