Foto: BUKA
Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je 28. jula 2022. godine Rezoluciju o prepoznavanju ljudskog prava na čistu, zdravu i održivu životnu sredinu (A/76/L.75), po kojoj se po prvi put, na nivou UN-a, eksplicitno prepoznaje pravo čovjeka da živi u čistoj, zdravoj i održivoj životnoj sredini.
Konkretno, ovom Rezolucijom se:
• prepoznaje ljudsko pravo na čistu, zdravu i održivu životnu sredinu;
• napominje da je pravo na čist, zdrav i održiv okoliš povezano s drugim pravima i postojećim međunarodnim pravom;
• potvrđuje da promicanje ljudskog prava na čist, zdrav i održiv okoliš zahtijeva potpunu provedbu multilateralnih sporazuma o okolišu u skladu s načelima međunarodnog prava okoliša;
• poziva države, međunarodne organizacije, poslovna poduzeća i druge relevantne dionike da usvoje politike, poboljšaju međunarodnu suradnju, ojačaju izgradnju kapaciteta i nastave dijeliti dobre prakse kako bi se povećali napori za osiguranje čistog, zdravog i održivog okoliša za sve.
Redžib Skomorac, pravni savjetnik u Centru za životnu sredinu kaže da se države sada ohrabruju da preduzmu mjere, donesu ili osnaže ustave, zakone i politike, koji će prepoznati ili ojačati pravo na zdravu životnu sredinu, kao i da se preduzmu pravne i druge mjere na regionalnim ili nadnacionalnom nivou.
Skomorac u intervjuu za BUKU govori o pravu zdravu životnu sredinu u odnosu na situaciju u BiH, važnosti ovog prava u trenutnu u kojem živimo kada smo suočeni sa raznim ekološkim krizama i drugim temama.
Kakva je situacija u BiH kada je ovo pravo u pitanju, da li je građanima omogućeno da ostvare ovo pravo? Kako se oni mogu boriti za to pravo?
Rezolucija kao takva predstavlja izraz političkog opredjeljenja, i može voditi u osnaživanje zakona, propisa i politika u ovoj oblasti, ili daljnje jačanje i pozicioniranje univerzalnog prava na zdravu životnu sredinu.
Pri ocjenjivanju stvarnog efekta ove Rezolucije, bitno je napomenuti da je, u kontekstu Bosne i Hercegovine, odosno Republike Srpske, kao jednog od dva bh. entiteta, eksplicitno pravo na zdravu životnu sredinu zajamčeno odredbom člana 35. Ustava Republike Srpske. U Federaciji BiH, BD BiH, kao i samom državnom Ustavu, ovo pravo se ne ističe eksplicitno, ali se, u krajnjem slučaju, tehnikom jednostavne pravne analogije, može zaključiti da prostiče iz garantovanog prava na život.
Ovo tim prije, budući da Ustav BiH u preambuli garantuje supranacionalnu primjenu više međunarodnih izvora prava, a koji izvori imaju prevagu nad primjenom nacionalnih zakona, te se na ove izvore uvijek može pozvati u smislu obaveze javne vlasti da obezbjedi pravo na “zdravu životnu sredinu”.
Time to pravo postaje imperativ za efektivno uživanje svih ostalih građanskih prava, na teritoriji jedne države, budući da se većina prava uglavnom realizuju i manifestuju u fizičkom prostoru – životnoj sredini.
Koliko je usvajanje ove Rezolucije važno u trenutku kad živimo, odnosno kad smo suočeni sa raznima ekološkim krizama?
Usvajanje Rezolucije je bezmalo značajan pomak, a moglo bi se dodati, i konačni željeni epilog kolektivnih napora čovječanstva u zagovaranju boljeg, suvislijeg i održivijeg odnosa prema svom okruženju na globalnom novu. Stoga, eventualni dometi pravne teorije, izazovi i tehničke prepreke u praksi, o čemu smo već pisali, nikako ne mogu da posluže kao izgovori o nemogućnosti efektivne zaštite životne sredine i njenog zdravlja. Naprotiv, realizacija prava na zdravu životnu sredinu, prepoznatog kao univerzalnog prava, mora da bude podstrijek da se, promptno i proaktivno, zaštiti univerzalna vrijednost za koju nemamo alternativu.
U nešto manje praktičnom kontekstu, ali spoznajno krucijalnom, kontekstu pravne teorije, konstrukcija “zdrava životna sredina” se može označiti kao arhaizam i, za potrebe pravne skolastike i praktične primjene, možda nedovoljno jasan koncept koji sve češće predstavlja tek vrijednosnu apstrakciju. Usljed toga, ista je predmet arbitrarnog vrijednosnog suda, koji se stoga nerijetko kvalifikuje kao populistički altruizam – međutim, na ovu nepopularnu kvalifikaciju se ne smije pristati.
Da li se u BiH sistemski treba mijenjati odnos prema životnoj sredini? Šta prije svega treba uraditi?
Rezolucija bi trebalo da bude katalizator konstruktivne kritike svih minulih štetnih politika i antropogenih aktivnosti, te svakako revizije trenutnih politika i aktivnosti, kao i onih koje su planirane, i to ne samo od strane svih struktura moći i vlasti, već i od strane vlasnika velikog kapitala shodno principu dužne obzirnosti (due diligence), ali i svakog od nas. Usljed akutne klimatske situacije, jedini održivi pristup čovjeka svom okruženju jeste onaj holistički, a pri čemu bi ova Rezolucija trebala da posluži kao poluga zajedničkim naporima usmjerenim ka tom cilju, kao i stvaranju jasnijeg okvira za jednu zreliju, pravedniju i klimatski prihvatljiviju pravnu doktrinu i praksu.
Istu takvu, takoreći, političku zrelost i trezvenost očekujemo i od Bosne i Hercegovine, kao jedne od punopravnih potpisnica ove Rezolucije, te od svih nadležnih struktura bh. vlasti legitimno očekujemo da reviduju one javne politike i regulative koje su evidentno, ili potencijalno, u sukobu sa vrijednostima koje ova Rezolucija prepoznaje. Ukoliko su energetske i politike dodjele koncesija, one koje su prečesto bile dovođene u konkurenciju sa javnim interesom – a koji interes je zaštita životne sredine – onda da, to znači sistemska izmjena ovih politika i opšteg odnosa prema onim vrijednostima kojima BiH obiluje, i za to suštinski ne postoji alternativa.
U BiH najugroženije su rijeke, kako njih možemo zaštititi, i pored deklaracija, zakona i dalje su prisutne priče o malim hidroelektranama?
Razlog takvog stanja treba tražiti prije svega u tome što BiH nema potpuno legitimnu politiku upravljanja i eksploatacije javnih resursa. Budući da BiH, kao država, suvereno ne vlada nad svojim javnim dobrima, to nemamo niti adekvatnu institucionalnu zaštitu životne sredine – pa ni njenih rijeka. Moratorijumi dodjele koncesija za nove male hidroelektrane su na snazi u oba bh. entiteta. U Federaciji BiH se otišlo i korak dalje, te su usvojene i druge pravno-tehničke prepreke za realizacijom novi postrojenja. Nadalje, u Republici Srpskoj, imamo jasno izražene namjere da se potpuno demokratizuju procesi odlučivanja o dodjeli koncesija na vodnim dobrima, budući da se u novoj Strategiji zaštite životne sredine RS (2022-2032) prepoznaje potreba izmjene legislative i uključivanja javnosti u najranijim fazama dodjele koncesija. Ovo trenutno nije slučaj i predstavlja uzrok hroničnog manjka legitimiteta koncesionih politika oba entiteta.
Međutim, kod činjenice da rijeke – kao i vazduh, zemljište, ekosistemi i klima – kao elementi životne sredine, a koje pomenuta Rezolucija nastoji da zaštiti, ne poznaju vještačke granice, njihova zaštita ovisi od međusobno svih unutrašnjih ali i prekograničnih antropogenih uticaja. Stoga sada možemo govoriti o bespovratnoj obavezi, svih struktura bh. vlasti, za jednom dosta iskrenijom saradnjom u pogledu dostizanja klimatske pravde, jer harmonizovana i solidarna zaštita životne sredine je njena jedina moguća zaštita.
Kako gledate na budućnost u kontekstu klimatske krize ili da upotrijebim pojam koji se sve češće koristi: klimatske katastrofe?
Za sve prethodno je prije svega potrebno pokušati svladati i izbjeći naslućujući paradoks. A to je pokušati izbjeći da i najveći napori zaštite čovjekovog okruženja ostanu praćeni opštom tendencijom udaljavanja samog okruženja, odnosno životne sredine (kao objekta prava), od čovjeka (kao subjekta prava) – gdje čovjek ima dvojaku ulogu, kao njenog jedinog konzumenta i zaštitnika. Ali, u tome možda i jeste poenta, te nas takva dualnost i vodi ka neizbježnoj, a nadamo se i pravovremenoj, društvenoj katarzi.
Stoga, održivu budućnost, u kontekstu klimatske krize, vidim kao rastući civilizacijski izazov, ali koji istovremeno treba pokušati demistifikovati i artikulisati kroz jasne i provodljive politike, od lokalnih i regionalnih, do onih globalnih, a zaštitu životne sredine do kraja derelativizovati i poistovijetiti sa zaštitom osnovnih ljudskih prava, odnosno zaštitom prava čovječanstva.