Da je bio neki drugi novinar koji je dobar sa mnom, sigurno bi me
nazvao i ja bih sve napravio da mu pomognem, i to odmah! On očito nije
bio dobar ni s ovim njegovim jugo doktorima, pa nije imao niti koga
zvati osim hitne. Možeš smatrati da je na kraju umro zbog svojih
kvazipoštenih stavova kako mu ne trebaju protekcije, i onda nema koga
zvati za pomoć. Prijateljstva i postoje da se pomogne jedan drugome, ali
on očito nije imao prijatelja niti među svojima!”
U danima koji su prošli i danima koji će tek proći nećete pročitati bolju biografiju Vlade Matijanića
– svakako ne kraću, točniju i precizniju od one koju je ispisao ugledni
splitski kirurg veličanstveno nevažna imena. Moglo bi se, istina, reći
kako u danima koji su prošli i danima koji će tek doći nećete pročitati
bolju, svakako ne kraću, točniju i precizniju definiciju hrvatske
države, ali u prilikama poput ove hrvatska država historijski je
savršeno sitna i nevažna. Jebeš hrvatsku državu.
Sve što o Vladi trebate znati – sve što će o Vladi trebati znati
mladi i tek budući novinari – sve o njegovom ljudskom, profesionalnom i
intelektualnom poštenju stalo je u tih par rečenica njegova arhetipskog
neprijatelja: ne ideološkog, ne desničarskog, ne političkog ili
svjetonazorskog, već civilizacijskog, upravo evolucijskog i
antropološkog antipoda.
“Možeš smatrati da je na kraju umro zbog svojih kvazipoštenih stavova
kako mu ne trebaju protekcije i onda nema koga zvati za pomoć.” Naravno
da je, gledan s te strane, Vladin stav kako mu ne trebaju protekcije
bio “kvazipošten”. Na toj strani, u tom drugom svijetu, pouzdano
svjedočanstvo iznutra – kako Vlado “nije bio dobar ni s ovim njegovim
jugodoktorima”, i kako “nije imao prijatelja niti među svojima” – upravo
je leksikografska definicija kvazipoštenja. U tom svijetu novinar Vlado
Matijanić bio je pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu u pogrešno
vrijeme. Pošten čovjek u Republici Hrvatskoj 2022. godine. Čovjek bez
protekcija i važnih prijatelja, koji “nije imao koga zvati osim hitne”.
“Nije imao koga zvati osim hitne.” Valjat će nam pamtiti tu rečenicu.
Mogla bi biti uklesana na nadgrobni spomenik Vlade Matijanića. Ne zato
što oslikava narodnog heroja, već upravo obrnuto: zato što plastično
ocrtava mitološkog običnog čovjeka kakve je cijelog života svojom upravo
nuklearnom energijom branio – ljude poput njega, ljude bez važnih
prijatelja, gubitnike koji u bolesti i nesreći na cijelome svijetu
nemaju koga zvati osim hitne pomoći.
U svijetu Vlade Matijanića, izmaštanom utopijskom svijetu u kojemu
vladaju pravo, socijalna pravda i društveni dogovor, hitna pomoć i
postoji samo zato da je zovu ljudi kojima treba medicinska skrb, i
kojima ta skrb treba odmah. Zato da je bolesni ljudi zovu bez obzira na
svoj društveni status. U stvarnom svijetu, međutim, u kojemu je bilo
živjeti i raditi Vladi Matijaniću – pogrešnom čovjeku u pogrešno vrijeme
na pogrešnom svijetu – hitna pomoć nije medicinska, već socijalna
služba, služba za kvazipoštenu društvenu sirotinju koja nema prijatelje
na važnim položajima. Upravo dakle one na čijoj je strani Vlado
Matijanić odabrao biti cijelog svog života. Na čijoj strani nije bio
samo kao njihov odvjetnik, Don Quijote s perom, već i kao običan
bolestan čovjek koji na samrti “nema koga zvati osim hitne”.
“Nije imao koga zvati osim hitne.” Mogle bi, kažem, te riječi biti
uklesane na Matijanićev nadgrobni spomenik, samo kad bi bile točne.
Vlado je, naime, imao koga zvati. O, itekako je imao. U Vladinom
telefonu memorirano je više liječnika i ravnatelja bolnica nego što ih u
svom mobitelu ima ministar zdravstva. U Vladinom mobitelu memorirano je
više sadašnjih i bivših ministara nego što ih ima predsjednik Vlade. U
Vladinom mobitelu memorirano je više gradonačelnika, župana, županijskih
pročelnika i općinskih načelnika nego što ih u svom mobitelu ima
splitski nadbiskup. Pa ipak, od svih brojeva iz svog mobitela zvao je
samo jedan-devet-četiri.
Vlado je, naravno, znao da ova država ne radi. Cijeli svoj
profesionalni život zapravo je i potrošio pokazujući i dokazujući
disfunkcionalnost hrvatske države. Zašto je onda zvao
jedan-devet-četiri, zašto je u pomoć zvao državu? Zato što je do kraja, a
kad kažem “do kraja” mislim sasvim doslovno i mislim na sasvim fizički
kraj, odbijao prestati vjerovati kako je svijet u kojemu bolesni ljudi
umjesto važnih “prijatelja” zovu hitnu pomoć – ostvariv i moguć. Već i
zamisao, a kamoli mogućnost da bi život dugovao privilegiranoj
protekciji i “prijateljstvu” sklopljenom po društvenoj hijerarhiji, za
Vladu je bila nepodnošljiva.
U potresnom svjedočenju posljednjih sati Vlade Matijanića – koje je
ovih dana cijela nacija pratila kao zadnju epizodu i konačni rasplet
sapunice o državi Hrvatskoj – njegova Andrea opisala
je tako i trenutak kad mu je u utorak, oduzeta od straha, oprezno
predložila da nazovu ravnatelja splitske bolnice. Svatko tko je makar
površno poznavao Vladu može faksimilno predočiti i njegov izraz lica i
gađenje s kojim je to odbio. Nama uobičajena i društveno prihvatljiva
konvencija, a naročito prihvatljiva na samrti – u razumljivom ljudskom
strahu i očaju zvati i uglednog kirurga i ravnatelja bolnice i ministra
zdravstva i rimskog papu – za Vladu bi bilo ljudsko i profesionalno
samoubojstvo s predumišljajem.
Nije to, međutim, bila velika, svjesna herojska gesta, s pamtljivom
rečenicom za transparente, majice i magnete za frižidere. Vlado je takvu
zamisao i mogućnost odbio nagonski, usput, onako kako se odbija baciti
opušak na ulicu. Tražiti pomoć od ravnatelja bolnice, njemu – teško
bolesnom, tri dana pred smrt – bilo je jednako nepristojno kao zvati
županijskog pročelnika zbog građevinske dozvole.
Zato, uostalom, Vlado – tvrdoglava i jezičava svađalica, otrovni pauk
s društvenih mreža, novinarski pitbul terijer i beskompromisni
feralovski komandos bez dlake na jeziku, koji je popu svaki put rekao
“pop”, a kretenu “kreten” – teško bolestan, večer prije nego će
umrijeti, s dežurnim liječnicima i dispečerima hitne pomoći razgovara
kao sa šalterskim službenicama ili slučajnim prolaznicima. “Dobra večer,
ispričavam se”, kaže Vlado nazvavši centralu splitske bolnice večer
prije, šesnaest i pol sati pred smrt. “Dobra večer, molim vas malu
pomoć”, kaže onda nazvavši hitni infektološki odjel. “Dobra večer, ja se
ispričavam što vam smetam”, kaže na koncu nazvavši dežurnog liječnika.
Nikad niste čuli nekog tako teško bolesnog da se uljudno ispričava
kad zove bolnicu, koji od hitne medicinske službe traži “malu pomoć” i
pristojno se “ispričava što smeta” kad zove dežurnog liječnika, čovjeka
dakle školovanog, zaposlenog i plaćenog samo zato da mu bolesni ljudi
smetaju. Ja sam u životu poznavao samo dvojicu tako pristojnih ljudi.
Jedan se zvao Predrag, drugi Vlado.
Kažu da je svojim tako snimljenim i zabilježenim posljednjim
razgovorima Vlado čak i mrtav napisao još jednu klasičnu matijanićevsku
kritiku i optužnicu protiv korumpiranog i odljuđenog sustava. To je,
naravno, točno, ali i manje važno. Netko će možda dati ostavku, netko
neće, netko će biti smijenjen, optužen ili čak i osuđen, možda netko
hoće, sigurno nitko neće, jebeš to. Više i važnije od toga, Vlado je
svojim posljednjim telefonskim pozivima pokazao kako bi mogao izgledati
svijet u kojem vladaju pravo, socijalna pravda i društveni dogovor,
svijet u kojemu bi se pristojni ljudi ispričavali što smetaju kasno
navečer, i u kojemu bi pristojna država služila građanima i odazivala se
na poziv u pomoć.
Nimalo metaforički i vrlo doslovno, Vlado Matijanić dao je život za
takvu ideju boljeg svijeta. Da, teške su to riječi i pripadaju drugim
nekim, manje ciničnim vremenima, ali one zbog toga nisu ništa manje
točne.
“Možeš smatrati da je na kraju umro zbog svojih kvazipoštenih
stavova”, kaže ugledni splitski kirurg. “Da je bio neki drugi novinar
koji je dobar sa mnom, sigurno bi me nazvao i ja bih sve napravio da mu
pomognem. On očito nije imao prijatelja niti među svojima.” I to je bez
sumnje točno. Da je “bio dobar” s uglednim splitskim kirurgom, da je
“imao prijatelje među svojima” – ukratko, da je bio “neki drugi novinar”
– Vlado bi danas bio živ. Čak i bez veće, ako i ikakve štete po svoju
profesionalnu reputaciju. Nitko nikad ne bi zamjerio Vladi da je u
utorak nazvao ravnatelja bolnice, iako tada nikad ne bismo ni znali da
bi u protivnom – da ga nije nazvao – za tri dana bio mrtav. Vlado,
međutim, nikad nije bio “neki drugi novinar”. U Vladinom izmaštanom
svijetu novinari i doktori nemaju “prijatelja”. U njegovom utopijskom
boljem svijetu liječnici i novinari na istom su poslu: jedni liječe
ljude, drugi liječe društvo.
Istinski herojska smrt Vlade Matijanića ne znači da je takav svijet
nemoguć i neostvariv. Vladina smrt, naprotiv, znači da je takav svijet
zapravo jedini moguć. Vladin bolji svijet nije samo jedan od mogućih
svjetova, makar i samo najbolji od svih, već jedini koji uopće ima
smisla. Njegov pak život znači da je ostvariv.
Dobro sam znao Vladu, i vjerujte mi – previše je volio život da bi ga dao džabe.