Nakon nedavnog imenovanja sudija Suda BiH, troje kandidata sa liste najboljih kandidata koji su konkurisali na slobodne sudijske pozicije, oštro su reagovali na (ne)izbor pismima upućenim na adrese Ureda Evropske komisije, OHR-u i Ambasadi SAD. U reagovanjima su ukazivali na netransparentnost izbora, ignorisanje redosljeda na listi predloženih kandidata, odsustvo obrazloženja u odlukama o izboru i ignorisanje činjenica iz prigovora na izbor. Nezadovoljni kandidati skrenuli su pažnja na uvođenje odlučujućih kriterija za izbor koji nisu zakonski osnov i nisu od značaja za obavljanje sudijske funkcije (etnička pripadnost). Bilo je sličnih reagovanja na iste adrese i nakon ranijih imenovanja u ovom sazivu VSTV.
Ima mnogo gorčine u pismima troje aplikanata na dvije sudijske pozicije u Sudu BiH. Nezadovoljstvo se pretežno onosi na odstupanje od liste najboljih kandidata. Više od toga, nezadovoljstvo je proizvela činjenica da za odstupanje nisu dati nikakvi razlozi koji bi potvrdili opradanost odstupanja i interes pravosuđa za takvu odluku. Ima zdravorazumske utemeljenosti. Rang lista koja se sačinjava nakon obavljenih intervjua predstavlja jedini objektiviziran kriterij kompetentnosti kandidata. Ona dolazi na sjednicu VSTV ispred zajedničkog tijela (podvijeća) koje ima zakonsko ovlaštenje za predlaganje. I za javnost i za kandidata odstupanje od tako utvrđene liste izaziva osnovanu sumnju u objektivnost izbora ukoliko ne postoji snažno utemeljeno obrazloženje za odstupanje. A takvog obrazloženja do sada nije bilo.
U pravosudnoj zajednici kruži priča da su nedavno na sudijsku poziciju u Banjaluci izabrani kandidati sa 34. i 18. pozicije na ranglisti najboljih kandidata, a da su za izbor odlučujuće bile rodbinske veze sa uticajnim ljudima iz akademske i pravosudne zajednice. Treba li tome bilo kakav komentar? Kako objasniti činjenicu da jedna nezavisna institucija, čiji vrhunski standardi odlučivanja treba da budu zakonitost, objektivnost, pravična procedura i pravo na obrazloženu odluku, spadne na nivo očigledne proizvoljnosti, a da se ne posumnja da u njoj sjedi većina nekompetentnih i nedostojnih ljudi. Trebalo bi o tome razmisliti i ne tršiti olako autoritet najviše i najodgovornije pravosudne funkcije!
Nije mi namjera da se upuštam u detalje prigovora koji su uznemirili pravosudnu zajednicu. Dovoljno je reći da oni žestoko diskredituju instituciju VSTV i cio pravosudni sistem. Sramota za instituciju koja bi trebala da bude svetionik pravde pravičnosti!
Više puta sam o tome pisao i ukazivao da propast pravosuđa nije moguće zaustaviti zbog toga što je čitavo društvo u krizi. Kada jedno društvo ostane bez moralne osnove, normalno je da ga zahvati sveopšta kriza, koja se po prirodi stvari širi po dubini i razara sve njegove vitalne funkcije. To je faza progresivne entropije koju više nije moguće kontrolisati. Dijagnoza stanja našeg društva danas je upravo takva: kriza politike, kriza vlasti, kriza ekonomije, kriza pravosuđa, kriza obrazovnog sistema, kriza zdravstva, kriza morala…
Ali, postoji u ovom pandemonijumu rasula nešto što je teško objasniti! Zašto sudije i tužioci zaštitu zakonititosti i svojih prava traže od predstavnika međunarodne zajednice? Da li su i oni, kao i građani, izgubili nadu da se pravda i vladavina prava u ovoj zemlji može ostvarivati u institucijama ove zemlje? Ako se sudije i tužioci ne mogu izboriti za zaštitu svojih prava u okviru svog sistema, kako će to učiniti obični ljudi? Ako su sudije i tužioci ostali bez nade, kakva je sudbina građana ove zemlje?
Agonija našeg pravosuđa, koja traje posljednjih desetak godina, uvela nas je u stanje bezakonja kakvo civilizovana Evropa nije vidjela. Priča o vladavini prava i evropskoj pravnoj stečevina izgubila je na Balkanu svaki smisao. Čini se da naše boljke nisu samo naše. Bauk korupcije, nepotizma, trgovine uticajem i neodgovornosti kruži Evropom i prijeti da uništi posljednje vrijednosti jedne pravne zajednice.
Vjerovanje da međunarodna zajednica, ma šta ona značila, može rješavati naše krize, samo pokazuje razorno dejstvo društvene bolesti. Ima mnogo zabluda koje širi birokratija iz Brisela, koje utiču na sposobnost nacionalnih institucija da oblikuju i osmišljavaju vlastite strategija razvoja, ali one ne bi trebale da zaustave i parališu nacionalne potencijale. A nama se upravo to dogodilo: Evropska komisija je svojim strategijama za zemlje kandidate potpuno paralisala nacionalne potencijale i otvorila vrata kompradorima koji samo čekaju preporuke iz Brisela I pothranjuju vjerovanje da će one da riješe nacionalne probleme. Ta vrsta kolonijalnog podaništva stvorila je društvo parazita nesposobnih za bilo kakav društveno kreativan rad. Sve što bi trebalo biti lokomotiva društvenog razvoja pretvorilo se u beskorisnu masu koja se okuplja oko stranačkog otpada, destruktivnih politika i tokova novca.
Na istim principima funkcioniše i pravosudni sistem. Nezavisni regulator (VSTV) nije u stanju da mobiliše unutrašnji potencijal koji bi izvršio analizu funkcionalnosti sistema i utvrdio prioritete za otklanjanje problema. Umjesto proaktivne uloge, koja bi pomogla ekspertima iz Brisela da razumiju pravosudne problem svake države, naš regulator čeka preporuke iz Brisela da bi se njima bavio godinama, sve dok ih vrijeme ne bi obesmislilo, a loša praksa inicirala nove preporuke. I tako u nedogled!
Bilans partnerske uloge EK i VSTV je lista neuspješnih projekata, nerealizovanih preporuka i pravilnika koji se svaki čas mijenjaju, a na praktičnom nivou serija pravosudnih skandala, sve lošijih izvještaja, kontroverznih imenovanja i najgoreg nepovjerenja javnosti u pravosudni sistem.
Umjesto izvještaja o napretku BiH u reformi pravosuđa, trebalo bi što prije sačiniti izvještaj o reagovanjima sudija i tužilaca na odluke VSTV i njegove pravosudne strategije i politike. Ona su danas najbolji izvještaj o stanju pravosuđa i dostignućima reforme iza koje stoje EK i VSTV. Za takvu analizu ne treba biti pravni ekspert. Dovoljan je zdrav razum da se zaključi da su reforme na slijepom kolosijeku i da se pravac i pogonsko gorivo moraju mijenjati.