Prikaz knjiga:1. Samantha Rose Hill, „Hannah Arendt“, Reaktion 2021;2.
Hannah Arendt, „Rahel Varnhagen: The Life of a Jewish Woman / Rahel
Varnhagen: Život jedne nemačke Jevrejke“, New York Review of Books 2022;3. Dana Villa, „Arendt“, Routledge 2021;4.
D. N. Rodowick, „An Education in Judgment: Hannah Arendt and the
Humanities / Obrazovanje moći suđenja: Hannah Arendt i humanističke
nauke“, University of Chicago Press 2021.
Sve češće krize američke republike podstakle su oživljavanje interesovanja za život i delo Hane Arent. Njena knjiga Izvori totalitarizma,
objavljena na engleskom jeziku 1951, vinula se na vrh liste bestselera
posle Trampove pobede na izborima, jer su čitaoci shvatili da opasnost
od autoritarnih režima i političara ne postoji samo u Mađarskoj,
Turskoj, Brazilu i Indiji već i u Sjedinjenim Državama. Iskustva Hane
Arent (bekstvo, progonstvo, spasavanje u poslednji čas i apatridstvo)
oličavaju potrese u životima miliona ljudi u 20. veku. Naša želja da
saznamo više o toj prošlosti pokazuje da je ona i dalje relevantna. Ono
što je istoričar Erik Hobzbaum nazvao „kratki 20. vek“ još nas ne pušta
iz svog stiska.1
Rođena
u Nemačkoj 1906, Hana Arent je bila apatrid od 1933. do 1951, kada je
postala naturalizovana američka građanka. Pobegla je s majkom od
Gestapoa one godine kad su nacisti došli na vlast i nastanila se u
Parizu. Kada je nemačka vojska porazila Francusku 1940, bila je
internirana na Zimskom velodromu (koji sad nosi ime Trg jevrejskih
mučenika) kao pripadnica neprijateljskog nemačkog naroda. Pošto je
provela nekoliko nedelja u vrlo teškim uslovima, prebačena je u logor u
Girsu, na jugu Francuske. Pre nego što je višijevski režim uspostavio
potpunu kontrolu nad logorom, grupa žena, s austrijskom militantnom
komunistkinjom Lizom Fitko na čelu, nabavila je lažna dokumenta i
nagovorila nekoliko stotina interniranih, među njima i Hanu Arent, da ga
napuste. Većina onih koji su ostali u Girsu završila je u Aušvicu.
U
vreme bekstva iz Francuske u Sjedinjene Države 1941. počela su da se
uobličuju najpoznatija politička dela Hane Arent – „Mi izbeglice“ i Izvori totalitarizma.
Svoja mučna, ponižavajuća iskustva izgnanstva i apatridstva jezgrovito
je formulisala kao nemanje „prava da se imaju prava“. Politički filozofi
u vreme prosvetiteljstva smatrali su da ljudima pripadaju neka osnovna
prava kao što su pravo na život, slobodu i imovinu, i da je zadatak
nacionalne države da prizna i štiti ta prava. Ali Hanu Arent je iskustvo
navelo da se zapita na kakve mere zaštite ljudi mogu da računaju kad ih
njihova država odbaci. Kao što je objasnila u Izvorima totalitarizma:
„Pravo
koje ne isključuje [gubitak prava]… ne može biti izraženo kategorijama
18. veka zato što one pretpostavljaju prava koja neposredno proističu iz
čovekove ‘prirode’. Pravo da se imaju prava, ili pravo svakog pojedinca
da pripada čovečnosti, mora garantovati sama čovečnost. Nije izvesno da
je to moguće.“2
Možda
nijedan drugi odlomak ne pokazuje tako jasno političku misao Hane Arent
kao paradoksalna tvrdnja da zajednice mogu nekim građanima odreći prava
i pripadnost i da to može sprečiti samo čovečnost, a ne svemogući
vladar ili božanska sila. Čovečnost je istovremeno i okrivljeni i
sudija.
Dvadeseti vek je diskreditovao ranija uverenja o ljudskoj
prirodi, kako ona po kojima ljude pre svega pokreću osećanja i razum,
kao što su smatrali Ruso i Kant, tako i ona koja su ljude videla kao
hobsovske borce koji tragaju za predahom od stalnog sukobljavanja. U
koncentracionim logorima i logorima za istrebljenje ljudska psihologija
toliko se promenila da je izašla iz okvira onoga što su tradicionalni
političari smatrali mogućim; nedela monarha iz 17. i 18. veka nisu se
mogla uporediti sa industrijalizovanim ubijanjem.
Dilema koju
postavlja pravo na imanje prava rešava se, po mišljenju Hane Arent,
izgradnjom institucija i običaja koji održavaju jednakost. „Ne rađamo se
jednaki“, piše ona, već „postajemo jednaki kao članovi neke grupe
zahvaljujući snazi zajedničke odluke da jedni drugima garantujemo
jednaka prava“. Kao i sve političke odluke, i ova zahteva hrabrost i
odlučnost jer je ishod neizvestan. Samo slepilo za istorijske činjenice
može nekoga navesti da veruje, kao što još veruju liberali i neki
marksisti, da u istoriji vlada neizbežno napredovanje ka pravdi i
emancipaciji.
Dokle se može protezati područje jednakosti? Može li
zaista svaki čovek biti smatran jednakim članom iste grupe? Arent ne
nudi recept, i za razliku od političkih filozofa od Platona i Aristotela
do Hegela i Marksa, ne pribegava opštim teorijama o ljudskoj prirodi,
istoriji ili dobru da bi izvela zaključak o tome kakve bi trebalo da
budu institucije i šta bi trebalo da čine politički akteri. Ona smatra
da su neki događaji u 20. veku izazvali nepopravljiv prekid u
filozofskoj tradiciji. Koncentracioni logori i genocidi; uspon
imperijalizma i totalitarizma; sudbina apatrida i pojavljivanje masa za
koje niko ne želi da preuzme odgovornost – sve je to zahtevalo radikalno
novo promišljanje ljudskog stanja, njegovih ograničenja i mogućnosti.
***
Hana
Arent je rođena u industrijskom gradu Hanoveru. Roditelji su joj bili
relativno sekularni Jevreji. Oca je izgubila u detinjstvu. Porodica se
onda preselila u Kenigsberg, najistočniji nemački grad u blizini granice
s carskom Rusijom. Kao što kaže Samanta Rouz Hil, stručni saradnik na
Bruklinskom institutu za društvena istraživanja u svojoj knjizi Hannah Arendt,
tokom tih godina Hanu Arent su zanimale filozofija i književnost, a ne
politika: „Živela je u biblioteci, čitala i učila napamet Fridriha
Šilera, Getea, Fridriha Helderlina i Homera, i istraživala filozofska
dela, gutala Psihologiju pogledâ na svet (1919) Karla Jaspersa i Kritiku čistog uma (1781) Imanuela Kanta“.
Godine
1924. napunila je 18 i otišla na Univerzitet Marburga da studira
filozofiju kod Martina Hajdegera, koji je tada razvijao elemente svog
seminalnog dela Biće i vreme (1927). Njegova teško razumljiva,
ali brilijantna predavanja o Platonu i Aristotelu pohađali su budući
sjajni umovi nemačke filozofije, među njima Hans-Georg Gadamer, Karl
Levit, Hans Jonas i Herbert Markuze; na sve njih duboko je uticala
Hajdegerova misao. Profesora je ubrzo „očarala“ stidljiva mlada žena
koja ga je posećivala u kabinetu. Nepune dve nedelje posle njene prve
posete izjavio joj je ljubav. Njihova strasna veza je trajala nekoliko
godina, do 1928, kad je ona napustila Marburg i nastavila studije s
Jaspersom na Univerzitetu Hajdelberga, po Hajdegerovoj preporuci.
Godine
1929. Hana Arent je završila tezu na latinskom o pojmu ljubavi kod
Svetog Avgustina. Analizirala je odnos između ljubavi prema bogu i
ljubavi prema bližnjem. Hil primećuje da ju je bavljenje Avgustinom
dovelo do jednog od njenih osnovnih pojmova – a to je ljubav prema svetu
ili amor mundi. Ona citira: „Zahvaljujući ljubavi prema svetu
čovek se eksplicitno odomaćuje u svetu“. „Svet“ je jedna od središnjih
kategorija u Hajdegerovoj misli; odbacivši zaokupljenost moderne
filozofije umom i svešću pojedinca, Hajdeger je analizirao ono što je
nazvao naše bivstvovanje u svetu, stalnu zaokupljenost predmetima,
zadacima i poslovima. Po Hajdegeru, način života navodi modernog čoveka
da zaboravi autentično sopstvo, da zaboravi da su ljudi konačna bića
čije je putovanje vremenski ograničeno i neizbežno se završava smrću.
Za
Hanu Arent svet nije prostor u kome zaboravljamo svoje
bivstvovanje-za-smrt dok idemo za trivijalnim poslovima, već prostor
koji delimo s drugima, s kojima gradimo trajne institucije javnog
života. Bivstvovanje-u-svetu znači bivstvovanje u društvu s drugima sa
kojima razgovaramo i sadejstvujemo. Radimo da bismo zadovoljili telesne
potrebe, stvaramo umetnost i artefakte, i upuštamo se u moralne i
političke aktivnosti.
Hajdeger bi takvo poverenje u javnu sferu
smatrao naivnim; on je pisao o „svetlosti javne sfere koja sve
zamračuje“. Za njega ljudsko stanje znači ne samo suočavanje sa
sopstvenom smrtnošću već i slušanje zova istorije i sudbine. (On se
poigrava sa fonološkom srodnošću nemačkih reči „hören“, čuti, i
„horchen“, poslušati.) Taj „zov“ je on čuo u nacističkoj politici
obnavljanja nemačke nacije – smlavljene ratom, inflacijom i političkim
krizama posle Prvog svetskog rata – kroz povratak „krvi i tlu“. Hajdeger
je postao rektor Frajburškog univerziteta u aprilu 1933. i pridružio se
Nacističkoj partiji. Povukao se s položaja na univerzitetu, ali nikada
se nije odrekao članstva u partiji.
Kada je 1950. posetila
Nemačku, Hana Arent je potražila Hajdegera, i njihova osećanja su
oživela. Odlučila je da se sa njim ne sukobi javno i da ga se ne
odrekne, ali u njenoj prepisci s Jaspersom, s njenim mužem Hajnrihom
Bliherom i drugima ima mnogo dokaza da je bila svesna njegove
dvoličnosti i oportunizma. U svom eseju povodom Hajdegerovog 80.
rođendana protumačila je njegov položaj rektora pod nacistima kao
„déformation professionelle“,3 slepilo filozofa u odnosu prema političkoj realnosti.
Ljubavni odnos Arent-Hajdeger prvi put je obelodanjen u biografiji Hane Arent iz pera Elizabet Jang Bril Za ljubav sveta
(For Love of the World), objavljenoj 1975, 7 godina posle smrti Hane
Arent. Jang-Bril, koja je radila doktorsku tezu pod mentorstvom Hane
Arent u Novoj školi za društvena istraživanja u Njujorku, nije imala
pristup prepisci
Arent-Hajdeger, ali je uspela da rekonstruiše njihov odnos na osnovu
autobiografskih spisa, pesama i prepiske Hane Arent s prijateljima. Otad
su intelektualne dimenzije odnosa Arent-Hajdeger uglavnom gurane u
drugi plan pošto su mnogi autori u tu priču unosili različite romantične
ili kvaziduhovne aspekte.4
Privatni životi žena mogu baciti na njih senku i povući sve vrste
brzopletih zaključaka i vrednovanja čak i kada je reč o sjajnim
intelektualnim ličnostima kakva je Hana Arent.
***
I
Hana Arent je eksperimentisala sa prikazivanjem života žena u svojoj
biografiji nemačke salonistkinje Rahel Varnhagen, rođene kao Rahel Levin
u Berlinu, 1771. godine. Čini se da je ta knjiga, započeta 1929,
trebalo da bude njena Habilitationsschrift (habilitacija ili
druga doktorska disertacija), koja bi joj dala pravo da predaje na
nemačkom univerzitetu. Pišući o životu Rahele Varnhagen, ona dokumentuje
paradokse emancipacije nemačkih Jevreja između propasti jevrejskog geta
u 18. veku i pojave buržoaske hrišćanske nacionalne države u 19. veku.
Do 1933, kad je Arent pobegla iz Nemačke, knjiga je bila gotovo završena
– ostala su samo dva poslednja poglavlja, koja je napisala 1938, za
vreme egzila u Francuskoj. Biografija se prvi put pojavila na engleskom
1957. pod naslovom Rahel Varnhagen: The Life of A Jewish Woman (Rahel
Varnhagen: život jedne Jevrejke); sad postoji u prelepom izdanju kao
drugi tom dvojezičnih Sabranih dela koje je uredila Barbara Han u
saradnji s Johanom Eger i Frederikom Vajn.5
Hana
Arent je želela da „ispriča priču o životu Rahele Varnhagen onako kako
bi je ona sama mogla ispričati“. U središtu njenog interesovanja bila je
psihološka evolucija Rahele Varnhagen, posebno njenog jevrejskog
identiteta. Od 1790. do 1806. Rahela je u svom berlinskom potkrovlju
vodila salon koji su posećivali sjajne intelektualne i političke
ličnosti kao što su Aleksandar i Vilhelm fon Humbolt, filozof Fridrih
Šlegel, diplomata Fridrih Genc, teolog Fridrih Šlajermaher i pruski
princ Luj Ferdinand. Salonske večeri su prestale s Napoleonovim
osvajanjem Pruske 1806. i potonjim usponom nemačkog nacionalizma.
Rahelin pokušaj da oživi salon posle preobraćanja u hrišćanstvo i udaje
za Karla Avgusta fon Varnhagena nije uspeo.
Hana Arent je smatrala
da je romantična koncepcija unutrašnjosti (Innerlichkeit),
karakteristična za tu generaciju nemačkih Jevreja, bila naivna. Po
njenom mišljenju, Rahela je gradila pasivan pristup i pokušavala da živi
svoj život „kao da je on umetničko delo“. Arent napominje da je
„uverenje da se ‘kultivisanjem’ [Bildung] sopstveni život može
pretvoriti u umetničko delo velika greška koju je Rahela delila sa
svojim savremenicima“. Kultivisanje nije ublažavalo nepravde u svetu oko
nje niti je suzbijalo antisemitske predrasude. Generacija Hane Arent
odbacila je usredsređenost na sebe u korist političkog angažmana – bilo
pridruživanjem komunističkom i socijalističkom otporu nacizmu ili
pomaganjem raznim cionističkim grupama koje su se nadale da će osnovati
jevrejsku domovinu u Palestini. Hitlerov dolazak na vlast i široko
rašireni antisemitizam u otmenom evropskom društvu uverili su Hanu Arent
da se, u političkoj sferi, „može pružati otpor samo polazeći od
identiteta koji je napadnut“ – u njenom slučaju od jevrejstva.
Jevrejska
politika stupila je u život Hane Arent 1926, kada je upoznala
cionističkog vođu Kurta Blumenfelda na studentskom skupu u Hajdelbergu.
Za vreme izgnanstva u Francuskoj nastavila je da pruža pomoć
cionističkim grupama i ostala je aktivna u cionističkim krugovima čak i
po dolasku u Sjedinjene Države, mada nikada nije želela da se nastani u
Palestini. Godine 1949, posle smrti Jude Magnusa, vođe Brit Šaloma,
pokreta nemačkih jevrejskih intelektualaca koji su se zalagali za
dvonacionalnu federaciju Jevreja i Palestinaca i koje je ona podržavala,
gotovo 15 godina nije govorila o cionističkoj politici. Ogorčena
kontroverza koja je izbila 1963, po objavljivanju njene knjige Ajhman u Jerusalimu: izveštaj o banalnosti zla,
kada je optužena za antisemitizam i autošovinizam, koštala je Hanu
Arent gubitka nekoliko starih prijatelja, među ostalima Blumfelda i
slavnog istoričara jevrejskog misticizma Geršoma Šolema, koga je
poznavala iz vremena kada su oboje živeli u Berlinu. Ono što je Irving
Hau, jedan od osnivača magazina Dissent, nazvao „građanski rat
koji izbije među američkim intelektualcima svaki put kada se otvori novi
arhiv“, nastaviće i dalje da izbija kad god se na svetlost dana iznese
novo svedočanstvo.6 Čuvena fraza „banalnost zla“ (pokazalo se da ju je Hajnrih Bliher prvi primenio na Ajhmana7)
često je pogrešno bila tumačena kao ublažavanje zla Holokausta umesto
kao opis birokratskog aparata koji je neophodan za funkcionisanje
totalitarnog društva. Istoričari s više razloga osporavaju njen prikaz
navodne kolaboracije jevrejskih saveta (Judenräte), koje su nacisti
osnovali u okupiranoj Poljskoj i Istočnoj Evropi da bi mirno odvozili
jevrejske građane u koncentracione logore. Ona je, međutim, smatrala da
je država Izrael opravdano osudila Ajhmana na smrt, mada je kritikovala
izraelski sud zbog toga što ga je osudio za „zločine protiv jevrejskog
naroda“ umesto za „zločine protiv čovečnosti“.
***
Bavljenje
Hane Arent tim iskustvima, kao učesnice i kao teoretičarke, uobličilo
je njeno tragično osećanje politike. Dejna Vila, politikolog na Notr
Damu i autor značajnog ranog rada o Hani Arent i Hajdegeru, piše u
svojoj novoj knjizi Arendt o dva svetska rata, usponu totalitarizma i Holokaustu:
„Ono
što na prvi pogled izgleda kao apsolutna katastrofa istovremeno otvara
mogućnost novog pogleda na prošlost… ta mogućnost se može ostvariti samo
ako posmatramo kasnu modernu situaciju s visokim stepenom
intelektualnog poštenja i raskrstimo s bilo kakvim pokušajem da
‘zakrpimo pokidane niti tradicije’.“
U svom obuhvatnom prikazu
života Hane Arent, autor naglašava da je ona ostala u neprekidnom
dijalogu s Platonom i Aristotelom, Svetim Avgustinom i Ničeom,
Makijavelijem i Kantom, Hegelom i Marksom iako je često pisala o prekidu
u tradicionalnoj političkoj filozofiji koji nas onemogućuje da se
oslonimo samo na saznanja iz prošlosti. Ključna za tu konverzaciju je
njena kritika filozofskog prezira prema „slabosti“ i nepredvidljivosti
javnih poslova, koja često obeshrabruje političke aktere jer oni obično
tek naknadno mogu otkriti puno značenje svojih postupaka.
Vila
posebno pronicljivo analizira iskušenja koja povlači nepredvidljivost:
ona neke navodi da vide politički život kao artefakt koji se može
konstruisati onako kao što arhitekta projektuje zgradu ili kao što vajar
gradi spomenik. Tehnokratska sklonost da se od neizvesnosti moralnog i
političkog delovanja beži u trajnost proizvedenih objekata istrajava do
dan-danas u planovima birokrata da u potpunosti regulišu i kontrolišu
društvo, kao i u sklonosti revolucionara i utopista da menjaju ljudsku
psihologiju. Hana Arent je smatrala da je Platon već u Državi
pokušao da pobegne od nepredvidljivosti ljudskih poslova konstruišući „u
govoru“ ideal grada i zanemarivši sveden i buran politički život
starogrčkih gradova-država u čijoj se haotičnosti filozofi nisu najbolje
snalazili.
U svojim razmišljanjima o slobodi, Hana Arent se
okrenula iskustvima grčkih i rimskih zakonodavaca, savetnika vladara
poput Makijavelija i ustavotvoraca poput američkih očeva osnivača da bi
iz njihovih doživljaja i spisa izvukla jedan zaboravljeni pojam slobode.
U običnom govoru koristimo reči koje označavaju izražavanje slobodne
volje (freedom) i ličnu slobodu ili nesputanost (liberty) kao sinonime
koji označavaju našu sposobnost da izaberemo određeni niz činova, a ne
neki drugi, i iskažemo jedan niz preferencija, a ne neki drugi. U oba
smisla sam slobodan da odlučim da li ću slušati džez ili klasičnu
muziku, otići u šetnju ili čitati knjigu. Za Hanu Arent, međutim,
sloboda nije isto što i lične slobode. Istinska sloboda je „javna
sloboda“, sloboda zajednice da sebi podari zakone i zamisli novi
zajednički svet.
Vila zapaža da „Hana Arent postavlja [javnu
slobodu] (zajedno s javnim duhom i javnom srećom) u središte svoje
analize moderne revolucionarne tradicije, koja započinje s francuskom i
američkom revolucijom“. Javni duh znači posvećenost stvarima zajednice
koju delimo s drugima, a javna sreća je radost koju osećamo kad u
saglasnosti s drugima gradimo novi oblik političkog života. Prema tim
merilima, američka revolucija je bila uspešnija od francuske, koja se
izrodila u ogorčene podele i vladavinu terora.
***
Hana Arent je pravila razliku između angažmana u moralnom i političkom životu (vita activa) i života duha (vita contemplativa). Njeno trotomno delo Život duha (The Life of the Mind) ostalo je nezavršeno. Priredila ga je njena prijateljica Meri Makarti. Prvi deo je Mišljenje, drugi Htenje a treći, tek započet i najzanimljiviji, Suđenje. Tu autorka polazi od Kantove teorije suđenja, razvijene u Kritici moći suđenja,
njegovoj estetici, u svom razmatranju jednog od ključnih aspekata
moralnog i političkog delovanja: kako pravilno suditi o principima
kojima se rukovode naši postupci u postojećim okolnostima.
U knjizi Obrazovanje moći suđenja: Hana Arent i humanističke nauke (An Education in Judgment: Hannah Arendt and the Humanities),
D. N. Rodovik, profesor humanistike na Univerzitetu Čikaga, pokazuje
kako je Arent u svom vrlo originalnom tumačenju povezala Kantovu teoriju
estetskog suda s moralom i političkom slobodom. Rodovik skreće pažnju
na njen esej
„Kriza u kulturi: njen društveni i politički značaj“, u kome se
raspravlja o negativnom dejstvu masovnih medija na umetnost i kulturu. U
tom eseju iz ranih 60-ih godina 20. veka Arent piše da Kritika moći suđenja
(1790) „sadrži možda najveći i najoriginalniji aspekt Kantove političke
filozofije“. Ta tvrdnja je zbunila mnoge. Vila napominje da je njen
zaokret ka Kantu „kontraintuitivan“. Harvardska teoretičarka politike
Džudit Šlar smatrala je da se ne smeju zanemariti Kantovi spisi o
politici, posebno o zakonu, kao što je to učinila Hana Arent
usredsredivši se na njegovo delo o estetici.8
Ali
Arent je našla nešto suštinski političko u Kantovoj estetici, naime
njegovo odbijanje subjektivizma i relativizma sudova ukusa. Reći da je
engleska bašta lepa nije isto što i reći: „Više volim engleske bašte
nego nemačke“, već to znači ponuditi jedan sud na evaluaciju; nastojim
da nekog ubedim dobrim razlozima da bi se složio sa mnom. Estetski
sudovi nisu čisto subjektivni; oni se podastiru potencijalnoj kritici
drugih i omogućuju zajednički svet usaglašavajući našu perspektivu s
perspektivom ljudi oko nas. Tu sposobnost da se uzmu u obzir druga
stanovišta Kant naziva „prošireno mišljenje“ (erweiterte Denkungsart). A
postižemo je, piše on, tako što „upoređujemo svoj sud ne sa stvarnim, već sa mogućim sudom drugih i tako se stavljamo u položaj svakog drugog“ (podvukla autorka).9
Tom
delatnošću uobrazilje nadilazimo ograničenosti sopstvenih preferencija i
idiosinkrazija tako što se obraćamo drugima s kojima težimo da
izgradimo zajednički svet. Estetski sudovi su, dakle, politički jer teže
da ubede druge i uzimaju u obzir njihovo stanovište. Hana Arent to
opisuje kao pridobijanje saglasnosti drugih „udvaranjem“ ili
„dodvoravanjem“. Takvi sudovi su deo onoga što ona u Ljudskom stanju
naziva „mrežom narativa“ pomoću koje kazujemo ko je neko i šta je
uradio. „Sa stanovišta tog opšteg iskustva“, kaže Arent u „Krizi u
kulturi“ čini se „kao da ukus ne odlučuje samo o tome kako treba gledati
svet, već i o tome ko u njemu treba da bude zajedno“.
Zanimanje
za moć suđenja u estetici kao i u politici, karakteristično za Hanu
Arent, izazvala je pre svega njena užasnutost uništavanjem zajedničke
evropske kulture. Kad nam je svet kulturnih značenja i referenci
zajednički, zajednička nam je i izvesnost suda: kažemo da ovo ili ono ne
treba raditi jer je protivno božjem zakon, naciji, humanosti, itd. Kant
je takve tvrdnje u kojima se primenjuje neko opšte pravilo nazivao
„odredbenim“ sudovima. Ali sudovi ukusa i sudovi o lepoti nisu
odredbeni, kaže on, zato što za njih nema takvih zajedničkih pravila.
Potrebno je da pribegnemo „refleksivnom“ rasuđivanju da bismo
artikulisali novo opšte pravilo koje će drugi možda prihvatiti, a možda
neće.
Refleksivni sud može biti samo rezultat mišljenja, koje
Arent definiše kao mentalnu aktivnost i čiji je cilj ne da generiše
činjeničko znanje o nečem ili nekom, već da oslobodi rasuđivanje
navodeći nas da se suprotstavimo izvesnostima i banalnostima –
sopstvenim kao i zajedničkim. „Manifestacija toka mišljenja nije znanje,
već sposobnost da se razlikuje pravedno od nepravednog, lepo od
ružnog“, piše Arent. „A to bi zaista moglo sprečiti katastrofe, bar za
mene, u retkim kritičnim trenucima.“
Drugim rečima, pre nego što
postanemo sposobni da razmišljamo sa stanovišta svojih bližnjih i
drugih, moramo naučiti da mislimo za sebe; tek kada utvrdimo šta je nama
važno, možemo se nadati da ćemo postići saglasnost o zajedničkim
prioritetima i načinima na koje to možemo najbolje zaštititi. Neophodna
nam je hrabrost da ne ustuknemo ni kada se naša najdublja uverenja
dovode u pitanje; ali istovremeno moramo modulirati nezavisnost svoga
mišljenja izlažući svoj sud na način za koji pretpostavljamo da bi mogao
odražavati stanovište drugih, i razmišljati o tome kako i zašto se
razilazimo.
***
U našem
vremenu sumnje i nepoverenja, kada se smatra da svaka pretenzija na
univerzalnost prikriva lični interes ili čak poriv za dominacijom, te
kantovske ideje, ključne za mišljenje Hane Arent, izgubile su ugled. U
odsustvu zajedničkih pretpostavki, „prošireno mišljenje“ češće bi moglo
voditi oholosti nego uključivanju: mogli bismo projektovati neko
stanovište na druge iako o njima ne znamo dovoljno i poreći njihovu
individualnost na osnovu pretpostavke o zajedništvu. S druge strane,
zajedničko značenje ljudskosti može se u toj meri izgubiti da postanemo
nesposobni da vidimo perspektive drugih zato što ih više ne smatramo
ljudskim bićima, već ih postvarujemo i svodimo na potrošna tela – kao
što se dogodilo Hani Arent dok je bila internirani apatrid. Sama
inteligencija ne jemči da ćemo izbeći takve greške. Priznavanje
jednakosti uz istovremeno sagledavanje razlika iziskuje političko
iskustvo, izvestan stepen samospoznaje i volju da se suprotstavimo
protivnicima i izložimo riziku. Hana Arent je to shvatila kada su se oko
nje urušili univerzalistički ideali nemačkog prosvetiteljstva.
Tada
je videla da se posedovanje prava ne odnosi, kao što pretpostavljaju
neki teoretičari politike, na zajedničku ljudsku supstancu ili svojstvo
na osnovu koga jedni drugima priznajemo jednakost, već pre na uzajamno
obavezivanje da ćemo graditi i održavati institucije koje štite
jednakost. Uživamo slobodu koja je u izvesnom smislu neutemeljena i
„mislimo bez oslonca“, da se poslužimo izrazom Hane Arent, tako što
stvaramo reprezentativne institucije, proglašavamo zakone i ustave, i
pokazujemo građansku hrabrost kada institucije iznevere svoja prvobitna
obećanja i zato moraju biti obnovljene. Takvo angažovanje u javnom svetu
zahteva nešto od političke sfere što je antiteza klasičnom liberalnom
individualizmu: budnost u prepoznavanju i promovisanju opšteg dobra, i
spremnost da se prihvati breme preduzimanja javne inicijative. Arent je
žalila zbog nestajanja javne slobode i javne sreće, koje se mogu postići
samo zajedničkim radom na izgradnji institucija, i odbacivala je sve
veći materijalizam, konzumerizam i privatizaciju života u modernim
kapitalističkim demokratijama.
Ponekad su sudovi Hane Arent bili
sasvim pogrešni, posebno kada je reč o onom što je V. E. B. Di Bois
nazvao „linija boje“. U raspravi o kolonizaciji Afrike u Izvorima totalitarizma (koja se oslanja na Srce tame
Džozefa Konrada) romantizovala je afrički kontinent i dehumanizovala
njegove stanovnike; pisala je, na primer, da se oni „ponašaju kao deo
prirode“ i da „nisu stvorili ljudski svet, ljudsku stvarnost“. U eseju
„Refleksije o Litl Roku“ (1959) kritikovala je nastojanja da se ukine
segregacija u lokalnim javnim školama slanjem američkih policajaca da
zaštite crne učenike kojima je naloženo da pohađaju dotad belačke škole.
Prigovarala je politizaciji dečjih života, što ju je podsetilo na
nacističke i staljinističke omladinske grupe, a nije shvatila koliko je
položaj crnih Amerikanaca daleko od tih pokreta. S druge strane, bila je
među prvim misliocima koji su povezali imperijalizam i totalitarizam s
evropskim zločinima za vreme Drugog svetskog rata svojom sugestijom da
su dehumanizacija i genocid kolonijalnih podanika u Africi stvorili
mentalne strukture koje su pripadnike nekih drugih zajednica – Jevreje,
komuniste, socijaliste, homoseksualce, hendikepirane, Rome – učinili
izbeglicama bez domovine i na kraju suvišnim bićima kojih se treba
rešiti u koncentracionim logorima.
Refleksije Hane Arent o
rasuđivanju, mišljenju, moralnom delovanju i političkoj hrabrosti
pokazuju da ona nije bila graditelj sistema i nije želela da ponudi
aksiome na osnovu kojih bi trebalo preurediti svet. Ali dok pratimo njen
tok misli, doživljavamo prosvetljujuću snagu njenih ideja. Njena
karakterizacija Valtera Benjamina, njenog prijatelja, kao „lovca na
bisere“ koji je istraživao dubine zapadne filozofije i kulture da bi na
površinu izneo njihova blaga, mogla bi se primeniti i na nju.10
Lov
na bisere ne znači puko pretraživanje istorije. Onaj koji želi da
otkrije skrivena blaga mora se kretati po nazubljenom okeanskom dnu.
Lovac na bisere često mora da poremeti slojeve na dnu okeana, baš kao
što su uradili Arent i Benjamin kada su ispitivali iskrzane ivice,
prekide i diskontinuitete prošlosti umesto da se prema njima odnose kao
prema elementima ravne, kontinuirane prošlosti. Nasleđe Hane Arent nije
doktrina niti filozofski sistem, već životvorno navođenje na
razmišljanje o političkom delovanju i suočavanje sa njegovim obećanjima i
neuspesima.
Autorka je profesorka emerita političkih
nauka i filozofije na Jejlu i viša istraživačica na Pravnom fakultetu
na Kolumbiji. Nova knjiga: Exile,
Statelessness, and Migration: Playing Chess with History from Hannah
Arendt to Isaiah Berlin / Egzil, apatridi i migracije: Igra šaha sa
istorijom od Hane Arent do Isaije Berlina, Princeton University Press, 2022.
Seyla Benhabib, The New York Review of Books, 24.02.2022.
Prevela Slavica Miletić
________________
- Eric Hobsbawm, The Age of Extremes: The Short Twentieth Century, 1914-1991 (London: Michael Joseph, 1994). Pogledaj i Richard J. Bernstein, Why Read Hannah Arendt Now (Polity, 2018).
- Hannah Arendt, The Origins of Totalitarianism (Harcourt Brace, 1951, reizdanje 1979), str. 297-298. Pogledaj i Hannah Arendt, “We, Refugees” (1943), in The Jew as Pariah: Jewish Identity and Politics in the Modern Age, uredio Ron H. Feldman (Grove, 1978). Prevedeno na naš jezik Peščaniku.
- Hannah Arendt, “Martin Heidegger at Eighty,” The New York Review, 21.10.1971; preveo sa nemačkog Albert Hofstadter.
- Pogledaj na primer Elzbieta Ettinger, Hannah Arendt/Martin Heidegger (Yale University Press, 1995); Richard Wolin, Heidegger’s Children: Hannah Arendt, Karl Löwith, Hans Jonas, and Herbert Marcuse (Princeton University Press, 2001); i Ann Heberlein, On Love and Tyranny: The Life and Politics of Hannah Arendt (Anansi International, 2021). Za analizu Arendt i Heideggera pre svega kao mislilaca pogledaj Dana Villa, Arendt and Heidegger: The Fate of the Political (Princeton University Press, 1995).
- Originalni engleski prevod Clare Winston i Richarda Winstona je ponovo izdala New York Review Books u februaru 2022.
- Od skorijih tekstova pogledaj Kei Hiruta, Hannah Arendt and Isaiah Berlin: Freedom, Politics and Humanity
(Princeton University Press, 2021), koji se bavi Berlinovim upornim
nastojanjima da spreči objavljivanje Arendt u Britaniji, kao i
naručivanjem negativnih kritičkih osvrta na njeno delo u raznim
časopisima. - Pogledaj Hannah Arendt / Karl Jaspers Correspondence, 1926-1969 (Harcourt Brace Jovanovich, 1992), pismo 345 od Jaspersa Arendt, str. 542.
- Pogledaj Shklarov prikaz Arendtinog Lectures on Kant’s Political Philosophy, uredio Ronald Beiner (University of Chicago Press, 1982), u The Bulletin of the Hegel Society of Great Britain, No.9 (proleće-leto 1984).
- Immanuel Kant, Critique of Judgment, prevod sa nemačkog Werner S. Pluhar (Hackett, 1987), str. 160.
- Arendt
referiše na poznate stihove iz Bure, čin 1, scena 2: Full fathom five
thy father lies./Of his bones are corals made./Those are pearls that
were his eyes./Nothing of him that doth fade/But doth suffer a sea
change/Into something rich and strange // Otac tvoj leži pet hvati
duboko./Kosti mu sada postaju korali;/Onaj biser tamo njegovo je
oko;/Smrtne mu delove menjaju ti vali/U nešto tako divno, dragoceno”
(prevod Živojin Simić i Sima Pandurović), u “Walter Benjamin,” Men in
Dark Times (Harcourt Brace, 1968), str. 193.