Maja Mihajlović je rođena 1987. godine u Banjaluci. Diplomirala je filozofiju i novinarstvo. Živjela je i radila u Banjaluci, Beogradu i Aleksandriji. Do sada je objavila zbirku poezije „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama”, za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga” za najbolju prvu knjigu objavljenu 2022. godine. „Nemoguće sunce Azije” njena je druga knjiga.
Pjesme ove zbirke raspoređene su u pet ciklusa – Nemoguće sunce Azije, Male pjesme, Zapaljeni grad, Zapisi iz središta srca i Još je mora ostalo u tebi. Čitaocima nude jedan nesvakidašnji poetski svijet osobene slikovitosti, ritmičnosti i osjećajnosti. Pjesnički izražaj, u kojem se smjenjuju kratki poetski zapisi i naglašena narativnost, usmjeren je kako na ono duboko lično, tako i na ono prostorno i vremenski udaljeno, ali po osjećajnosti sve samo ne daleko. Maja Mihajlović, vodeći dijalog sa Vergilijem, Šekspirom, Ivanom V. Lalićem ili Vaskom Popom, gradi pjesnički svijet obilježen kako mačem i ognjem, tako i blagošću.
„Druga zbirka pjesnikinje Maje Mihajlović u pet poetski raznovrsnih ali izuzetno dinamičnih ciklusa prepliće lično i kolektivno, mitsko i intimno, tuđe i sopstveno, istorijsko i savremeno. Igrajući se ravnima intimnog i univerzalnog, pjesnikinja ranjivo i hrabro ispituje pojmove ideologije, religije, umjetnosti i istorije. U središtu toga borba je sa osjećajem sopstvene nedoraslosti i prijekom željom za pripadnošću i utjehama drugih”, navodi urednica knjige Marija Pejić.
U nastavku donosimo i nekoliko pjesama iz zbirke:
mala pjesma o definicijama
zjenica, latinski pupille: mala lutka
tako su je oni nešto drevniji od nas nazvali
jer se u oku tuđem ogledaš i vidiš sebe tamo
kao malu lutku
tako oni kažu
(govorili su)
((to ipak nije prošlo vrijeme
njihov govor odjekuje u ćoškovima soba
i didona uvijek hoda za mnom:
nečujna sjenka sunca i svake vatre
šapuće mi nerazumljive riječi
ali dok se okrenem – skrila se u vjetru))
a ipak ja ne vidim lutku
vidim malo nebo
i u njemu zvijezde koje se rađaju i umiru
samo da bi se rodile ponovo i ponovo
i rub vječnosti
s njega neko pušta zmajeve
o kometama i ratištima
kad god pokušam da se osvrnem
udarim u skupljenu pesnicu
nemilosrdnog krvnika sopstvene krvi
(moj rodoslov po očevoj strani)
koju proklinjem i nad kojom plačem uzaludno
one nisu plakale primale su sudbinu mirno
smjerno gotovo pobožno
jesu li time bile hrabrije od mene ne znam
sjećam se maminih suza dok se krije u kupatilu
(on nije udarao često
njegove su metode bile nešto finije)
(nije li apsurd pojam tananosti metoda mučenja)
dok je rat hučao nad nama
kad sam bila dijete i kad su ljudi bili leptiri
a ipak ja se rata nisam bojala
usred rata moj je neprijatelj bio pred vratima moje sobe
(moja odbrana staljingrada
pod snijegom pod hladnoćom u sebi izgubljena
glađu progonjena
ali nisam odustala
nisam odustala nisam odustala)
moj progonitelj živio je u mojoj kući
jeo za mojim stolom spavao sit našeg bola
pored toliko ratišta i zgarišta ti naizgled srećan
daleko od linija fronta
jutra dočekuješ na zgarištu sopstvene duše
dešava se jebiga nije se žaliti
plamtjela je zemlja ljudi gorjeli kao zvijezde u noći
ti nisi morala bježati kroz zapaljeni mrak
zapaljeni grad
gledati kako ti nestaje dom
sve što voliš i znaš kako nestaje
samo nismo imale ljubavi
nas tri – tri leptirice u svojoj nijemoj
u svojoj besmislenoj bespomoćnoj pobuni
(kako ti i pored strašne smrti zavidim
oh, kako ti zavidim na hrabrosti
nepokolebljivosti i veličini tvoje borbe
na umijeću biranja kako ti zavidim minerva mirabal)
samo razumijevanja i nježnosti nismo imale
ali ne može se sve imati
ali i dalje u meni nježnost prevagne
i probije se kroz sve zidove njeno milo lice
i vidim i sad: još zora nije stigla
ko sunce prije sunca mama nas nježno budi
i kreće s nama u malenu igru skrivanja
da nas odvede u podrum
koji nikog ni od čeg ne može zaštititi
i smije se lako nježno treperavo
(koliko je snage trebalo
koliko je njena duša puta umrla tad
dok joj povjerljivi smijeh sija)
dok avioni klize smrtni kroz noć
(kako je u tim trenucima lako dolazila nježnost
da sam željela da avioni nikad ne odu)
sjećam se potom nedjelje i stola postavljenog za ručak
i vijesti s radija i sječiva gorkog
dabogda im i djecu pobili
i drugog tihog jedva čujnog
ćuti ne govori takve stvari
i opet okrutnog poznatog u meso zarivajućeg
i oni će odrasti i biti isti takvi
tata, odrasla sam i nisam ni nalik tebi
i to je moja jedina pobjeda
artemizija prva vjesnica istine
ja, artemizija prva, kćerka ligdamisa
kraljica halikarnasa
vladarka kosa nisirusa i kalimnosa i okolnih mora
satrapije karije
jedina gospodarica smrtnih talasa
svojih noći svojih dana
svoje svjedočanstvo ostavljam u ovom kamenu
da buduća stoljeća čuju istinu
hoće li je prepoznati to je najstrašniji izazov
sve sem istine predmet je potrage
blaga i zadovoljstva i tuđe zemlje i tuđe žene dakle plijen
i bol njihovog prodornog plača i njihove tišine
koja reže noć
ja, artemizija prva, ostavljam u ovom kamenu nadu
da će biti bar neko
kog neće obmanuti zavodljive podrugljive prezrive
vješto isklesane vremenom nagomilane
preko djela naših preko tijela naših
lažne samodovoljne muške riječi
silnika riječi
ubica djece ubica ženskog duha ubica značenja časti riječi
neprijatelja nemoćnih preda mnom na mom bojnom polju
dakle moru
riječi njihove da neće prevagnuti na tasu istine i pravde
na sudu povijesti
što svojom nadmenošću ohološću
zaslađene slatkim otrovom
na nas ustremljuju
liju u pehare prolivaju niz vijekove svoj otrov bacaju
kao nas pod sebe
mene nisu mogli više nikada ja sam ovladala
sudbinom zvijezdama mapama i brodovima
pošla sam jedinim putem
koji bogovi što traže pravdu znaju
rekla sam kserksu da ne ulazi u bitku
treba igrati svoju igru
treba ples gladi otplesati do kraja jeseni
i uzećemo sve samo treba slušati talase
talase i vjetar i žito i sunce
slijediti njihovu muziku i gledati kako grci
kao maslačci u pustinji venu
umarširaćemo nepobjedivi ako me poslušaš
i još: ne zaboravi nepouzdanost egipćana
nedosljednost krićana
dakle saveznika dakle ljudi uopšte
s divljenjem me je gledao odavno
odgovorio dobro misliš
prva među mornarima ti mudro govoriš zaista
ipak me nije poslušao kako predvidivo
svi generali su rekli kreni sada
i on je krenuo nesrećan je svako ko vjeruje u mušku riječ
zaveden iluzijom nadmoći
ko može da me optuži za obmanu
kad sam grčku zastavu razapela na lađi
klin se klinom izbija
sve sam nadigrala
uzalud bi bilo i deset puta toliko brodova
i deset puta deset hiljada drahmi da me dovedu živu
nikad me ne bi uhvatili
ja sam znala ploviti znala igrati
vašu igru na vašim bojištima
vaših laži strujama uprkos ići sa suncem u očima
i u porazu sam ostala nepobjediva
zauvijek tuđim kopljem nedohvaćena nezarobljena
ponosna na čelu mornarice sa zefirima u kosi razigranim
puna čežnje i vjere u život more udisala
ponosna na pramcu ja sam stajala
neporažena od onih s kojima me zovu jednakom
pukim slučajem izuzetkom a ja sam uvijek bila pravilo
govorili su da je u meni muška hrabrost
kakva smiješna dječja podvala
moja je hrabrost bila sasvim jedino i u cijelosti ženska
čista ženska je bila moja hrabrost
baš kako je njihova bila čista muška
i hrabrost i okrutnost i pritvorna priča
za dokumente istorije
kakva je hrabrost do ženska
one koja se za svoje tijelo i svoj um
svoj život i svoju utrobu
njihovom lažnom hrabrošću rasparčanu bori
nije ista to hrabrost naša to je činjenica i nismo isti
hvala bogovima
činjenica je to kao i da ginu od ruku jedne žene
kakav poraz da na sebi okuse gorčinu sopstvenog lijeka
hrabrost je moja bila ista ona hrabrost svih onih
što se do kraja ne predaju
noktima grebu njihova strašno hrabra lica
na bojnom polju noć poslije bitke
kad kao zvijezde što svjetlošću progorijevaju tamu neba
njihovi krici probijaju zrak
ja neću biti ničiji ulov
ni u jednim rukama zadržana uhvaćena nikad više
rekla sam poslije smrti od grčkih ruku
svojom voljom kao persijka rođena
nikad više pobijeđena bit neću rekla sam sebi
i tako je i bilo
moja je hrabrost bila sasvim ženska
to nek ostane zapisano
kao njihova što je bila muška nemilost i laž
što je zatrla put istini
zato ostavljam ovaj spomenik u kamenu
da svjedoči kroz vijekove
ko sam bila pod ovim suncem pod ovim talasima ja
i od sidonjana hrabrija na morskim poljima
ja, artemizija prva,
kraljica halikarnasa ratnica mora zapovjednica talasa
jedina vladarka svoje sudbine