Ovih
dana na nekom hrvatskom portalu pročitao sam neku odveć tugaljivu žalopojku
(tugaljiva žalopojka, hm) o tome kako se u Hrvatskoj ne čita. Tj.kako se jako
slabo čita. I sad ako ne bi kontrolisali emocije dok tekst čitate, baš bi vas
obuzela depresija. U najboljem slučaju blaga tuga i žal. Elem i Stanislav Lem.
U
oktobru 2021.godine, na sajmu knjiga u Sarajevu, bio sam prisutan kad je jedan
stariji čova pitao za neka upravo objavljena hrvatska izdanja i kada mu je prodavac
rekao da je knjiga mekog uveza, obima 400 strana košta 45KM, čova je
prokomentarisao kako mu nije jasno zašto se onda Hrvati bune što im prosječan
stanovnik Lijepe njihove pročita 1,4 knjige godišnje. Pa dobro uopšte i čitaju,
zaključio je i otišao.
Međutim,
ne lezi vraže. I opet i elem i Stanislav Lem. Osim izdavača, hrvatska ima i
najjaču antikvarsku ponudu u Jugi. Tako jedna Rijeka, koja je relativno mali
grad, ima dva antikvarijata, od kojih je jedan najveći u Jugi. Osijek, koji je
još manji, ima jedan od najljepših antikvarijata. Zagreb kao najveći grad ima
ih i daleko najviše. Mnogo više nego u Beogradu, iako je Beograd dva ili tri puta
veći. A zašto je to tako? Zato što se između hrvatskog i srpskog izdavaštva ne
može povući nikakva paralela. Srpsko izdavaštvo je čudo. Dok u hrvatskoj od rata
naovamo imate npr.dva izdanja Ane Karenjine ili dva izdanja Braće Karamazovih
(jedno super luksuzno i ekstra skupo i jedno novinsko izdanje), u isto vrijeme
u Srbiji je izašlo po deset ili dvadeset izdanja istih. Tako je i sa drugim
velikim klasicima iz svih oblasti, ne samo književnosti. Tu prazninu u
hrvatskom izdavaštvu nadomješćuju antikvarijati, jer mnoge velike i važne
naslove možete naći samo u antikvarijatima, dok ih u Srbiji ima u svakoj
knjižari.
U
Bosni i Hercegovini tu prazninu nadopunjuju kopirnice i to u toj mjeri da se
javno oglašavaju kopirane knjige hrvatskih i srpskih izdavača, bez ikakvog
straha od suda ili bilo kakvih posljedica. Da stvar bude zanimljivija, profesori
koji bi trebali biti neki moralni uzori (ma kako to „moralni uzori“ trivijalno
i patetično zvučalo) podstiču kopiranje najnovijih izdanja, time kršeći prava
dizajnera, prevodioca, izdavača i svih drugih u nizu. Nedavno je čak na jednom
Fakultetu u Banjaluci održan okrugli sto koji je u naslovu imao „o
plagijarizmu“. Na ulazu na taj fakultet imate kopirnicu u kojoj bez problema
dobijete kopiju knjige koja je objavljena prije mjesec, godinu ili dvije. I
nije problem što mladi studenti nemaju nikakvu svijest o tome, već bi bilo
zanimljivo čuti stav organizatora tog skupa „o plagijarizmu“
(lat.plagium-otmica).
Šta
sam ustvari htio reći? Htio sam reći kako je gola statistika napravljena na
malom uzoru izdavača i sl., te da te statistike ne govore koliko se zapravo
čita ili ne čita. Da ne govorimo o buvljacima i raznim „knjižarama“ i „antikvarijatima“
po instagramima, fejzbucima i raznim drugim platformama, iz kojih čovjek stiče
dojam kako je knjižara u svakom petom stanu ili kući. Barem je tako u Bosni i
Hercegovini.
Odumiru
rječnici i enciklopedije, ali smrt knjiga još uvijek nije ni na pomolu, unatoč
svim usprkosima i apokaliptičnom tonu
usvojenom u novije vrijeme u statistikama vezanim uz knjigu. Većina nas
pati od radikalne disperzije pažnje, ali većina nas takođe želi znati ko smo i
zašto smo u ovom svijetu, te šta je ljubav, smrt i ima li Boga, u čemu je
knjiga najpouzdaniji oslonac. Dopustimo si malo romantike – ljubav, smrt i Bog
su u svakom redu svake knjige – i između svakog reda.