Etnonacionalna retorika od
rata 90-tih, u kontinuitetu održava svježim ratne traume, ne dozvoljavajući
društvu i pojedincima da te traume procesuiraju. Naime, procesuiranje
traumatskog iskustva moguće je isključivo nakon prestanka ugroze, stvaranja
sigurne zone, te se kroz interakciju sa terapeutom i uz značajnu socijalnu
podršku, šire društvene zajednice, prije svega značajnih drugih iz najbližeg
socijalnog okruženja, postiže osnaživanje ličnosti, kako bi sa adekvatnim
resursima otpočela suočavanje sa traumatskim iskustvom. Kroz procesurianje,
jedinka postaje jača, razvija adekvatne mehanizme nošenja, te ovladava
potencijalima i strategijama izbjegavanja i suočavanja sa svim budućim, istim,
ili sličnim ugrozama! Dakle, za buduće generacije je od iznimne važnosti da se
kroz procesurianje traumatskih iskustava iz proteklog sukoba, razviju adekvatni
resursi i osnaži društvena cjelina za buduće izazove i ugroze. Međutim, očito
ovaj proces osnaživanja, izlječenja i zacijeljivanja, liderima nije prioritet,
već održavaju decenijsku imaginarnu ugrozu, koja prijeti ponavljanjem
traumatskog konteksta, te na taj način održavana trauma udružena sa čitavim
setom mikrotraumatskih iskustava, kojima su postratne decenije obilovale, drži
zablokiranim proces traume, stavljajući čitavo društvo u latentni PTSD. Ovakvim
društvom, se pak preko narativa vezanih za ugrozu i obranu od nje, lako i
efikasno manipulira, a to je primarni interes nacionalnih lidera.
Loša socio-ekonomska
situacija je planirano održavana decenijama unazad, kako bi se stvorilo stanje
apatije, kako bi se Lokus kontrole premjestio ka vani, te da bi se pojačalo
učešće religije u svakodnevnom životu, pri čemu je ekspanzija religije više
nego eskalirala u ratnom periodu kao posljedica ugroze. Pojedinac u lošem
socio-ekonomskog položaju, je pojedinac sa niskim samopoštivanjem i
samopouzdanjem, a takav traži kolektivitet unutar kojeg će se osjećati
zaštićeno, sigurno i snažno. Biti dio nečega velikoga puno je važnije za
pojedinca koji je generalno nevažan i nebitan, te u stalno prisutnom prijetećem
kontekstu.
Religijske institucije koje
su ojačale u toku rata, što je prirodni odgovor na društvenu krizu, takvih
razmjera kakva je rat, po svom obimu i konsekvencama, jasno su prepoznale
stanje ugroze, besperspektivnosti i nedostatka smisla, kao platforme na kojima
ne samo da mogu zadržati svoj novostečeni status već ga mogu dalje razvijati, a
čemu smo svjedočili proteklih decenija. Religijske institucije postale su
sveprisutne u društvenom životu i duboko su involvirane u društvena i politička
zbivanja, te dijele pozicije moći u društvenoj hijerarhiji sa političkim
establišmentom. Religija je postala svekolika svakodnevica i nije trenutno
zamisliv koncept u kojem njene isntitucije i predstavnici nisu dio procesa
odlučivanja, kako na planu unutarnje, tako i na planu vanjske politike.
Ovo vidimo i iz odnosa spram
Vatikana, odnosno spram Rusije, odnosno spram Turske i Saudijske Arabije.
Ozbiljan problem je konfuzija
identiteta, koja je svjesno održavana a koja se ogleda u nejasnom
diferenciranju religije i nacije, odnosno etnosa i nacije. Izjednačavanje
religije i nacije odnosno etnosa, zasigurno je ključno pitanje za razumijevanje
konfuznog identiteta BiH populacije. Nemogućnost prihvatanja činjenice da npr.
Srbin može biti katolik, musliman ili budista, jasno ukazuje na dubinu
unuatrnjeg konflikta oko kojeg se formirao nedozreli identitetski sklop!
Dejtonski sporazum je
zabetonirao ovu konfuziju identiteta, te dao okvir za produbljivanje konflikta.
Činjenica je kako je Dejtonski sporazum legalizirao i legitimizirao posljedice
etničkog progona, odnosno etničkog čišćenja, te utvrdio jasnu liniju budućeg
razgraničenja na tim osnovama, šaljući poruku o tome da je etnička distinkcija
priznata kao fakat, bez obzira na temeljni izvor tog stanja, koji evidentiramo
u ratnim zločinima.
Ovo sa psihološkog aspekta
nikako nije bezazlena činjenica, jer je kroz ove tri decenije, upravo na njoj
egzistirala mržnja i potencijal budućeg konflikta, kroz percepciju nepravde
amnestiranja etničkog čišćenja od strane svjetske zajednice, sa bošnjačke
strane, odnosno percepciju potvrde ispravnosti metoda spram ostvarenog cilja,
sa srpske strane.
Srpska strana u takvom
rasporedu jasno prepoznaje zaslugu haških zločinaca, kao nacionalnih junaka,
čija žrtva je stvorila Republiku Srpsku, u kojoj su Bošnjaci i Hrvati sa 70%
spali na ispod 2%. Nije za očekivati historijski osvrt drugačije vrste u takvom
kontekstu!
Upravo na ovoj razlici i
jedna i druga nacionalna ideologija razvijaju sveukupnu retoriku kojom
podrgijavaju konflikt, odnosno opstanak ili nestanak RS. Ideja o povratku
prijeratnog stanovništva, a koja je trebala stvoriti balans u priči o
uspješnici etničkog čišćenja i ostvarenja «srpskog sna», bila je iracionalna
već u samome startu.
Sve strane u ovom još uvijek
tinjajućem konfliktu kontinuirano se održavaju u stanju pripravnosti kroz
sadejstvo, bolje je reći spregu vjerskih i nacionalnih institucija. Religijski
radikalizam je u tom smislu prisutan na sve tri strane i duboko je involviran u
usmenoj i pisanoj kulturi sjećanja. Traumatizirane nacije, instrumentalizirane
od strane vjerskih službi, tako predstavljaju idealnu platformu za dugoročnu
vladavinu političke elite duboko ogrezle u kriminal, korupciju i nepotizam,
trgovinu uticajima i zloupotrebe položaja i moći!
Dijalozi se uvijek , planski
otpočinju ili ubrzo završe na pozicijama razgraničenja semiosfera, te je
dijalog razlika nepomirljiv i nemilosrdno vodi u novi konflikt, odnosno
predkonfliktnu tenziju.
Ukidanje Dejtona u ovom ovakvom
bolesnom društvu, bez obzira na promjenu političke zbilje, bilo bi zasigurno
okidač novog još krvavijeg sukoba. Reforma tog Dejtona u pravcu jačanja
građanske opcije bila bi potencijalno dugoročno rješenje, ali uz jasnu
distinkciju između istinski građanske incijative i onih mnogobrojnijih, koje su
lažno građanske, a u zbilji su ultranacionalistički pokreti usmjereni ka
majorizaciji i dominaciji Bošnjaka nad drugima. Projekat građanske BiH iza
kojeg stoje mnoge bošnjačke stranke stoga predstavlja samo privid, koji ostali
prepoznaju i na njega reaguje strepnjom, odnosno vlastitom radikalizacijom i
isključivošću. Strah Hrvata i Srba u BiH od majorizacije nije besmislen i
iracionalan niti apstraktan već jasno konkretiziran kroz dominaciju radikalnih
vjerskih i nacionalnih elemenata u bošnjačkom nacionalnom biću. Sami pripadnici
Bošnjačke naciju, nisu u večini slučajeva svjesni ovih procesa već naivno
zagovaraju iskrenu želju za građanskim društvom, ne uviđajući, poput žabe u
loncu, intenzivan i sveobuhvatan
ideološki prodor vjerskog u sekularni prostor.
Kroz propagiranje vanjske
prijetnje, tako u svim nacionalnim grupacijama dolazi do unutarnjeg sabijanja,
pri čemu se građanska alternativa povlači pred vjersko- nacionalnom
radikalizacijom. U tom smislu se može očikivati relativna dosljednost ka
građanskom konceptu isključivo sa strane pripadnika tkz. mješovitih zajednica,
odnosno međuvjerskih ili međunacionalnih brakova i eventualno njihovog
potomstva. Na žalost onaj sloj društva koji bi eventualno mogao dovesti do
značajnije društveno- političke promjene u BiH, sve intenzivnije odlazi u «neke
sretnije zemlje», dok država postaje sve disfunkcionalnija a lažne elite sve
moćnije i bogatije!
Blokade kojima svjedočimo već
par godina, a javnome mijenju nešto očitije unazad godinu dana, nisu
jednosmjerne, slučajne niti stihijske, već su planirane i dogovorene od strane
nacionalnih lidera, kako bi se održala međunacionalna tenzija. Zloupotrebe su
evidentne na svim nivoima i iako djeluju kao da su u funkciji nacionalnih
interesa u stvari su u funkciji interesnih skupina koje praktikuju moć unutar
društvene hijerarhije.
Sve stranke na BiH političkoj
sceni praktikuju krajnje neprimjerena odnošenja, kada su u pitanju društvene
instance u procesu odlučivanja. Evidentan je neprimjeren odnos, kojem
svjedočimo kada se donose parlamentarne odluke, pri čemu parlamentarni
zastupnici vladajućih stranaka, iako su parlamenti zakonodavni organ, idu po
mišljenje kod svojih predstavnika u vladi koja je izvršni organ, te se time gubi
logika društvene i političke hijerarhije, a što na osnovu tog odnosa jasno
jeste kršenje pretpostavljenih procesa i hijerarhije moći. Zakonodavna vlast bi
morala biti nadređena izvršnoj, a ne obratno, međutim očito je partijska
hijerarhija važnija od državne. Ovakav odnos govori u prilog tome da živimo
partiokratski sistem.
Odnos prema legitimnom
predstavljanju je posebno važno pitanje na kojem smo između ostaloga
najvjerovatnije izgubili priliku za pomjeranje sa mrtve tačke u pridruživanju
EU! Pristup ovom problemu je dijametralno različit i direktno je povezan sa
interesom i pozicijom zainteresiranih strana. Bošnjacima koji su nadpolovična
većina nebitan je status «legitimnih» predstavnika, odnosno, imaju interesa da
već spomenutim nadglasavanjem, preko viška glasova bošnjačkog glasačkog tijela,
biraju Hrvatima njihove Hrvate. Sa druge strane za Hrvate je to iznimno važno
pitanje jer su u ozbiljnom padu prirasta stanovništva što uz visok stepen
raseljavanja dovodi do potencijalnog «nestanka» iz političke zbilje BiH. Srpska
strana je tu neugrožena jer je apsolutno većinska u RS-u, ali podrgijava sukog
Bošnjaka i Hrvata zbog svojih interesa odnosnu kao snažan argument u
dokazivanju disfunkcionalnosti BiH i mogućnosti njenog opstanak.
Očito je kako na ovome pitanju
bošnjački lideri jasno pokazuju da su spremni na podjelu BiH, kako bi dobili
svoj vjerski atar, ukoliko ne bi došlo do zaokreta ka građanskoj opciji. U ovom
smislu je veoma važno izvagati na koji način se može kretati ka građanskoj BiH
a da to vodi ka slabljenju radikalnih struja unutar bošnjačkog korpusa. Bez
razbijanja SDA kao okosnice tihe vjerske radikalizacije bošnjačkog nacionalnog
identiteta, bojim se da neće biti racionalno moguće. Pri tome treba imati u
vidu da razbijanje SDA može i smije biti realizirano samo u paketu sa gašenjem
HDZ-a, SNSD-a i SDS-a. Zabrana političkog djelovanja ovih stranaka i hapšenje
njihovih lidera zbog korucije i visokog kriminala, jedini je izlaz za BiH koji
izbjegava novi i budući sukob.
Ovdje se nadovezuje i pitanje
predsjedništva BiH, odnosno njenog tročlanog tijela prema nacionalnom ključu
koji isključuje «druge»! To je pitanje na kojem padaju sve europske
civilizacijske vrijednosti. Oduzimanje prava građanima da budu birani na ovaj
nivo vlasti je krah zapadne civilizacije i manje su važni za građane a puno
važniji za etnonacionalne moćnike. Ovo je pitanje koje se ne može i ne smije
riješavati bez da se uvaže odluke vezane za presudu «Sejdić- Finci». Budućnost
cjelovite, građanske, moderne BiH koja baštini i njeguje vrijednosti zapadne
kulture i civilizacije, te koncept međureligijske i međunacionalne tolerancije
po kojoj smo nekada bili prepoznatljivi, nije moguća bez adekvatnog rješenja
ovoga pitanja a koje neće biti isključivo riješeno po etno- nacionalnom principu.
Promocija bosanske nacije kao državotvorne nacije jedini je dugoročni izlaz iz
ovog lavirinta.
No trenutna situacija
zahtjeva rješavanje problema izbora hrvatskog člana predsjedništva, kojeg de
facto biraju Bošnjaci a ne Hrati. Sve dok se ovo pitanje, kao i pitanje
majorizacije, ne razriješi, teško je očekivati normalizaciju odnosa, koja bi
omogućila promjenu Ustava u pravcu građanske opcije!
Kao potencijalno rješenje
problema nacionalne zastupljenosti i njihovog legitimiteta, čini se uspostava
sustava u kojem svi svima biraju predstavnike, odnosno u kojima svaki glasač
glasa tri puta, svaki puta za drugu «nacionalnu listu». Pri tome bi se glas
ponderirao kod glasanja za predstavnike drugih, odnosno dobijao dodatnu težinu
koja bi glasove izjednačila u smislu da dvije nacionalne skupine imaju jednaku
težinu kao ona skupina čiji se nacionalni predstavnici biraju. Time bi se
korigovao nacionalni odabir u pravcu izbora nacionalnih predstavnika koji su
primjereniji i prihvatljiviji u kontekstu «drugih». Da pojasnim! Glas Hrvata za
hrvatske predstavnike odnosno Srba za
srpske predstavnike, te Bošnjaka za bošnjačke predstavnike, bi imao jednostruku
vrijednost, dok bi glas Hrvata i Srba za bošnjačkog predstavnika (na bilo kojem
nivou vlasti) bio umnožen sa koeficijentnom brojčanog omjera, kojim bi se
ukupna moć glasa Hrvata i Srba, za bošnjačkog predstavnika izjednačila za
ukupnom moći glasova Bošnjaka za bošnjačkog predstavnika i obratno, Srba i
Bošnjaka kod izbora hrvatskog predstavnika, odnosno Hrvata i Bošnjaka kod
izbora srpskog predstvanika. Na ovaj način bi Hrvati i Srbi imali uticaja na to
da bošnjački predstavnici u vlasti budu primjereniji potrebama Hrvata i Srba i
obratno! Ovo se odnosi i na Srbe i Hrvate i Bošnjake i na izbor njihovih
predstavnika na svim nivoima vlasti. Tako bi svi dobijali onakvu vlast koja
manje više odgovara svima a ne samo nacionalnim skupinama, a otklonila bi se i
prijetnja majorizacije!!!