”Mi smo do sada, kada je riječ o Banjaluci, dosta radili na socijalnim politikama i infrastrukturi. Radilo se na uštedama, na disciplini u naplati, pa smo postigli da imamo najveći budžet grada u posljednjih petnaestak godina. Imamo najmanju potrošnju u posljednjih petnaest godina. Imamo neke stvari za koje se uvijek govorilo da su nemoguće, da su teške, da su to samo liste želja, a mi smo većinu tih stvari uspjeli da realizujemo u prvih godinu dana”, rekao je Dragan Milanović u razgovoru sa novinarom BUKA magazina.
Dragan Milanović diplomirani je ekonomista i veoma uspješno se bavi privatnim poslom. Oženjen je, otac troje djece, živi i radi u Banjaluci. Na predstojećim Opštim izborima kandidat je Partije demokratskog progresa (PDP) za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
S Milanovićem smo razgovarali o trenutnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini i stvarima koje se mogu promijeniti na političkoj sceni ove države i krenuti nabolje nakon Opštih izbora koji će se održati u nedjelju 2. oktobra 2022. godine.
Gospodine Milanoviću, na Lokalnim izborima 2020. desile su se promjene, bar kada je riječ o Banjaluci, dolaskom Stanivukovića na mjesto gradonačelnika. Da li je moguće da se i na nivou države dese slične promjene i dođe do promjene vlasti?
Da. Banja Luka je standardno dobra i promjene su krenule iz Banjaluke. I prethodna dva ciklusa mi smo pobjeđivali u Banjaluci i 2018. godine za predsjednika Republike i 2020. na izborima za gradonačelnika i, naravno, taj trend će se nadam se i nastaviti. Za ove nepune dvije godine došlo je do značajnih promjena i u odnosu politike prema ljudima, što je jedna od najznačajnijih promjena koje će se prenijeti i na republički nivo. Banja Luka više nije zabranjen grad za neke kategorije ljudi. Sada na Trgu može da se skupi bilo ko i iznese svoje mišljene i za i protiv. To je po meni jedna od najznačajnijih promjena i to treba da se desi i na republičkom nivou. U drugim gradovima u ove tri izborne jedinice stanje je nešto drugačije, ali je generalno raspoloženje pozitivnije i bolje. Osjeti se taj duh promjena, osjeti se da je kulminiralo nezadovoljstvo naroda svih ovih godina. Evo već je sedamnaesta godina kontinuirane i iste vlasti na republičkom nivou tako da se impuls i nezadovoljstvo naroda i te kako osjeti i mislim da će se to kanalisati ispravno na dan izbora i da će se ono što smo uradili 2020. godine u Banjaluci nakon izbora 2. oktobra desiti i na republičkom nivou. Mi smo ovdje u Banjaluci između čekića i nakovnja, jer imamo republičku vlast koja nam nije naklonjena, a imamo i skupštinsku većinu koja nije uz izvršnu vlast, tako da bi pobjeda na republičkom nivou olakšala mnoge stvari, prohodnost odluka bila bi mnogo bolja i mnogo bi se više moglo učiniti i na lokalnom nivou. Mi smo do sada, kada je riječ o Banjaluci, dosta radili na socijalnim politikama i infrastrukturi. Radilo se na uštedama, na disciplini u naplati pa smo postigli da imamo najveći budžet grada u posljednjih petnaestak godina. Imamo najmanju potrošnju u posljednjih petnaest godina. Imamo neke stvari za koje se uvijek govorilo da su nemoguće, da su teške, da su to samo liste želja, a mi smo većinu tih stvari uspjeli da realizujemo u prvih godinu dana. Napomenuću neke od tih stvari, a to su besplatni udžbenici za osnovce, uradili smo subvencije za vrtiće, subvencionirali smo i prevoz za penzionere s najnižim penzijama, uradilo se dosta stvari. Međutim, dosta stvari je i gradska skupštinska većina blokirala. Mi sada imamo blokadu od pedeset miliona maraka, dvadeset sedam zarez sedam miliona maraka rebalansa, deset miliona maraka suficita i predhodne godine, deset miliona maraka za rekonstrukciju toplovodne mreže i da ne nabrajam.
Da li možda promjene koči i letargija koja se uvukla u našeg čovjeka, koji zapravo više i ne vjeruje da su promjene moguće?
Osim kriminala i korupcije, koji ovom društvu i državi mnogo štete, možda je i veći problem to što su ljudi upali u neku vrstu letargije i beznadežnosti. Ljudi odavde odlaze sa posljednjom izgubljenom nadom. Svi mi u okruženju imamo ljude koji su napustili ove prostore, čak i ne zbog same egzistencije. Odlaze ljekari, inženjeri, programeri, koji ovdje imaju svoju solidnu egzistenciju, ali ne vide perspektivu za svoju djecu, jer vide samo nepravdu. Mislim da se u Banjaluci pokazalo, barem na tom mikronivou, da se može poštenije i kvalitetnije raditi i mi, zapravo, idemo na ove izbore sa tim primjerom koji želimo proširiti na cijelu Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovinu. Ovdje zbog pravne nesigurnosti, korupcije, političkih i nacionalnih tenzija više niko neće da ulaže i investira. Sadašnja vlast u oba entiteta non stop podgrijavaju tu nekakvu nestabilnost i teme koje nisu životne, a koje plaše ljude. Dakle, oni dvostruko dobijaju, a narod stostruko gubi. Prvo uplaše narod a onda isti taj narod ubjeđuju da su oni njihovi izbavitelji od zla. Takvo stanje tjera ozbiljne investitore jer niko neće uložiti zdrav kapital u državi u kojoj vlada takav ambijent. Mi moramo da obezbjedimo normalne uslove za investiranje i radnu snagu koju možemo da izgubimo ako se aktuelna vlast zadrži na pozicijama. Nama su potrebne suštinske promjene a one mogu da se rade samo kada za to imate jedan širi konsenzus. Kad se svi nivoi vlasti usaglašeni. Upravo zato je važna pobjeda i na republičkom nivou i na nivou Bosne i Hercegovine.
Veliki, možda i najveći problem, jeste odlazak ljudi iz BiH. Kako zadržati ljude da ne idu, kako ih uvjeriti da je i ovdje budućnosti moguća?
Jedan od osnovnih ciljeva i jeste smanjiti odlazak ljudi. Ovo kod nas je postao egzodus i ljudi odlaze masovno. Ovdje više niko i ne vodi evidenciju koliko je ljudi ostalo a koliko otišlo. Jedne godine smo se i prebrojavali, 2013. godine kada je bio popis, ali on nikada nije potvrđen. Ja vjerujem da nas u Repubici Srpskoj nema ni preko osamsto pedeset hiljada. Izbori i birački spiskovi nisu relevantni, jer kod nas je na snazi ona pasivna registracija, pa se svako ko izvadi ličnu kartu na području države vodi i kao glasač, iako se radi o ljudima koji ovdje već godinama ne žive. Realno govoreći, mi gubimo ljude, a to je najveći resurs. Ima jedna anegdota kada je Norveška jednom donirala novac za neki projekat, ovdašnji funkcioneri su im se zahvaljivali. Ali ambasador Norveške je rekao da nema potrebe da se zahvaljuju, jer zapravo Norveška treba da se zahvali Bosni i Hercegovini na stručnim ljudima koji trenutno rade u toj državi. Tako da ispada da smo mi mnogo više donirali u te sjeverne i zapadne zemlje negoli oni u Bosnu i Hercegovinu. To je najveći problem, jer nama odlaze ljudi. A kada ljudi odu džaba će nam biti i otvaranje fabrika jer u njima neće imati ko da radi. Upravo ako se ne promjene politike, pristup i odnos mi nemamo baš sjajnu perspektivu na ovim prostorima. To je šteta za cijeli narod i uzalud će nam biti busanje u prsa sa nekakvim nacionalnim interesima kad nam najbolji odu.