Ovih dana ulazimo u treću godinu rata u Ukrajini. To je zgodan moment da se rekapitulira dosadašnji tok događaja i svedu neki računi. To, pak, nije tako jednostavno učiniti, iz prostog razloga što motivi putinističke agresije nikada nisu bili jasno i koncizno izneseni. Kako ocjenjivati rezultate u realizaciji nekog cilja, ako taj cilj nije jasno definisan? Kao ciljevi rata nabacivani su vrlo različiti i na momente fantastični planovi – od smjene režima u Kijevu, problematizovanja ukrajinske državnosti, destabilizacije Evrope, „promjene svjetskog poretka“ (šta god to značilo), pa sve do sada već legendarne „denacifikacije“. Premda nas masa “patriotski odgovornih” eksperata ubjeđuje da “vsje idjot po planu”, pogledajmo šta nam kažu vlastite oči:
1. Stanje na terenu
Putinisti su počeli vrlo ambiciozno: svi se sjećamo kolone tenkova pred Kijevom i desanta padobranaca. Tada su nas mnogi HappyTV analitičari ubjeđivali kako će Putin „slomiti Ukrajinu“ za dva-tri dana. Danas je jasno koliko je to bila iluzija zasnovana na katastrofalnim obavještajnim propustima. Ukrajina je bila voljna da se brani i postepeno je dobijala i resurse za odbranu.
Čak i letimičan pogled na kartu dovoljan je da se ocijene efekti i sposobnost putinističke armade: ako uporedimo stanje na terenu 22. marta 2022. i 22. februara 2024. god., vidimo ovo:
Čak i najhipnotisaniji putinisti morali bi priznati da je ovo kolosalan neuspjeh.
Ipak, nedavni pad Avdijevke pokazuje ono što je bilo jasno od početka: ukrajinski otpor kritično je ovisan od Zapadne logistike. Putinistički režim očito nema kapacitete za dugotrajni rat sa Ukrajinom podržanom od Zapada, ali očito ima kapacitet da uspije ukoliko Ukrajina bude ostavljena na cjedilu. Zato se rat zapravo odlučuje u američkom Kongresu i Briselu.
Koliko god putinistička vojska djelovala katastrofalno, naročito u prvoj godini rata, ona ipak nije izgubila sposobnost da uči na vlastitim greškama i pokazuje napredak u odnosu na ono što je bila u prvim mjesecima rata. Bez kontinuirane podrške Ukrajini, ova armada može promijeniti stanje na terenu.
2. Udar na Zapad
To nas vodi do drugog putinističkog cilja: razbijanja jedinstva Zapada i naročito Evrope. To je tek očit neuspjeh: sem Mađara (i nas Srba – naroda poslovično mimo svijeta) sve „Zapadne“ zemlje – od SAD, preko EU i Britanije, pa do Japana, Australije i Južne Koreje, pokazale su uporno i monolitno jedinstvo.
Naročito se to ispoljilo u tzv. „energetskoj ucjeni“: putinisti su očekivali da se Evropa povije pred „ruskom zimom“, tj. da ona nema mogućnost da opstane bez ruskih energenata – te da će tu biti scenario kao za vrijeme korone – gledaj sebe i snalazi se kako znaš. Pokazalo se, međutim, ono što nas je istorija više puta naučila: dinamična liberalna društva su vrlo fleksibilna i u stanju su da se prilagođavaju promjenama okoline. To je, zapravo, njihova osnovna prednost u odnosu na krute autokratske režime tipa putinizma. Zapad je uspio da iznađe alternativu ruskom plinu i uspio je da to uradi koordinisano.
Apokaliptična predviđanja tipa ovog:
nisu se obistinila. Danas, dvije godine od početka agresije, jasno je da se Evropa nije ni smrzla, ni raspala.
3. Širenje NATO
Jedan od rijetkih koliko-toliko smislenih, pa i opravdanih ciljeva koje je Putin proklamovao kao svrhu invazije jeste sprječavanje širenja NATO pakta na istok. Koliko god bilo jasno da svaka država u XXI vijeku, pa tako i Ukrajina, ima pravo da sama odlučuje o svojim savezima i koalicijama, jasno je da se putinistička Rusija može osjećati ugroženom od približavanja i jačanja NATO saveza. Ipak, i tu je putinistička strategija doživjela potpuni neuspjeh: ušle su čak i Švedska i Finska – dvije veoma bogate zemlje, a Finska ima i vrlo jaku armiju i vrlo veliku granicu sa Rusijom. Putinistička agresija rezultirala je upravo onim što je pokušala da spriječi: NATO je stigao na granicu.
4. „Denacifikacija“ i promjena prozapadnog režima u Kijevu
Jedan od posebno ludih ratnih ciljeva bio je imenovan terminom „denacifikacija“. Kada toj budalastoj konstrukciji pokušamo dati neki smisao, onda se to može odnositi na tvrdnju da je ukrajinski režim pod vođstvom Zelenskog upotrebljavao „nacistička“ sredstva protiv ruskog stanovništva. Mnoga svjedočanstva govore da je neprihvatljivih metoda pritiska na rusko stanovništvo u Ukrajini zaista bilo. Da li je to bilo samo na nivou sporadičnih ekscesa, ili se radilo o agendi iza koje stoji država, teško je reći. U svakom slučaju, to ne opravdava agresiju i postoje mnogobrojni drugi načini da se takav problem rješava – od međunarodnih sudova, pa do raznih vrsta političkog pritiska.
Zašto Putin nije pribjegao takvim metodama? Možda zato što je pravi cilj koji se krije iza ovoga zapravo smjena „prozapadnog“ rukovodstva Ukrajine – namjera je bila da se umjesto Zelenskog&Co reinstalira neki putinov marionetski režim, tipa Viktora Janukoviča (onog sa zlatnim toaletom) i time preokrene put Ukrajine sa zapada – od EU i NATO, ka istoku.
Sada, nakon dvije godine rata, stvari stoje tako da od ovoga nema ništa – Zelenski&Co i dalje su u sedlu, a putinisti su i sami priznali da su odustali od cilja promjene režima u Kijevu.
No, stvar je po putiniste još i gora: šta god u budućnosti bude sa Zelenskim, jasno je da će Ukrajinski narod ići put Zapada. To je neminovna posljedica ove divljačke agresije. Ko normalan može očekivati da Ukrajinci nakon ovoga imaju ikakve veze sa Moskvom? Svojom glupošću, Putin je okrenuo Ukrajinu i jedan u suštini bratski narod protiv Rusa. Nasjeo je na isti štos koji je nama Srbima svojevremeno prodala Austrougarska: jeftinu seljačku foru “zavadi pa vladaj”.
5. Zaštita ruskog stanovništva u DNR i LNR
Jedina stvar koju su putinisti uspjeli ostvariti od početka rata jeste izlazak na granice DNR i LNR i zaštita tamošnjeg ruskog stanovništva. No, čak i taj uspjeh nije stabilan: on će, naime, zavisiti od ishoda rata. Ako putinistički režim bude slomljen vojno ili poklekne ekonomski pod sankcijama, upitno je šta će biti sa ovim teritorijama. Nije nemoguće da ih zadesi neka vrsta „Bljesak/Oluja“ pogroma i progona. Čak i u najidealnijem scenariju – da se ustabili linja na granicama, ova područja ostaće međunarodno nepriznata i biće tretirana kao okupirane teritorije, a Rusija kao okupator. Jasno je da to nije moguće kao dugoročno rješenje.
Dakle, kada podvučemo crtu, prvo poluvrijeme jasno pokazuje popriličan neuspjeh putinističke agresije na Ukrajinu. On nije uspio da slomi otpor Ukrajinaca, nije uspio da smijeni režim u Kijevu, nije uspio da razjedini Zapad, niti je uspio da spriječi dolazak NATO na rusku granicu. Čak i ono što je za sada uspio – da zaštiti rusko stanovništvo DNR i LNR, poprilično je na klimavim nogama i ovisiće od ishoda budućih mirovnih pregovora. Sve u svemu, prvo poluvrijeme je jedna katastrofa. Šta će biti u drugom poluvremenu, ostaje da se vidi. Ali tendencija je sveopšte sumorna. Za putiniste naročito.
Putinistička strategija i dalje odaje utisak čiste ludosti. Od samog početka bilo je nevjerovatno razumjeti ideju koja stoji iza ove invazije: nemoguće je osvojiti zemlju od 40+ miliona stanovnika koja hoće da se brani. No, čak i da je Putin umislio da može osvojiti Ukrajinu, još je nevjerovatnije shvatiti šta je s tim planirao? Jer, kako je moguće, u uslovima XXI vijeka, držati takvu zemlju u okupaciji? Prve dvije godine agresije nisu nam dale nikakve naznake da je putinistima uopšte jasno šta su ciljevi rata i šta može biti njihova izlazna strategija.
Za sada, jedini nedvosmislen uspjeh koji im se mora priznati jeste okončanje pandemije: Putin je zaista kanselovao koronu.