Upiru pogled u siluete što se vuku političkom i društvenom zbiljom, tragajući u
njihovom pogledu, čelu, držanju ramena, pokretu ruku prepoznati potencijal
vizionara, lučonoše, što zna na koju je stranu izlaz iz tmine beznađa,
propadanja, dekadencije, obespravljenosti i nepravde. S vremena na vrijeme otme
im se uzdah, kletva spram lažnih proproka i reformatora, proroka nadolazeće
utopije, lija najava traje koliko predizborna kampanja.
S vremena na vrijeme negoduju te
narodne mase svoje akademske uzdanice, svjesne toga da svaki narod u slojevima
i nakupinama «inteligencije», formalnog ili neformalnog mreškanja intelekta,
treba da ima potencijal, klicu svjetle budućnosti, bunta, kritike, promjene u
najavi ili djelu, što može biti znak, smjernica, putokaz, skica liderstva.
S pravom kritikuju akademsku zajednicu
za njenu nespremnost da djeluje, da kritikuje, usmjerava, vodi.
No ono što širokom građanskom frontu
nije jasno i vidljivo je činjenica da te akademske budžare nisu gnijezda iz
kojih može prhnuti slobodarski duh, ili zacvrkutati himna promjene ili
zakreštati buntovni damar bilo kakve revolucije.
Učmali su to brlozi u kojima tavore
poslušnici, partijski dužnici, politički poletarci ili neuspjeli i neostvareni
stranački geniji, što su se strmoglavo strmeknuli niz basamake stranačke
hijerarhije u profesorske katedre. Ako su njihove akademske i stručne
kompetencije neprovjerene, a ponekada i nesigurne, često se susrećemo sa tim da
su njihova dvoličnost, licemjerstvo, snishodljivost i malicioznost dobro
utrenirane, beskonačnim ponavljanjem nepogrešivo urezane u ponašajni repertoar
instinktivnih reakcija na kontakte sa nosiocima vlasti i političke moći!
Snishodljivost je tako mnogima postala refleks preživljavanja i glavni oslonac
individualnog evolucijskog i profesionalnog razvoja.
Kako već rekoh, mnogi od tih akademskih
uposlenika sav svoj razvoj karijere duguju političkoj pripadnosti i partijskoj
poslušnosti, pri čemu su mnogi te partijske odnose, unutargrupnu dinamiku,
hijerarhijski sistem razmjene informacija i odlučivanja, preslikali u svoje
privatne i akademske odnose.
Tako su u akademsku zajednicu uveli
lobiranje, trgovinu uticajima, razmjene usluga, pozicijsko umrežavanje,
uduplavanje funkcija i pozicija moći, zaobilaženje propisanih procedura,
podmetanja i poturanja, spletkarenja, ukratko dvorske igre u makijavelističkom
maniru, zasnovane na principima beskrupuloznosti i motivirane isključivo
sticanjem i zadržavanjem moći.
Najsvježiji primjer, kojem upravo
možemo svjedočiti na zeničkom Univerzitetu, političkog modela funkcioniranja u
akademskoj zajednici, pored niza drugih na koje sam već ukazivao, tiče se
predloženog Statuta, koji ovih dana ide na Senat, na usvajanje. Navest ću neke
od po meni najznačajnijih, vjerujem brižljivo u pozamašni tekst, koji će
rijetko ko brižljivo čitati, upakovanih intervencija, koje treba da daju
rektoru kao rukovodiocu univerziteta veću moć i ovlasti, te da uskrate
akademske slobode i prava na samostalno promišljanje i javno djelovanje.
Statut koji ide na usvajanje u članu 9,
Zabrana političkog djelovanja, određuje da nastavnik zaposlen na univerzitetu
nema pravo iznositi u akademskom prostoru svoja politička i ideološka
ubjeđenja. Sa druge strane, odlukama novog rektora i njegovih suradnika
Islamski pedagoški fakultet je postao stalna punopravna članica univerziteta a
profesori tog fakulteta u nastavnom procesu ne samo da iznose svoje ideološke
stavove, već ih i nameću studentima kao apsolutne. Meni se dakle kao slobodnom
intelektualcu brani da iznosim mišljenja, kritike i osvrte na društveni
poredak, odnose i zbivanja, dok se u okvirima iste te akdemske zajednice
svećenicima dozvoljava apsolutna ideološka i intelektualna autonomija!
U članu 17. stav 4. daje rektoru
ovlasti da samostalno i samovoljno sklapa poslove ispred univerziteta u
vrijednosti do 50.000 KM, pri čemu ga ničim ne ograničava u vezi toga kakve i
koliko puta godišnje to može činiti tako bez nadzora. Nemalih li je 50 tisuća
bez kontrole i bez ograničenja frekvencije takve finansijske ovlasti?
U članu 71. Stav 1. ee kaže da Senat
bira rektora javnim glasanjem, što podrazumijeva da će budući rektor znati ko
je glasao za njega a ko protiv njega, te je za očekivati različite odmazde
spram članova Senata koji nisu bili «pravovjerni». Ovime se očito želi
uskratiti sloboda mišljenja i samostalnog odlučivanja!
Član 88. pak kaže da Senat bira
prorektore, opet javnim glasanjem, na prijedlog rektora, dakle bez institucije
javnog natječaja što je flagrantno kršenje prava nastavnika da se kandidiraju
na rukovodnu funkciju! Rektor dakle bira sebi 5 prorektora koji će ga slijepo
slušati jer mu duguju, a time ima već na startu 6 glasova na Senatu jer Statut
koji je predložen, za razliku od Zakona o visokom obrazovanju, nigdje ne kaže
da prorektori nemaju pravo glasa.
Da ne dužim dalje! Vjerujem da je
svakome ko želi vidjeti, sasvim jasno da su pojedinci, koji su karijeru
nastavnika kovali na stranačkim mjehovima i nakovnjima, unutarstranački model
diktature na mala vrata uvukli u akademsku zajednicu, a sada to žele još i
apsolutizirati.
Kako onda narode očekuješ da «ufol»
inteligencija i samoprozvani intelektualci išta samomisleće izreknu, napišu,
učine ili pokrenu? Politika je poklopila za ovih 30 godina sve aspekte društva
pa i onaj koji se tiće visokog obrazovanja.
Biti slobodni mislilac u ovom društvu
ne samo da je postalo teško, već je odavno i opasno!