Oba svemirska tijela pokazala su se kao beživotna pustoš. Spustili
smo na njih razne letjelice, poslali ih u orbitu, radili razna mjerenja i
za sada nije bilo ni traga bilo kakvoj formi života.
Naravno, Mars je još uvijek u igri, ali više u smislu pronalaska
drevnih organizama koji su možda prebivali na tom planetu kada su njime
tekle rijeke, odnosno kada je on izgledao sasvim drugačije. Dakle, kamo
sada gledamo u našem Sunčevom sustavu kako bi otkrili “male zelene”?
Mjesec koji skriva ocean
Trenutni glavni kandidati za pronalazak života van Zemlje su mjeseci
koji kruže oko plinovitih divova, a koji ispod svoje zamrznute površine
skrivaju oceane. Tu je još i Venera, koja ispod svoje guste atmosfere
čuva tajne do kojih još uvijek ne možemo u potpunosti prodrijeti mada se
radi o susjednom planetu.
No kod nje je upitno može li na njenim prostranstvima biti života
kakvog poznajemo, s obzirom da temperature na površini znaju doseći 470
stupnjeva Celzijevih; što je dovoljno da se otopi olovo. Životu kakav
poznajemo potrebna su tri sastojka: izvor energije, organske molekule i
tekuća voda. Stoga je potraga za životom izvan Zemlje primarno
fokusirana na planete, patuljaste planete i mjesece koji sadrže značajnu
količinu tekuće vode.
Jupiterov mjesec Europa
je za astrobiologe jedan od najintrigantnijih objekata u Sunčevom
sustavu. Ispod njegove ledene kore, debljine između 15 do 25 kilometara
skriva se ocean dubok od 60 do 150 kilometara. Mada je Europa manja od
Zemlje, u njezinom oceanu vjerojatno se nalazi dvostruko više vode nego u
svim oceanima na našem planetu.
Ovaj je mjesec posebice interesantan jer se na njegovoj površini
nalaze pukotine koje bi možda omogućavale lakši pristup oceanu, u
slučaju da na njega spustimo letjelicu.
NASA bi u listopadu 2024. trebala lansirati Europu Clipper,
koja bi imala za cilj provjeriti je li taj mjesec pogodan za razvoj
života. Plan je da letjelica napravi na desetke bliskih preleta i
prikupi informacije o tome postoje li ispod površine Europe područja u
kojima bi moglo biti uvjeta za nastanak života.
Enkelad
Saturnov mjesec Enkelad
redovito u svemir izbacuje mlazove svog skrivenog oceana. Kada je
letjelica Cassini-Huygens 2015. godine projurila kroz njih, otkrila je
nešto neočekivano: kemijske spojeve koji ukazuju na postojanje
hidrotermalnih izvora.
Mlazovi su stizali iz relativno toplih pukotina u Enkeladovoj ledenoj
kori, koje znanstvenici neformalno nazivaju “tigrovim prugama”. Oko
mlazova se nalazio oblak plina u kojem se nalazila vodena para, ugljikov
dioksid, metan, možda nešto amonijaka. Pronađene su i soli te silicijev
dioksid. Gustoća organskih materijala u oblaku bila je oko 20 puta veća
nego što su znanstvenici očekivali.
Izgleda da s ovog mjeseca konstantno eruptiraju mlazovi vode,
stvarajući oko njega ogromnu “maglu” fine ledene prašine. Znanstvenici
smatraju da bi na južnom polu Enkelada ledena kora mogla biti tanka samo
1 do 5 kilometara. Inače je njena prosječna debljina između 20 i 25 km.
Mada se ovaj Saturnov mjesec nalazi jako daleko od naše zvijezde, to
ne znači nužno da je prehladan za nastanak biološkog života (isto
vrijedi i za Europu). Naime, planetarne plimne sile mogle bi zagrijavati
njegovu unutrašnjost i sprječavati zamrzavanje oceana.
Oceana bi moglo biti i ispod površine Jupiterovih mjeseca Ganimeda i
Kaliste, ali i dalekog patuljastog planeta Plutona. Zanimljivo je da se
tekuća voda možda nalazi i u dubinama patuljastog planeta Cerere i
Neptunovog mjeseca Tritona, ali sve to još treba potvrditi.
Što je s Venerom?
Razgovarali smo s planetarnim znanstvenikom Michielom Minom iz
Nizozemskog instituta za svemirska istraživanja (SRON) te ga upitali
traže li uopće znanstvenici u svemiru, ili konkretno na Veneri, oblik
života kakav nama nije poznat.
“Već je sada teško naći znakove života u drugim zvjezdanim sustavima,
mada znamo kako oni izgledaju; odnosno znamo što točno trebamo tražiti.
U slučaju drugačije biologije, ne znamo što bismo trebali tražiti”,
rekao je Min.
“No, nešto ipak možemo napraviti, možemo tražiti znakove koji nisu
uobičajeni. Život je konstantna borba s ravnotežom sustava. Konstantno
pokušavamo izgurati naša tijela i okoliš iz ravnoteže. Dakle, ako na
nekom planetu u drugom solarnom sustavu ili na Veneri postoji život
kakav ne poznajemo, u atmosferi bi se trebali nalaziti sastojci koje
nisu očekivani u kemijskom smislu”, dodao je.
“Neki znanstvenici istražuju kakve biosignale treba tražiti u slučaju
poremećaja ravnoteže sustava. Dakle, pokušavamo pronaći takve signale,
ali to je jako teško. O Veneri zapravo ne znamo puno jer je jako teško
prodrijeti kroz njene guste oblake. Prošle godine smo na Veneri
detektirali fosfin, koji može ukazati na postojanje života, ali je
kasnije shvaćeno da se radilo o pogrešci u obradi podataka”, dodao je.
Nismo uspjeli ni probušiti dublju rupu na Marsu
Možda će se netko zapitati – pa u čemu je onda problem, što čekamo i
zašto ne pošaljemo nešto na Europu ili Enkelad i probijemo njihovu
zaleđenu površinu. Koliko to teško može biti? Bili smo na Mjesecu prije
više desetljeća, a već smo poslali veći broj rovera na Mars.
No, planetarna istraživanja nisu tako jednostavna. Primjerice, uz sva
naša tehnološka dostignuća još uvijek nismo uspjeli izbušiti nešto
dublju rupu na Marsu. Jedna od misija NASA-inog landera InSight bila je
bušenje rupe od nekoliko metara kako bi se izmjerila temperatura
unutrašnjosti Crvenog planeta.
No, nakon samo nekoliko centimetara dubine, došlo je do poteškoća.
Bušilica je zapela i nije mogla dalje te je taj dio misije obustavljen.
Stoga se s pravom postavlja pitanje – kako ćemo onda (i kada) probiti
zamrznutu površinu mjeseca oko Jupitera ili Saturna gdje je
najvjerojatnije postojanje vanzemaljskog života. Hoće li nam za to
trebati desetljeća ili stoljeća, hoće li to naša generacija uopće
doživjeti?
O tome smo porazgovarali s astrobiologinjom Nicol Caplin iz ESA-inog
sjedišta u Nizozemskoj (The European Space Research and Technology
Centre,ESTEC).
“Nemam informacije o detaljima misije InSght, ali mogu reći što ESA
planira napraviti s roverom Rosalind Franklin. Njegova misija na Mars je
za sada odgođena, iz nekoliko razloga. S obzirom da su u prijašnjim
misijama svemirskih agencija utvrđene neke tehničke poteškoće,
znanstvena zajednica sada na njima uči. Ako je došlo do pogrešaka u
prošlosti, sada pazimo da se one ne ponove u budućnosti”, rekla je
Caplin za Index.
“Nadam se da ćemo to uspjeti ostvariti za vrijeme našeg života”
“Rover je prvotno trebao biti lansiran 2020., no to je odgođeno i za
sada nemamo definiran datum lansiranja. Radimo opsežna testiranja svih
uređaja na roveru kako bismo osigurali da rade ispravno. Rover je
dizajniran da na Marsu izbuši rupu od nekoliko metra. Mada su Insight i
Roselyn rađeni u približno istome periodu, sada je identificiran problem
i možemo uvesti izmjene i poboljšanja”, kazala je Caplin.
“Mogu vam reći kakve su ambicije i strategije ESA-e za sljedećih
nekoliko godina. Trenutno nam nije agenda u tom periodu ići dalje od
Marsa. Što se mjeseca Europe tiče, ESA radi na projektu Juice, Jupiter Icy Moon Explorer.
Planiramo poslati letjelicu do Jupiterovih ledenih mjeseca kako bismo
ustanovili njihov točan sastav i procese koji se tamo zbivaju. Juice je
trenutno projekt u razvoju”, dodala je.
“Bušenje, odnosno topljenje ledene kore na Europi je nešto što će se
ostvariti tek u dalekoj budućnosti. No, s obzirom na brzinu razvoja
svemirskih znanosti, možda ćemo uspjeti razviti potrebnu tehnologiju i
ranije nego što se očekuje. Hoće li trebati desetljeća ili stoljeća?
Nadam se da ćemo to uspjeti ostvariti za vrijeme našeg života. Dakle,
moguće je da će se raditi o desetljećima”, kazala je Caplin.
“Dokle god postoji motivacija znanstvene zajednice i političke
strukture, ne smijemo si postavljati granice. Već sada imamo letjelice
koje su otišle izvan Sunčevog sustava. Pazite, već smo sletjeli na
komet. Dakle, imamo tehnologiju za takve letove”, dodala je.
Posebna nuklearna “bušilica”
O tehničkim mogućnostima probijanja ledene kore na mjesecima koji
ispod površine skrivaju ocean, upitali smo i astrofizičara Bojana
Pečnika, jednim od voditelja projekta Hipersfera koji je doktorirao na
Institutu za ekstraterestrijalnu fiziku Max Planck u Njemačkoj.
“Za bušenje ledenih mjesečevih površina u Sunčevu sustavu
najizglednije je korištenje cilindričnih robota koji na svojem dnu imaju
vruću površinu grijanu radioizotopnim termalnim generatorima (RTG),
malim nuklearnim reaktorima kakvi se koriste na letjelicama Pioneer i
Voyager, te na Marsovom roveru Perserverence”, objasnio je Pečnik za
Index.
“Mjesečeva gravitacija povlači robotsku sondu u dubinu kako ona otapa
led ispod sebe. Sonda iza sebe odmotava kabel kroz koji komunicira sa
površinom. Voda u tunelu iznad sonde se natrag zamrzava, ali to ne smeta
našem robotskom istražitelju niti kablu kojeg ostavlja iza sebe. Jednom
kad dođe do tekuće vode, sonda se pretvara u ronilicu koja može početi
istraživati tekuću unutrašnjost mjeseca”, dodao je.
“Takav koncept istraživanja ne zahtjeva niti jednu kritičnu
tehnologiju koja nije već razvijena ili bi zahtijevala danas još daleko
nedostižne performanse. Jedan problem je raketa koja može sa Zemlje
lansirati dovoljno masivnu istraživačku sondu prema Jupiteru ili
Saturnu. SpaceX, Blue Origin i NASA razvijaju HLV rakete (Heavy Launch
Vehicle) koje bi kroz par godina mogle adekvatno poslužiti za takva
zahtjevna lansiranja”, kazao je.
“Drugi problem su znanstveni i politički prioriteti za velike, skupe
istraživačke misije. Treći problem je različitost takve misije od bilo
čega dosad pokušanog. Nepoznati rizici, odnosno neiskušane tehnologije
rijetko dobivaju priliku sudjelovati u svemirskim misijama. Ipak, bez
obzira na tu Kvaku 22, vjerujem da će za deset do petnaest godina biti
ostvareni svi uvjeti da počnemo zavirivati ispod ledenih kora mjeseca
plinovitih divova u Sunčevu sustavu”, smatra Pečnik.
“Nismo odustali od traženja života na Veneri”
Što se tiče života na Veneri, Pečnik navodi kako znanstvena zajednica još uvijek nije odustala od te ideje. Objasnio je i zašto.
“Bez obzira što je ‘potpis’ fosfina u atmosferi Venere
najvjerojatnije bio pre entuzijastično očitan iz šume njezinih
spektroskopskih linija, svakako se nije odustalo od ideja da bi na
Veneri moglo biti života. Naime, iako na Venerinoj površini vladaju pre
ekstremni uvjeti za postojanje života kakvog znamo, na 50 do 60 km iznad
tla su temperatura i tlak atmosfere vrlo slični onima na površini
Zemlje, a ima i kisika”, rekao je Pečnik.
“Stoga se razmatraju misije koje bi u taj dio Venerine atmosfere
dovele zračni brod, koji bi onda mogao duže vrijeme ploviti/letjeti kroz
taj medij, te na taj način puno detaljnije istražiti Veneru nego što to
možemo danas. Bakteriološki život mogao se razviti na i uz površinu
Venere u njenoj ranijoj fazi, prije nego ju je efekt staklenika
pretvorio u Danteov pakao, pa nije isključeno da bi u ovim ‘pitomim’
uvjetima na visini još uvijek moglo biti ostataka Venerinog života”,
dodao je.
“Mislim da će se cilindrične nuklearne bušilice mjeseci sa ledenim
korama početi koristiti prije nego zračni brodovi za Veneru (ali i za
Titan!), ali za desetak godina će svakako biti jako zanimljivo pratiti
kakva će nam istraživanja omogućiti velike rakete koje danas razvijamo”,
zaključio je Pečnik.