Foto: Predrag Trokicić
Hajde što im nisu bliske hrišćanske vrednosti i
zapovesti, nije to ništa novo i to znamo odavno. Ali da ne shvataju
kakvu su zapravo odluku doneli u svom ličnom životu, to je sasvim nova
dimenzija koja nam otkriva svu patologiju savremenog pravoslavnog
monaštva. Sada se ta duhovna patologija – intimno protivljenje monaškim
zavetima – izliva na ulice i pretvara u širenje neprijateljstva i mržnje
u društvu.
Govor protiv ljudskih i građanskih prava LGBT+ građana
koji je patrijarh Porfirije održao u nedelju ispred Hrama Svetog Save,
dakle ne unutar hrama, predstavlja nedvosmislenu političku poruku i
pretenziju SPC-a da se sve besramnije meša u politički život. Te
pretenzije su besramne jer su neodgovorne. Taj govor je lišen bilo kakve
racionalne i političke odgovornosti. Možemo uzeti bilo koji njegov deo,
recimo kada Porfirije kaže ovako: „U centru tog sistema vrednosti
nalazi se ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjem, ali ne
sentimentalna, površna ljubav, nego ljubav koja je odgovornost prema
svetinji života i odgovornost prema spasenju“. Da bi ubrzo nakon što je
ustvrdio da propoveda ljubav bez sentimenata, izrekao nešto sasvim
sentimentalno, patetično i otužno: „Štaviše, znam da ima mnogo ljudi iz
te populacije koji su bolji od mene, ali koji nose svoj krst i bore se
sa svojim iskušenjima i koji nisu ni za kakva paradiranja“. Budite
nevidljivi kao moja sabraća, episkopi Vasilije Kačavenda i Pahomije,
preko toga nije blagosloveno, hoće da kaže patrijarh.
Dalje, ako
Porfirije oseća „odgovornost prema spasenju“ svih građana, bilo da su
vernici, agnostici, ateisti ili pripadnici drugih religija i
veroispovesti, onda smo zaista u ozbiljnom problemu kao društvo i
ulazimo u neku vrstu verskog terora. Danas on drži javne političke
govore protiv LGBT+ građana, ali se već sutra može okomiti i na neke
druge kategorije za koje proceni da deluju „protiv spasenja“. Na sve one
građane koji ne poste, nisu kršteni, venčani u crkvi, nema ih na
bogosluženjima, koji ne čitaju duhovnu literaturu, ne pišu pobožne
knjige, ne snimanju filmove o srpskim manastirima, ne predaju u školi
ili na univerzitetu nauku spasenja, ne smatraju da su lupetanja Svetog
vladike Nikolaja i teološka prepisivanja oca Justina Popovića vrhunci
ljudske misli, ili na one građane koji ne kupuju sveće u crkvi. Može se
buniti protiv rada mesara za vreme posta, kafana, kafića, poslastičara,
bioskopa, održavanja koncerata – iako kao sluša muziku – ili svakog
vlasnika objekta kojeg sveštenstvo nije reketiralo osvećenjem prostora.
Uopšte, lista društvenog monopola može biti vrlo dugačka.
Ipak,
glavni monopol SPC-a je priča o nacionalnom identitetu i samo su zbog
toga srpske vladike politički relevantne. Zato Porfirije govori kao
pastir koji svoje stado napasa na livadi identiteta i određuje granicu
između „nas“ i „njih“. Skup ispred Hrama je najavljen odbranaški, za
„očuvanje napadnute svetinje braka i porodice“, budući da nam oni
„nameću svoje vrednosti“ i to „nasilno, agresivno ili mekom moći… ispod
radara“. Ali je patrijarhov radar uključen i stoga je naložio da se u
svim crkvama čita specijalna molitva – kao specijalna duhovna operacija –
gde se kaže da se „nevidljive sile zlobe podnebeske i vidljive, svesne i
nesvesne, sluge njihove, upinju da obesvete svetinju braka i oskrnave
čistotu porodice namećući bogoprotivne i protivprirodne zajednice kao
zamenu za brak i porodicu“. Međutim, jedini koji se nameće je patrijarh
Porfirije, koji svima nama određuje šta jeste a šta nije naš identitet.
Patrijarh
bi da se naš nacionalni identitet osiromaši i svede na netolerantno
srpsko pravoslavlje, koje nas obmanjuje da su naši LGBT+ sugrađani
agresivni i nasilni. Dok se istovremeno uručuje crkveni orden Vojislavu
Šešelju, koji je političku karijeru gradio na ratnom huškanju i
raspirivanju verske i nacionalne mržnje, za šta je osuđen u Hagu kao
ratni zločinac. Da li to znači da su nedela Vojislava Šešelja zaslužila
da budu deo našeg nacionalnog identiteta? Da, takva se poruka šalje kada
mu SPC ovih dana dodeljuje već treći orden: Šešelja je odlikovao
episkop Filaret, mitropolit Amfilohije i sada episkop Longin.
U
molitvi koja će se čitati u svim crkvama LGBT+ populacija je
okarakterisana kao zlo. Pravoslavni teolog Nikos A. Macukas u knjizi
„Problem zla“ piše da apostol Pavle „sa velikim bolom ukazuje na pogubni
greh judejske tvrdokorne isključivosti, jer ona predstavlja vrhunac
bogohuljenja i statičnosti. Na taj način Bog razdvaja Svoje Carstvo od
zajednice koja se doživljava egocentrično. Ali ton apostola Pavla,
jednako dramatičan, pokazuje da se isto može dogoditi i neznabožačkim
narodima, kojima je darovano Carstvo. Hrišćani koji potiču iz
mnogoboštva ne treba da smatraju da oni sami drže koren tog drveta. I
oni će biti odrezani ukoliko padnu u greh isključivosti. Prema tome,
vrlina nije neki odeljak i ne može se pripisati privilegovanom staležu“.
Porfirijeve identitetska beseda i molitva protiv LGBT+ građana sadrže
sve znake ozbiljne duhovne patologije: nacionalistički egocentrizam i
isključivost. A takve su pojave, upozorava pravoslavni teolog pozivajući
se na apostola Pavla – vrhunac bogohuljenja.