U najavi je još jedan toplotni udar i još jedna nova kriza u BiH.
Isti tajming kao i prošlogodišnje krize, aktuelne, jer još uvijek odjekuje administrativnim bespućima naše države.
Kao da je neko odlučio, kad je već vrelo vani, neka u izbornoj godini bude vrelo i unutar zemlje. Najkvalitetnija šuma u najljepšem dijelu zemlje uveliko gori, nema ko i čime da je gasi. Nadamo se kiši, kao što se suncu nadamo, kad nas snijeg zatrpa i pokaže svu nemoć ove države.
Podaci kažu da će država BiH u narednih 20 godina izgubiti blizu 20% sadašnjeg stanovništva. Ljudi svakodnevno odlaze. Odlaze, jer ova država je u permanentnoj krizi, tako funkcioniše.
Zato, vratimo se ovoj, aktuelnoj koja eskalira.
OHR će, kako stvari stoje, nametnuti izborni zakon oko kog se predstavnici međunarodne zajednice nisu mogli dogovoriti tokom višemjesečnih pregovora sa svojim glavnim partnerima u BiH, liderima nacionalnih partija.
Neko bi rekao nacionalističkih.
Zanimljivo je gledati komentare ovdašnjih političkih analitičara koji godinama prizivaju intervenciju OHR, koji je po pravilu pravdaju i traže da bude žešća, kako je sada tumače kada to nametanje nije u skladu sa njihovom agendom. Čisto licemjerje.
Kada je odlazeći Visoki predstavnik Valentin Incko, ziceraški u zadnjoj sedmici svog mandata, donio praktično svoju prvu odluku, odluku o zabrani negiranja zločina genocida, sarajevska politička i intelektualna elita slavila je kao da je to njihova pobjeda.
Stali su uz Incka, iako on za to više nije mario, uveliko je ispijao kafe i čajeve po bečkim kafanama i uživao u dobro zarađenoj penziji, zaboravio je Bosnu i sve zajedničke derneke sa ovadašnjom vlastelom.
Milorad Dodik je pomenutu odluku iskoristio na najbolji mogući način, da homogenizuje ionako homogenizovano biračko tijelo u Republici Srpskoj, rasturi opoziciju i blokira funkcionisanje države gdje god može.
Danas, iako nova odluka Visokog predstavnika još nije ni donesena, iz Sarajeva je krenula histerija i panika, mobilizacija, tipična za nacije, koje su jedan histerični i panični informacioni sistem, koji sebe neprestano mora da uzbuđuje da bi ostao u formi. Uzduž i poprijeko osuđuje se unaprijed potez kojim se, ukratko, a kako kažu ovdašnji mudraci, Bosna i Hercegovina osuđuje na podjele i nacionalizam, fašizam, umjesto na građansko društvo.
Kakav vic. Bosna i Hercegovina nije građansko društvo još od početka 90-ih godina. U ratu oružjem, a nakon rata svim drugim dozvoljenim sredstvima ova podijeljena društva se upiru da kažu i pokažu jedni drugima da ne žele da žive jedni sa drugima, već isključivo jedni pokraj drugih. U Dejtonu je to bio i uslov za mir, na mirovni sporazum nije bilo pristanka dok god se taj postulat etnokratije i nacionalizma ne smjesti i u njen sadašnji Ustav, da se zaštite nacije prije nego pojedinac.
Na to su pristali, voljno ili nevoljno, svi akteri tog sporazuma. Na to je pristala međunarodna zajednica, hvaleći se tim uspjehom. Građani, tačnije žitelji Bosne i Hercegovine, pristali su i zbog takvog sporazuma se nikad nisu bunili. Naprotiv, ova društva su većinski pristala da budu nacionalistička, da partije koje su vlast budu nacionalne, a kako je u samoj prirodi nacionalizma isključivanje i negiranje drugog i drugačijeg, druga mišljenja su isključena i manjinska su.
Zato je neprijatno slušati kako će Šmit, ako donese odluku, ugroziti građansko društvo u BiH. Neće, nema ga, tog društva, a sve je manje i građana. Pa i u Željki Komšiću, koji je i sam sebe davno prestao obmanjivati da je predstavnik građana, postavši sopstvenom odlukom još jedan, nezanemarljiv i odlično plaćen i zaštićen kotačić u ovdašnjoj nacionalističkoj mašineriji. Mašineriji kojoj je potrebno samo malo potpaljivanje vatrice sa pričom o ugroženosti da se stvari zakotrljaju same od sebe. Sve što treba reći ljudima je da su napadnuti, optužiti pacifiste za nedostatak patriotizma i izlaganje zemlje opasnosti. Ovo funkcioniše na isti način u bilo kojoj zemlji, zapisao je fašista Herman Gering, jedna od najmoćnijih figura Nacističke partije, otac Gestapoa, 1934.
Tako da nije zbunjeni Šmit kriv što se u našem društvu fašistički postulati primjenjuju glatko i bez muke, krivi su ovi pojedinci, ove većine, ova društva što su na to pristala, da budu isključiva i nacionalistička, društva koja su se davno, bez borbe, predala nacionalizmima, umjesto da se posvete neprestanoj borbi za društvo jednakih i ravnopravnih. Žao mi je, ali je tako i tu patetika ne pomaže
Što se tiče nametanja i OHR-a, ja lično nemam dilemu, uvijek sam protiv nametanja, bez obzira koliko nametnuta rješenja bila i dobra, jer OHR je dokaz da smo nedorasli, politički nezreli i da za 27 godina od kada je ova kancelarija uvedena nismo uspjeli da je ugasimo svojim aktivnim učešćem u političkom životu, čvrstim dokazom da smo sposobni da brinemo sami o sebi.
Nema dokaza da možemo, jer nesposobni smo za dogovor, za kompromis, da se suočimo sa prošloću, da ozbiljno shvatimo budućnost i zbog toga ova zemlja postoji samo gruntovno.
Ne drži međunarodna zajednica OHR i dalje otvorenim, mi smo ti, i to je tragedija.
Ubi nas više nego promaja očekivanje da će, umjesto nas, doći neki šumar i otjerati ovdašnje međede. Neće, i šumarima trebaju međedi, da imaju razlog da bude ovdje.