Foto: Privatna arhiva
“Živimo posljedice civilizaciske krize: postaje sve jasnije da smo jako neodgovorni kao civilizacija, i da smo uništili sustav svim živim i neživim bićima, pa naša politicka, ekonomska, kulturna i uopće društvena realnost posljedica je zapravo toga. Ono što pravi razliku međutim u našem loklanom kontekstu je da nas polu-sustav nije uopće u stanju da pojmi, da apsorbuje na konceptualnom nivou planetarnu krizu, ili bilo šta drugo izvan dnevno-političkog”, rekla je za BUKU Novakova.
Za portal BUKA razgovaramo sa Kujanom Novakovom, direktoricom Pravo Ljudski Film Festivala koji je trenutno u toku i traje do 22. septembra u Sarajevu.
Kumjana, u toku je 17. izdanje Pravo Ljudskog Filmskog Festivala. Koliko je bilo teško održati festival sve ove godine, šta Vas je lično vodilo na tom putu, jer vjerujem da je razloga za odustajanje bilo mnogo?
Razloga za odustajanje ima svako ko radi u nezavisnoj kulturi na našim kulturnim prostorima. Zapravo i nema drugih nego razloga za odustajanje: mi smo u permanentnoj krizi. Možda upravo ta uspostavljena činjenica da smo kao akterice nezavisne kulturne scene nemoćne, male, a time i društveno nevažne, je ono što nama koje smo godinama zapravo i ne daje da odustanemo. Javne institucije, a posebno komercijalni akteri u kulturi sve više ukazuju i podsjećaju na kolektivnu nemoć nezavisnih kulturnih platformi, ali i građanskih inicijativa i punktova samo-organizacije. Stavljaju se u društvenu izolaciju svi i sve koji se ne mogu komodifikovati i čiji se program ne može staviti u funkciji politikantstva, dnevno-političkog stava i očekivanih matrica. U tom smjeru moji programski i kreativni interesi proizlaze iz društvenog, političkog i okolišnog, što u našem slučaju znači i iz uvjete rada i konteksta u kojem pokušavam da preživim. Umjetničko i kreativno informira političko i društveno, i obrnuto. Takvo poimanje umjetničkog i kulturnog angažmana je jedino moguće unutar nezavisne kulturne scene, koliko god tu uvjeti bili prekarijatni. Zbog toga sam, i pored svega, tu gdje jesam.
Ove godine najavljene su i određene promjene na samom festivalu u odnosu na predhodna izdanja. Možete li nam reći o čemu je riječ?
Vjerovatno promjena koja je najuočljivija je period u kojem se 17. Festivalsko izdanje realizira, a to je septembar, nasuprot druge sedmice novembra što je dugogodisnji PLJ festivalski termin. Razlog za to je zagađenje: Sarajevo je zimi već godinama najzagađeniji grad u Evropi. Ove godine se problemu zagađenja pridružuje i problem energetske krize, pa osim što će biti nemoguće disati u novembru i decembru, vrlo vjerovatno je i da će nam biti hladno u kino salama.
Neodgovorno i hipokriticčo je da u tim i takvim uvjetima organiziramo festival, ma koliko to bio festival koji otvara upravo pitanja zagđenja, energetske nejednakosti, siromaštva, klimatskih promjena i javne odgovornosti.
Druga promjena na festivalu je program u kvantitavnom smislu: godinama Pravo Ljudski tim ponavlja mantru da nećemo rasti, nego da ćemo se razvijati. Ove godine ne samo da nismo porasli, nego smo se i smanjili što smatramo da je instrument odgovornog razvoja. U doba obilja i nekontrolisanog napretka koji rezultira u preopterećenost ekosistema i njegovog nepovratnog uništenja, skromnost i život samo sa onim što je nužnost je više nego urgentna forma otpora. Stoga Pravo Ljudski smanjuje potrošnju resursa i svoj ekološki otisak, pa program PLJ17 uključuje samo filmske radove bez kojih ne možemo zamisliti život filma i koji su politička i društvena nužnost.
Kad govorimo o ljudskim pravima, koliko su se ona u proteklih 17 godina mijenjala. Idemo li prema naprijed, stagniramo li ili nazadujemo po tom pitanju?
U vrijeme kada se Pravo Ljudski “kuhao”, samo par gadina nakon ratova, da bi se prvo izdanje festivala konačno realiziralo 2006. godine, region, ali posebno postratna BiH, bila je još uvijek neodređeno uznemirena zemlja (i) u pozitivnom smislu: vjerovalo se je u moć kolektivnog da se nosi sa post-ratnim izazovima ekonomije, političkog sistema. Bila je neka vrsta vjere u kolektivni projekat revitalizacije, u društveni projekat, u otpor koji je proizlazio iz isuviše bliskog susreta sa patološkim ideologijama nacionalizma. Tako da u periodu u kojem je Pravo Ljudski nastajao, ocrtavala se politička koncepcija javnog djelovanja kroz razmjene i transfer onih koji su predstavljali otpor ka novim generacijama. Političko-ekonomski sustav shvatao se je kao prelazan – most na putu ka izgradnju boljeg društva koje je preživjelo i pored svih nasilja. Taj prelaz na savremenost je trebao biti samo sklonište od potpune ludosti, na putu ka “normalnosti”.
Danas je situacija potpuno drugačija, ili bolje rečeno situacija je (ostala) potpuno ista: nismo nikada nadošli do bilo kakve normalnosti, a svi oni/e koji čine društvo odavno su shvatili da ništa tu nije prolazno, i da smo taoci sistema koji je polu-rješenje 90-ih. Tom polu-rješenju se samo nadodaju novi slojevi političke nezrelosti, korupcije, i društvene neodgovornosti.
Jeste istina da živimo posljedice civilizaciske krize: postaje sve jasnije da smo jako neodgovorni kao civilizacija, i da smo uništili sustav svim živim i neživim bićima, pa naša politicka, ekonomska, kulturna i uopće društvena realnost posljedica je zapravo toga. Ono što pravi razliku međutim u našem loklanom kontekstu je da nas polu-sustav nije uopće u stanju da pojmi, da apsorbuje na konceptualnom nivou planetarnu krizu, ili bilo šta drugo izvan dnevno-političkog.
Kroz ovogodišnje izdanje festival tematizuju se problemi koji su zaokupili čovjeka u proteklih godinu dana. Kako se boriti protiv svih tih novih problema, ekonomskih kriza, ograničenja kao da nam raniji problemi nisu bili dovoljni?
Ovogodišnje izdanje zapravo gradi na prethodno izdanje, i na sve ono što je naša realnost u proteklih par godina: svijet koji se urušava. S tim u vezi nas centralni program posvećen je preživljavanju koje čitamo kao želja i nada koji su beskrajni, a otuda i njihov politički potencijal. Beskrajna nada i želja bude naše snove, a time i imaginaciju, otvarajući mogućnost I imaginativnih metodologija i znanja, imaginativnih rješenja i sustava. Filmski radovi na programu propituju mogućnosti preživljavanja kroz različite oblike – od alternativne forme distribucije hrane, do energetske pravde i redistribucije.
Šta biste izdvojili iz programa, za one koji ne stiži da pogledaju sve filmove, šta biste izdvojili?
Mislim da je za svaku kustosicu to nemoguće pitanje. Meni je ove godine olakšan odgovor na to pitanje budući da sam imala čast da je Christophe Postic, umjetnički direktor festivala dokumentarnog filma u Lussasu u Francuskoj, prihvatio poziv da kurira jedan program pa ću najiskrenije preporučiti da svi koji si mogu priuštiti samo jedno popodne u kino sali – da dođu pogledati filmove unutar programa “Pejzaži promjene. Od političnog svijeta do politika svijeta”, 21. septembra u 18. sati.
Kada sam pozvala Christophe da nam se pridruži kao kustos gostujućeg programa, tema okoliša je bila jedna od opcija. Onda je on selektirao filmove koji prema njemu “nisu filmovi o svijetu, već unutar svijeta, koji se sa istim svijetom suočavaju.”
Dodatno, sve žene i feministice u i oko Sarajeva, ne smiju propustiti film kojim ćemo zatvoriti festival. Ne bih tu ništa otkrivala – jer je to po meni jedan od najhrabrijih filmova za koji si morate dozvoliti da vas iznenadi. Projekcija je podržana od strane Brazilske Ambasade u Sarajevu, i na tome smo im izuzetno zahvalni.
U čemu vidite budućnost naše zemlje?
Nema budućnost zemlje bez budućnost planete – usvajanje planetarnog I okolišnog principa kao najvažniji princip preživljavanja je budućnost (I odgovornost) svih nas i svake zemlje. A budućnost planete je u konačnom shvatanju da smo jedna od mnogih vrsta bića, i da imamo jednaka prava i odgovornosti prema eko-sistemu kao i sva ostala živa i ne-živa bića sa kojima činimo taj ekosistem. Jedino nas promjena paradigme, i nehijerarhisko poimanje eko-sustava planete zemlje može spasiti.